Neki društveni i kulturni događaji prođu i budu brzo zaboravljeni, no postoje i događaji koji još dugo nakon što su održani izazivaju pozornost javnosti. Jedan od takvih svakako je bio i ovogodišnji Festival europske kratke priče održan uživo i digitalno u Rijeci i Zagrebu od 4. do 9. listopada s nizom uglednih gostiju sa svih strana svijeta.

Pitanja koja nam postavlja svijet pogođen pandemijom obilježila su događanja festivala, koji je pod temom "Luka različitosti" okupio pisce i umjetnike koji se u svojim djelima bave razlikama i različitima. Bilo da tematiziraju rasnu, klasnu ili vjersku, rodnu ili političku različitost ili, pak, njeguju umjetničke prakse koje se opiru očekivanim i uobičajenim formatima, bilo da se bave pričama "drugih", poput izbjeglica i migranata - ili nam donose "drukčije" priče, domaći i inozemni sudionici ovogodišnjeg FEKP-a pokazali su svu složenost svijeta i vremena u kojemu živimo. Tim je važnija i suradnja koju je FEKP u Rijeci - u sklopu programa Europske prijestolnice kulture - ostvario s jednim od najznačajnijih svjetskih književnih događaja, Festivalom Hay (6. - 9. listopada). Također, Projekt Europa 28 - žene o budućnosti Europe ponudio je potentne vizije budućnosti 28 europskih autorica (spisateljica, dramatičarki i redateljica, znanstvenica, poduzetnica i aktivistica…), koje u svijetu nakon COVID-19 zadobivaju novu aktualnost i značaj. Uživo i digitalno, u Rijeci i Zagrebu, Festival europske kratke priče nastavlja širiti priče ponajboljih svjetskih pisaca i biti dobra priča domaće kulturne scene (web: https://europeanshortstory.org; Facebook: europeanshortstory; Instagram: @europeanshortstory)

SULAIMAN ADDONIA (1975.) jednom je prilikom sinu rekao da odrastajući nije imao bicikl, nego magarca. Sin mu nije vjerovao, no otac je svjestan da će djetetu trebati vrijeme da shvati koliko su im djetinjstva bila drukčija. Prvi mu je roman, The Consequence of Love (Posljedica ljubavi, 2008.), dospio u uži izbor za prestižnu nagradu Commonwealth Writer‘s Prize i preveden je na dvadeset jezika. Trenutačno živi u Bruxellesu, gdje imigrante i azilante podučava kreativnom pisanju. (Sven Popović)



LUIZA BOUHARAOUA (Split, 1985.) posjeduje jednako oštro pero i jezik. Ona je spisateljica, prevoditeljica i, najvažnije, antifašistica, čiji prvijenac Jesmo li to bili mi (Jesenski i Turk, 2019.) elegantno portretira milenijce, generaciju u pukotinama, te njihovo odrastanje u svijetu čija im pravila nisu jasna. Bila je iznimno aktivna na društvenom i kulturnom polju i prije objave hvaljenog prvijenca kao osnivačica književne udruge Skribonauti i urednica časopisa The Split Mind. Nastavlja biti aktivna i širiti područja borbe. (Sven Popović)



CLAUDIA DURASTANTI rođena je 1984. u New Yorku, a djetinjstvo je provela u SAD-u i Italiji. Nakon studija kulturne antropologije u Rimu upisuje magistarski studij novinarstva te ubrzo započinje karijeru u izdavaštvu. Njezin književni prvijenac, Un giorno verrò a lanciare sassi alla tua finestra (Jednog ću dana doći bacati kamenje u tvoj prozor, 2010.) osvojio je nagrade Premio Mondello Giovani i Premio Castiglioncello Opera Prima. Uslijedili su romani A Chloe, per le ragioni sbagliate (Za Chloe, iz pogrešnih razloga, 2013.) i Cleopatra va in prigione (Kleopatra ide u zatvor, 2016.). Njezin posljednji roman, La straniera (Strankinja, 2019.) nominiran je za nekoliko književnih nagrada, među ostalim za prestižnu nagradu Strega, a osvojio je nagradu Pozzale Luigi Russo. Taj roman sadržava brojne autobiografske elemente i u svojoj srži predstavlja meditaciju o autoričinoj obitelji i načinima na koje se isprepleću vanjske različitosti i intimne povijesti. Uz književni rad, Durastanti sudjeluje u brojnim kulturnim projektima. (Mojca Čađo)



