Bijaše, ono što moj prijatelj zove "kežual frzdej". Prva jutarnja kava s daškom okusa deterdženta za suđe opijala je moje nepce dok sam jurcao u potrazi za dobrim štivom koje će mi promijeniti raspoloženje. Naišao sam na Lorcinu "Ghazal of the Morning Market". Svijet je odjednom postao ljepše mjesto. A onda mi je na mobitel stiglo priopćenje kako Matt Berninger ima novi glazbeni video za singl "One More Second". Oh, kakav će to odličan četvrtak biti, pomislio sam. Imam i hit dana. A onda je gitara zaplesala foxtrot, on obučen u najfinije odijelo još od kada smo se posljednji puta vidjeli uživo sjedi na barskoj stolici, kamera prelazi na krupni plan njegove glave s leđa, a ispred njega stotine upaljenih mobitela, scena s nekog koncerta, očigledno, samo što je slika mutna, pa pomislim kako sanja. Krupni plan njegova lica, mršaviji je nego ikada prije, no glas mu je moćan "The last time we were together/Lately, it feels like forever/And the way we talked last night/It felt like a different kind of fight". I prije nego se stvari zakuhaju, prije nego stignu bubanj, klavir i Gail Ann Dorsey na basu, nešto u meni se slomi i pomislim kako "One More Second" nije ljubavna pjesma nekome drugome, nego upravo svima nama koji smo nekoć stajali ispred njega, pjevali uglas "We expected something, something better than before/We expected something more" ili vrištali od sreće svaki puta kada bi krenula "Mr. November". Ljubavna pjesma publici. Koje više nema, barem ne uživo. Može li potresnije od toga?

Drugoj pjesmi ime je "Collar Of Your Shirt". Podsjeća me na The National verziju "Mansion on The Hill" objavljenu na EP-ju "The Virginia" snimljenu uživo 2006. godine na New York Guitar Festivalu. Možda zbog violine, možda zbog atmosfere, možda zbog stihova "I do not want to believe it/It’s better off that I don’t know/I’m so afraid your love is leaving me/It never tells me where it goes". Na albumu ima još osam pjesama i sve su lijepe, ali...