Van Dyke Parks koristi se cjelokupnom američkom glazbenom baštinom, od tradicije putujućih pjevača (trubadura) 19. stoljeća do psihodeličnog popa. Iako desetljećima djeluje ispod površine glazbene kulture, a njegov prepoznatljivi pečat može se prepoznati u rasponu od filmskih glazbenih kulisa, preko orkestralnog popa, do eskperimentalnih zvukova, samo šačica poklonika održava kult tog osebujnog američkog autora. Svojim solističkim ostvarenjima, kao i suradnjom s nizom izvođača, među kojima su Ry Cooder, Tim Buckley, The Byrds, Harry Nilsson, Frank Zappa, Randy Newman, Laurie Anderson, U2, Fiona Apple i Joanna Newsom, a ponajviše onom s Brianom Wilsonom na albumu The Beach Boysa “Smile”, Parks je suvremenu pop-skladbu uzdigao na razinu umjetničke pjesme.

Kao sin cijenjenog liječnika koji je povremeno svirao klarinet u orkestru Johna Philipa Souse, Parks je rođen 3. siječnja 1943. u Hattiesburgu, u saveznoj državi Mississippi, gdje je kao četverogodišnjak počeo učiti svirati klarinet. Kao dijete je pjevao u operi i zborovima pod dirigentskom palicom glasovitog talijanskog dirigenta Artura Toscaninija, glumio je na Broadwayju te se pojavljivao u manjim ulogama na televiziji i filmu. Nakon završenog studija kompozicije svirao je u folk-grupi Greenwood County Singers, bio je i session glazbenik za Disneyevu produkciju, a u svojim se ranim 20-ima priklonio pop-glazbi te ubrzo postao skladatelj, studijski klavijaturist i producent.

Briana Wilsona, koji je upravo dovršio svoje najambicioznije djelo - album The Beach Boysa nazvan “Pet Sounds”, upoznao je 1966. Želeći da njihov idući album “Smile” bude još složeniji, Wilson je pozvao Parksa na suradnju. Kao protutežu sve izraženijoj nacionalnoj uznemirenosti, Wilson je nastojao propitati američku izgubljenu nevinost - ključnu temu Parksova stvaralaštva - i, prema vlastitim riječima, stvoriti “tinejdžersku simfoniju upućenu Bogu”. Kao što se moglo i pretpostaviti, prva skladba koju su zajednički napisali, “Surf’s Up” (nije imala veze sa surfanjem), bila je potpuno različita od uobičajene glazbe s plaže The Beach Boysa. Parksovi tekstualni predlošci s nadrealističkim stihovima sjajno su se upotpunjavali Wilsonovom glazbom, međutim, “Smile” su ometale brojne teškoće. Wilsonova rastuća mentalna nestabilnost i ovisnost o drogama činili su proces snimanja vrlo skupim pa su briljantni glazbeni fragmenti uglavnom ostajali nedovršenima. Kada je postalo jasno da Wilson gubi vezu sa stvarnošću, ostali članovi benda nisu željeli imati nikakve veze s Parksovim “nerazumljivim” tekstovima, pa se Parks povukao, a donekle finalizirana inačica albuma - pod imenom “Brian Wilson Presents Smile” - objavljena je tek 2004.

Nakon suradnje s Wilsonom, koja je izrodila pop-savršenstva kao što su “Heroes and Villains” i “Good Vibrations”, Parks se posvetio usavršavanju vlastite umjetnosti. Godine 1968. obavio je svoj prvi (i najvažniji) album “Song Cycle”. Bio je to skup orkestriranih pjesama (“Palm Desert”, “The All Golden”, “Laurel Canyon Blvd”, “By the People”...) prepunih sjajnih glazbenih ideja i bogatih igrama riječi, zasnovanih na tradicionalnoj američkoj glazbi i temama, te u mnogim oblicima ono što je trebao postati “Smile” - američki ekvivalent albumu “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band”.

Parks je na svojem prvijencu stvorio jedinstveni komorni pop koji se bez sustezanja koristio jazzom, kabareom, mjuziklom, vodviljem, Tin Pan Alleyem, kao i glazbom Stephena Fostera, Georgea Gershwina i Charlesa Ivesa. Na tematskoj razini i vrlo složenim instrumentacijama, slična su područja istraživali i njegovi kasniji albumi, među kojima se kao najuspjeliji izdvajaju “Discover America” (1972.), “Jump!” (1984.) i “Orange Crate Art” iz 1995., na kojem se ponovno udružio s Brianom Wilsonom. Kao glazbenik, tekstopisac, aranžer i producent tijekom svoje dugogodišnje karijere pojavio se na gotovo 250 albuma. U 77. godini i nadalje plete svoje klupko američke kulturne baštine. Još uvijek je uglavnom nepriznat.