Prema podacima ARKOD-a o vrsti uporabe poljoprivrednog zemljišta, Hrvatska je na kraju 2019. godine imala 7221 parcelu s ukupnom površinom od nešto više od 658 hektara staklenika na oranici. Na kraju 2018. godine ukupne su hrvatske površine pod staklenicima iznosile 631 hektar, a godinu prije 598 hektara.

Kako ističe Igor Mikulić, viši stručni suradnik Odsjeka za poljoprivredu, prehrambenu industriju i šumarstvo Hrvatske gospodarske komore, Županijske komore Osijek, u svih pet slavonskih županija staklenici su na kraju 2019. godine obuhvaćali površinu od 246 hektara oranica, a godinu prije 224 hektara, dok je 2017. godine u Slavoniji zabilježeno nešto više od 208 hektara pod staklenicima.

- Podaci ARKOD-a, dakle, pokazuju da rastu površine oranica koje se nalaze pod staklenicima, kako u cijeloj zemlji, tako i u Slavoniji i Baranji, što su za domaću poljoprivrednu proizvodnju sigurno pozitivni pokazatelji - kaže Mikulić. No, nastavlja, ako se pođe od činjenice da se u staklenicima odvija najvećim dijelom proizvodnja povrća, pa i cvijeća, kojeg Hrvatska (ni približno) ne proizvodi dostatno ni za vlastite potrebe, jasno je da bi bilo poželjno imati i nekoliko puta veće površine pod staklenicima. Dodaje kako staklenička proizvodnja, osim toga, donosi i nekoliko puta više prihode po jedinici proizvodne površine od klasične ratarske proizvodnje. Također, treba reći i da je riječ o proizvodnji koja je značajna za opstanak ruralnih krajeva, jer je radno intenzivna, dakle zapošljava lokalnu radnu snagu i to ne samo sezonsku. Nekoliko je doista svijetlih primjera stakleničke proizvodnje u Hrvatskoj, poput Belja plus i Osatine, gdje su staklenici sagrađeni uz bioplinske elektrane. U beljskom stakleniku u Mitrovcu, primjerice, cijele se godine odvija proizvodnja rajčica, a svježi plodovi beru se od travnja do prosinca. U stakleniku Belja uzgajaju se grapolo i beef rajčice.

- Godišnje u našem stakleniku uberemo 2700 tona rajčica i zajedno s ostalim hrvatskim proizvođačima osiguravamo 30 posto godišnjih potreba za rajčicom - tvrde na Belju plus, dodajući kako su beljske rajčice posebno cijenjene zbog svog domaćeg okusa i mirisa, a najviše su tražene u proljetnim mjesecima. U stakleniku radi 40-ak radnika. Rade u dvije smjene i svakodnevno brinu za biljke poštujući sve higijenske standarde. U stakleniku se koristi isključivo biološka zaštita bez ikakvog korištenja pesticida. Važno je istaknuti kako je, kada se o beljskom stakleniku govori, važan adut vrlo kratak rok koji protekne od berbe do trpeze. Većinu ukupne stakleničke površine zauzima grapolo, dok je na nešto manjim površinama beef rajčica. Grapolo se bere u grozdovima od po pet komada, dok se beef rajčica bere pojedinačno. Sve se obavlja ručno, a svaki radnik ima svoja kolica i pečate kako bi se mogla pratiti sljedivost. U prosjeku, dnevno oberu približno 20 tona.

- U proteklih nekoliko godina može se vidjeti da je zahvaljujući uspješnoj proizvodnji upravo rajčice u grijanim staklenicima, taj domaći proizvod na policama trgovina dobrim dijelom potisnuo uvoznu rajčicu. A upravo je to ono što u potrošnji sigurno želimo - domaće, čak i lokalno uzgojene, svježe poljoprivredne proizvode - ističe Mikulić.