Prije nešto manje od godinu dana u intervjuu za Magazin doc. dr. sc. Sunčana Roksandić, s Katedre za kazneno pravo sa Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dotaknula se niza bitnih pitanja kad se radi o zloupotrebi društvenih mreža.

Što se u međuvremenu dogodilo, je li situacija sa zlouporabom društvenih mreža danas bolja ili još gora nego prije godinu dana? I što je s "potrebom transplantiranja njemačkog Zakona o jačanju provedbe zakona na društvenim mrežama", o čemu je pisano u radu čiji ste autor Vi i kolega Mamić? Je li to ostalo samo na prijedlogu za razmatranje ili...?

- Znanstveni članak o zlouporabi društvenih mreža u javnom poticanju na nasilje i mržnju objavljen 2018. godine, o čemu smo pričali i u Magazinu 2019. godine, imao je poprilično dugačak naslov jer smo kolega Mamić i ja zaključili da želimo da naslov jasno govori točno o onome što nas muči, a to je: Zlouporaba društvenih mreža i javno poticanje na nasilje i mržnju i širenju lažnih vijesti: potreba transplantiranja njemačkog Zakona o jačanju provedbe zakona na društvenim mrežama.


Je li se nešto značajno u području zakonodavstva dogodilo u RH od 2017. godine kad smo započeli istraživanje, do 2018. kad smo javno iznijeli rezultate istraživanja na najprestižnijem godišnjem skupu koji okuplja stručnjake kaznenog prava iz svih segmenata naše države? Znanstveni članak je također javno dostupan. Nije se ništa značajno dogodilo u hrvatskoj zakonodavnoj sferi. Različiti sadržaji koji se objavljuju u kibernetičkom prostoru reguliraju se primarno kroz regulativu elektroničkih medija te elektroničke trgovine, a sankcioniranje i uklanjanje neprikladnih sadržaja provodi se kroz zakonom propisane postupke, odnosno kroz postupke i nadležnosti tijela kaznenog progona. Nije ni čudno da nismo tu posebno učinkoviti ako postoji raskorak u regulaciji i implementaciji. No danas znamo više o tome je li njemački zakon učinkovit, ako nije, zašto nije. Znamo više o ovoj fenomenologiji i jer je i zlouporaba društvenih mreža u izborne svrhe u SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu bila predmet rasprava, brojnih analiza pa i dokumentarnih filmova. YouTube, Facebook i Twitter posjeduju unutarnje regulatorne mehanizme u vezi s govorom mržnje i potpisali su Kodeks ponašanja o regulaciji nezakonitog govora mržnje s Europskom komisijom. Je li to dovoljno za suzbijanje javnog poticanja na nasilje i mržnju u Hrvatskoj preko društvenih mreža, ako se učinkovito implementira, tek treba vidjeti. Problem je kompleksan, ne može se sve ni riješiti preko noći ni da imamo savršen zakonodavni okvir i samoregulativne mehanizme. Ali analizu zakona moramo učiniti kao i ispitati koliko uopće postojeće zakone i mogućnosti samoregulacije primjenjujemo. Ako ne, detektirati zašto ih ne primjenjujemo. Nije ni kazneno pravo svemoguće, potrebno je educirati pojedince od najranije dobi što je diskriminacija, govor mržnje i lažne vijesti i kako prepoznati i spriječiti brojne zlouporabe preko interneta. Što se tiče odgovornosti pojedinca, čl. 325 KZ-a je jasan u propisivanju kada pojedinac, odnosno pravna osoba, može odgovarati za javno poticanje na nasilje i mržnju.

S obzirom na to da smo u koronakrizi već više od osam mjeseci, koliko je pandemija dodatno utjecala na zlouporabu društvenih mreža kako u svijetu tako i kod nas?

- Društvene mreže su i izrazito korisne za vrijeme pandemije. Već je WHO jasno rekao da fizička distanca ne znači i socijalnu distancu. U tome su društvene mreže bile izuzetno korisne, pomogle su nam da ostanemo povezani i kad to fizički nismo u mogućnosti biti. Bilo je za očekivati da će kriza dovesti i do porasta duševnih stanja koja su karakteristična za izolaciju i time i do porasta određenih govora mržnje i javnog poticanja na nasilje i mržnju. Bitno je prepoznati problem i prvenstveno pomoći žrtvama takvih stanja, a tek onda primijeniti kaznenopravnu prisilu ako nikako ne može drukčije. I to prema pojedincima, ali i prema pravnim osobama.

