Objavljeno 24. listopada, 2020.
Radnja romana "Utopljeni" (Ljevak, 2020.) događa se nakon pada Berlinskog zida. Autor svjesno ne imenuje zemlju u kojoj se radnja događa, ali prema nekim usputnim detaljima moglo bi se zaključiti da se radi o prostoru/zemlji u ugarskom dijelu nekadašnje Austro-Ugarske, pa bi ta zemlja mogla biti i Mađarska, možda čak i Slovačka, još je vjerojatnije da je to Transilvanija, a najmanje vjerojatno Moldavija…
No to svjesno autorovo izbjegavanje da preciznije imenuje mjesto zbivanja i nije toliko bitno. Glavni lik je Jonathan, engleski privatni istražitelj, koji zajedno sa ženom Sarah, koja se bavi arheologijom i koja svoju prolaznu ljubavnu/seksualnu avanturu s poslovnim parnterom supruga pokušava riješiti tako što povremeno posjećuje psihoterapeuta, i kćeri Jenny, koja ima izuzetno bujnu maštu i koja ne samo što je sklona izmišljanju svakojakih priča nego se i sjajno snalazi u tom konstruiranom "also/kao da" svijetu, pokušava riješiti slučaj davno nestale djevojčice. Nema nikakve dvojbe da se nejasan, na momente i konfuzan, odnos njezinih roditelja, Jonathana i Sarah, itekako reflektira na ponašanje njihove kćeri.
SVESTRAN AUTOR
No bilo bi pogrešno zaključiti da roman "Utopljeni" slijedi žanrovska pravila psihološkog trilera. Ovaj je roman puno više od onih klišeiziranih trilera u kojima se nužno pojavljuje žrtva/žrtve, a vješti istražitelj svojim racionalnim i logičnim načinom razmišljanja otkriva krivca/krivce, koji će, u konačnici, biti kažnjen(i) za svoja (ne)djela! U ovome romanu psihološki triler samo je jedna od njegovih komponenti, jer ovaj roman spaja noir, horor, filmove detekcije, filmove proganjanja i misterij gubitka kontrole. Naime, kada ga se čita, uvijek se mora imati na umu da je njegov autor
Neil Jordan (1950.), između ostaloga, sjajan scenarist i filmski redatelj. Ovdje ću samo spomenuti neka od njegovih ostvarenja, filmove "Plačljiva igra", "Intervju s vampirom", "Greta", "Michael Collins", "Mona Lisa"… No, također, ovaj Irac nije dobitnik samo filmskih nagrada, kao što su Oscar (za "Plačljivu igru") i Zlatni lav (za "Michaela Collinsa"), nego je dobio i nekoliko prestižnih književnih nagrada. Tako je za knjigu priča "Nightin Tunisia" (tu je zbirku priča moguće čitati i na hrvatskom jeziku, u izdanju Profil Internationala, 2006.) dobio i nagradu Somerset Maugham i nagradu Guardian Fiction Prize, još tamo davne 1979. godine. A za roman "Mistaken", objavljen 2011., dobio je nagradu Irish Book Awards za najbolji roman godine.
Sve to napominjem ne samo kako bih upozorio na iznimnu darovitost ovoga pisca, redatelja nego i da blago usmjerim one čitatelje kojima opus ovoga autora nije dovoljno poznat na neke od mogućnosti čitanja iznimno zanimljivog i slojevitog romana kakav je "Utopljeni". Naime, nema nikakve dvojbe da tradicije (i one literarne, i one filozofske, i one filmske, i one kulturološke…) koje su imale presudan utjecaj i na literarnu, ali i na filmsku poetiku ovoga autora nisu toliko bliske našem čitateljstvu, pa u nekim okolnostima mogu negativno utjecati na recepciju njegovih tekstova.
MAJSTOR RIJEČI
Mnogi od nas su u nekim vremenima čitali roman "Petrograd", ruskog pisca Andreja Belyja, ili "Smrt u Veneciji", njemačkog pisca Thomasa Manna, ili knjigu "Mrtvi Bruges", belgijskog pisca, simbolista Georgesa Rodenbacha, ali moramo biti iskreni i reći da ta djela nisu nešto previše utjecala na tematsko-označiteljski karakter hrvatske književnosti. I zbog toga ne moramo biti nesretni jer, zbog objektivnih razloga, političke i ine prilike u našem društvu nisu pogodovale esteticističkim konceptima literature. A kada bi se takvi pokušaji i pojavili, oni nikako nisu mogli postati dio literarnog kanona u našoj kulturi. Svi takvi pokušaji u startu su bili marginalizirani.
Janko Polić Kamov umro je u dalekoj Barceloni, u nekoj ubožnici, još prije Prvog svjetskog rata, a kada je konačno otkrivena njegova "Isušena kaljuža", čini mi se 1957. (mislim da je taj rukopis pronašao i objavio Dragutin Tadijanović!), nema nikakve dvojbe da te godine nisu bile one "prave godine" za pozitivnu recepciju jednog takvog, "iščašenog" tipa literature. Naime, taj tip literature u svim svojim detaljima rugao se ondašnjem vladajućem socrealističkom konceptu literature, politike, kulture…, konceptu koji ni na koji način nije dopuštao preklapanje stvarnosti i mašte.
A upravo se u romanu "Utopljeni", gotovo na svakoj njegovoj stranici, suočavamo s takvom vrstom igre - i nakon višekratnog čitanja ne možemo biti sigurno što je istina, a što, pak, laž! Ima u ovome romanu i elemenata Schopenhauerove filozofije, koja se temelji na tezi da je cijeli svijet tek privid, ništa više nego igra ljudskog uma. No svi ti manje poznati detalji trebali bi pozitivno djelovati na potencijalne čitatelje, jer radi se o istinskom majstoru riječi (stoga nije čudno što neki kritičari ističu upravo njegovu vjeru u jezik), a onim čitateljima koji obožavaju muško-ženske intrige, "Utopljeni" će biti prava poslastica. Naime, "Jordan je izvrstan u anatomiji ljubomore…" piše Times LiterarySupplement, a to bi svakako trebalo provjeriti.
Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Ni suprug, ni ljubavnik
“Bilo je lijepo i dobro, rekao je, na neko vrijeme biti ti, na nekoliko sati, ali ni u jednom trenutku nisam bio suprug, tomu se nisam ni približio, a teško bi se moglo reći i da sam bio ljubavnik. Ti si i jedno i drugo, a ja sam ljubomoran, što je najneobičnije. Žuč i tu zavist trebaš prepustiti meni. Moraš nastaviti biti njezin suprug, prijatelju moj, i činiti što čini svaki suprug.
A što radi suprug?
Pa… kako se ono kaže? Iskupljuje se. Zna da je izazvao dislokaciju, da je on možda bio kriv i da mu je sva ljubav i dalje na raspolaganju ako je želi. On je nešto kupio. Nešto što ima sentimentalnu vrijednost. Neki dar”, piše na 151.-152. stranici ovog izvrsnog romana.