Izložba Dune - the Desert Planet multimedijske umjetnice Kristine Marić u Galeriji se SC-a može pogledati od 22. listopada do 3. studenog.


U svojim radovima, koje realizira u obliku performansa, videa, fotografije, instalacije..., Kristina Marić prije svega aktivira vlastito tijelo, bilo neposredno u njegovoj fizičnosti – u većem ili manjem stupnju akcije, izloženosti i trpnje - bilo u virtualnom obliku, kao digitalni fantazam.


U radu seTragovi, 2014., ’žigoše’, utiskujući različite predmete u vlastitu kožu na kojoj ostaju linearni otisci - crteži. U performansu U glibu (2017.), u namjenski konstruiranom i postavljenom ’koritu’, javno, usred Osijeka, satima boravi doslovce u blatu, a na jednoj crnogorskoj morskoj plaži performira gurajući glavu duboko u pijesak... U radu Na nišanu (2017.) posjetiteljima nudi da gađaju pištoljem njezino virtualno tijelo na velikom ekranu. Tijelo je tema kao i sredstvo izražavanja, komunikacije.


Drugi njezin lajtmotiv, neposredno vezan uz tijelo jest - tlo - piše, između ostaloga, Antun Maračić u predgovoru ovoj izložbi.
"Tlo u pojavnosti zemlje, blata, pijeska..., kao stvarnost materije u koju uranja, kao teritorij i granica. I tijelo i tlo ideja su opipljive stvarnosti, kontakta sa svijetom, sudbinske međupripadnosti; metafore oslonca i identiteta. A sve zajedno, činjenice su i pojmovi čije aktualne danosti žena i umjetnica Kristina Marić ne prihvaća kao konačne, bespogovorne opcije i rješenja. U tom smislu, pitanja koja si u raznim oblicima tih međuodnosa postavlja alternirana su i voljom za promjenom, ma koliko ona u sebi sadržavala svjesnu utopijsku tlapnju pa tako i prizvuk melankolije, kao i (auto)ironije. (...) Polazeći od snimki tužnih pogonskih ruina i brda zaostale okamenjene soli, nadrealističko-informelnih vizura prostora propale solane u Ulcinju (mjestu umjetničina podrijetla po majci), koja je desetljećima bila generatorom istodobno privrednog i ekološkog opstanka mjesta, Kristina ponovno spaja elementarno i tjelesno, naizmjenično dokument i stvaralački čin koji uključuje ideju simbolične kazne, ali i liječenja sebe same te prisnog krajolika svojih korijena. Vežući stare mitove (o Sodomi i Gomori te stupovima soli kao Božjoj kazni za neposluh) uz parafrazu glasovite filmske scene s minimalističkom skulpturom u prapovijesnom kontekstu iz Odiseje u svemiru S. Kubricka, Kristina postavlja njezinu bijelu verziju, izduženi okomiti kvadar ’stupa od soli’ koji izranja iz mora. Nadalje, u sljedećim videoradovima-performansima ona se svojim tijelom koristi kao predtekstom istog motiva. Na njezinu obnaženu figuru, kao stup kiše slijeva se sol, dok je u drugom slučaju performerica, aludirajući na hranjivost i ljekovitost soli, utrljava u vlastitu kožu", zaključuje Maračić. N.Vek.