Upravo sloboda izražavanja koju internet pruža, što je nevjerojatno ljudsko postignuće, kao i mogućnost artikulacije misli, stavova, ideja i uvjerenja bez obzira na granice, u realnom vremenu i bez prostornog ograničenja, čak i anonimno, uza sva dobra koja stvara, dovodi ponekad do zlouporaba s ozbiljnim posljedicama za društvo u kojemu živimo, pogotovo u krizama i tranzicijama. Kao i 2018. godine, a tako i danas, mišljenja smo da postojeći pravni instrumentarij nije u cijelosti sveobuhvatan za učinkovito suprotstavljanje fenomenu govora mržnje na internetu koji se počine preko društvenih mreža, ali je dovoljan za procesuiranje pojedinaca i pravnih osoba u značajnom broju slučajeva. U isto vrijeme, naravno, smatramo da je sloboda izražavanja izuzetno važna i neizostavna u demokratskom društvu, ali, kako navodi i Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, pravo na slobodu izražavanja nije apsolutno.

Opet se vraćam na odgovornost pojedinca i važnost edukacije o građanskom odgoju i informatičkoj pismenosti kao i važnosti poznavanja što znači vladavina prava i koje su to hrvatske, europske i univerzalne ljudske vrijednosti koje želimo promovirati. Jednako tako, trebamo znati kako reagirati kada primijetimo nelegalan sadržaj na internetu. Prema istraživanju koje iznosimo u članku, a vezano za aktivnosti korisnika u odnosu na nezakonite sadržaje, ispitanici iz Republike Hrvatske u osjetno većoj mjeri nisu poduzeli ništa (80 % ispitanika) od prosjeka korisnika iz Europske unije (59 % ispitanika). Također, ispitanici iz Republike Hrvatske su u osjetno manjem postotku obavijestili pružatelja usluga o nezakonitom sadržaju (8 % ispitanika) u odnosu na prosjek Europske unije (21 % ispitanika). U odnosu na izvješćivanje policije ili drugih nadležnih tijela o nezakonitom sadržaju, razlika između korisnika u Republici Hrvatskoj još je drastičnija - samo 1 % ispitanika u Republici Hrvatskoj je o pojavi nezakonitog sadržaja na internetu izvijestilo policiju ili drugo nadležno tijelo, dok je prosjek Europske unije u izvješćivanju policije i drugih nadležnih tijela 8 % ispitanika. Trebamo osvijestiti zašto je to tako i kako se navedeni postotci mogu promijeniti.

Koliko mi je poznato, Kazneni zakon Republike Hrvatske (čl. 325) regulira javno poticanje na nasilje i mržnju. Također, Zakon o elektroničkim medijima (čl. 12, 2009) navodi da "u audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju", Zakon o elektroničkoj trgovini govori o davateljima usluga informacijskog društva.... Je li ta i takva zakonska regulativa dostatna? Treba li zakone pooštriti?

- Društvena se mreža smatra posrednikom i pitanje je što društvene mreže kao posrednici mogu ili ne mogu učiniti i koji je rok u kojemu nešto moraju učiniti ako im se prijavi nezakonit sadržaj. Naravno da valja biti oprezan u ograničavanju slobode izražavanja propisivanjem dodatnih obveza društvenim mrežama. Zakon o elektroničkoj trgovini što se tiče posrednika propisuje sljedeće: Davatelj usluga informacijskog društva koji prenosi elektroničke poruke koje mu je predao korisnik usluga nije odgovoran za sadržaj poslane poruke i njezino upućivanje, a pod uvjetom da nije inicirao prijenos, da nije izvršio odabir podataka ili dokumenata koji su predmet prijenosa, da nije izuzeo ili preinačio podatke u sadržaju poruka ili dokumenata, da nije odabrao korisnika prijenosa. Davatelj usluga informacijskog društva koji pohranjuje podatke pružene od strane korisnika na zahtjev korisnika nije odgovoran za sadržaj pohranjenog podatka:

- Ako nema saznanja niti je mogao znati o nedopuštenom djelovanju korisnika ili sadržaju podataka, kao i o sudskim postupcima vezanim za naknadu štete koja bi proizlazila iz nedopuštenog djelovanja korisnika ili sadržaja pohranjenih podataka i ako nije bio niti mogao biti upoznat s činjenicama ili okolnostima iz kojih bi nedopuštena aktivnost korisnika bila očigledna

- Ako odmah čim je saznao ili postao svjestan da se radi o nedopuštenom djelovanju ili podatku ukloni ili onemogući pristup podacima.

Što se tiče odgovornosti pojedinca, ali i pravnih osoba, čl. 325 KZ-a je jasan u propisivanju kada pojedinac, odnosno druga pravna osoba, može odgovarati za javno poticanje na nasilje i mržnju.

Kako sami ističete, Zakon o elektroničkim medijima propisuje da nisu dopuštene audio i/ili audiovizualne medijske usluge koje ugrožavaju ustavni poredak i nacionalnu sigurnost. Isto tako je jasno napisano u Zakonu da u audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima. Prekršajne kazne su poprilično velike. Bilo bi dobro vidjeti koliko su one često izricane.

Kako se primjenjuju navedeni zakoni u praksi, tko kontrolira njihovu provedbu?

- Inspekcijski nadzor nad provedbom Zakona o elektroničkoj trgovini i propisa donesenih na temelju toga Zakona obavljaju tržišni inspektori središnjeg tijela državne uprave nadležnog za inspekcijske poslove u skladu s ovlastima određenim posebnim zakonom. Radi provedbe inspekcijskog nadzora, davatelji usluga informacijskog društva moraju ovlaštenim osobama omogućiti pristup računalnoj opremi i uređajima, te bez odgode predočiti ili dostaviti potrebne podatke i dokumentaciju u vezi s predmetom inspekcijskog nadzora. Koliko je ova odredbe uopće provediva i koliko su postupaka vodili nadležni inspektori, bilo bi dobro istraživati također prije izmjena Zakona o elektoničkoj trgovini. Potrebno je jasno preispitati i Direktivu o elektroničkoj trgovini i vidjeti održava li ili ne sadašnje stanje stvari.

Postoji i Zakon o suzbijanju diskriminacije u Republici Hrvatskoj kojim se osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije. Postoji i kazneno djelo povrede ravnopravnosti u čl. 125 KZ-a. Također za isto mogu odgovarati i pravne osobe.

Bilo bi dobro da implantiramo zakone koje imamo u svakom slučaju. Bitno je da se educiramo o tome kakve sve posljedice diskriminacija, govor mržnje i javno poticanje na nasilje i mržnju ima na pojedinca, pojedine skupine i društvo općenito. Kada to osvijestimo, možemo se svi mijenjati i bez čekanja na izmjene zakona.

Kako zapravo definirati govor mržnje? On se nerijetko uspoređuje, pa čak i jednim dijelom izjednačuje s klevetom i/ili uvredom... U raspravama se najčešće spominje i Preporuka Vijeća Europe koja posebno u širem kontekstu definira govor mržnje...

- Prema Preporuci, govor mržnje predstavljaju svi oblici izražavanja koji šire, potiču, promiču ili opravdavaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje temeljene na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu agresivnim nacionalizmom i etnocentrizmom, diskriminacijom ili neprijateljstvom prema manjinama, imigrantima ili ljudima imigrantskog podrijetla. Hrvatsko kazneno zakonodavstvo adresira govor mržnje kroz kazneno djelo Javno poticanje na nasilje i mržnju (članak 325. Kaznenog zakona).

Zaključno - osim suočavanja s razmjerima koronakrize, dojam je da je i političke napetosti sve više, ali i napetosti u društvu općenito. Mnogi gube živce pa se događaju i razna hejterska prepucavanja u medijima, na društvenim mrežama, portalima, blogovima... Širi li se govor mržnje i netolerancije u Hrvatskoj? Kako objasniti neke reakcije (Vidović-Krišto, Penava...) koje relativiziraju i opravdavaju nedavni napad na Markovu trgu kao "razumljiv čin" bunta protiv navodnih nepravdi?

- Mislim da nitko razuman nasilni čin ne može proglašavati nečim poželjnim. Nepravde se danas moraju rješavati na druge načine, sigurno ne veličanjem napada na Markovu trgu. Javni diskurs trebao bi biti uzor kakvo ponašanje u javnoj sferi želimo, kao i izbor reakcije na nagomilane probleme. Moramo u svakom slučaju kao društvo što hitnije poraditi na onim područjima gdje ne stojimo najbolje, a to je, između ostalog, zasigurno netolerancija koja se očituje i kroz diskriminaciju, pa i javno poticanje na mržnju. Imamo još puno problema, a to je i učinkovito gonjenje političko-gospodarskih kaznenih djela i pružanje sveobuhvatne zdravstvene zaštite. A moramo i Zagreb obnoviti nakon potresa te se posebno brinuti za one građane koji žive na rubu siromaštva.

Mislim da "hejterska prepucavanja" treba što prije završiti i učinkovito se baviti rješavanjem nagomilanih problema kao i sve većim brojem osoba koje su pozitivne na COVID-19. To je uostalom i zadaća naših izabranih predstavnika i zastupnika i imenovanih dužnosnika. (D.J.)