Za EDUARDA HALFONA (1971., Gvatemala) sa sigurnošću možemo reći da je jedan od najzanimljivijih i najprepoznatljivijih autora koji pišu na španjolskom jeziku. S obzirom na bogatu književnu tradiciju, to zaista nešto znači. Rođen u Gvatemali, s deset se seli u SAD. Kaže kako mu, dok piše, riječi nadolaze na engleskom, ali da se negdje na pola puta između uma i papira pretvore u španjolski. Kao da je jednom nogom u jednome jeziku, a drugom u drugome. Koliko god bizarno to bilo, funkcionira, i tako Eduardo svoj privatni jezik dijeli sa svijetom. (Sven Popović)



ALEKSANDAR HEMON piše na engleskome, a zašto i ne bi? U SAD-u živi i radi od ranih devedesetih. Više-manje svaka Hemonova biografija ističe kako ga je početak rata u Bosni zatekao u Chicagu gdje je 1992. boravio na stipendiji. Ne mogavši se vratiti u rodno Sarajevo, Hemon odlučuje ostati u Chicagu i svladati engleski kako bi mogao nastaviti svoju kreativnu karijeru - ili započeti novu njezinu fazu. Nekoliko godina kasnije objavljuje svoju prvu priču na engleskom jeziku, što će ga 2000. dovesti do prve zbirke priča, The Question of Bruno (Pitanje Bruna). U sljedećih desetak godina Hemon objavljuje nekoliko vrlo dobro primljenih romana, kao što su Čovjek bez prošlosti (Nowhere Man, 2002.), The Lazarus Project (Projekt Lazar, 2008.), Kako su nastali ‘Ratovi zombija‘ (The Making of Zombie Wars, 2016.). Uz romane, Hemon objavljuje i kratke priče, eseje i kolumne. Pisao je za New Yorker i Esquire, a radio je i na Netflixovoj emisiji Sense8, kao i na scenariju za četvrti nastavak filma Matrix. Na česta pitanja u intervjuima o značenju Sarajeva i općenito Balkana u njegovu radu, Hemon ističe kako se protivi pretvaranju nečega što uključuje živote stvarnih ljudi u simbol. Za njega beletristika i publicistika nastaju iz istoga izvora, a to su ljudske priče. Hemon danas predaje kreativno pisanje na sveučilištu Princeton, a u slobodno vrijeme igra nogomet. Bez toga, čujemo, ne bi bilo dobro. (Mojca Čađo)



SENKO KARUZA (1957.) otočanin je, gastronom, vrhunski stilist. Ne nužno tim redoslijedom. Proze mnogih autora naspram njegove ispadaju šlampave, neispeglane; što će reći da je Senko vjerojatno perfekcionist. Ima nevjerojatno oko za detalje i u stanju je ono banalno, sto puta viđeno i svakodnevno učiniti filmskim i lirskim. Proza mu je fluidna, meka, topla; uvijek s primjesama melankolije i otoka. Kaže kako piše sporo i mučeći se, što se nikako ne osjeti jer u njegovoj prozi i njegovoj pojavi ne postoji grč. Sklon izolaciji. Manje sklon turistima. (Sven Popović)

MAŠA KOLANOVIĆ (1979., Zagreb) nedavno je dobila Nagradu Europske unije za književnost za svoju sjajnu zbirku priča Poštovani kukci i druge priče (Profil, 2019.) Nije ni čudno - njezin je stil, književni, ali i onaj modni, apsolutno prepoznatljiv. Junaci zbirke uhvaćeni su u kafkijanskom hororu koji neki zovu potrošačkim kapitalizmom; u svijetu vrištećih reklama gdje ne postoje ljudi, već samo potrošači. A nismo li to svi? Osim što je riječ o sjajnoj autorici (ne samo priča već i ilustracija), Maša predaje na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Ima sjajne tetovaže. (Sven Popović)



YANN MARTEL proputovao je svijet. Popularni kanadski autor rođen je 1963. u Španjolskoj, u obitelji francuskih Kanađana koji će se kasnije uključiti u diplomatsku službu, što znači da je djetinjstvo proveo u čestim selidbama uzduž i poprijeko Europe te sjeverne i srednje Amerike. Iako je njegov jezik neusiljen i pristupačan, prava širina ambicije ovog autora otkriva se u liričnosti njegovih djela, ali i u "velikim" temama koje istražuje kroz alegorije o životu i smrti, vjeri i povijesti. Martelov je pravi interes naracija, proces pričanja priča kao takav. Njegov najhvaljeniji filozofski roman, Pijev život (Life of Pi) iz 2001. preveden je na više od 30 jezika, uključujući hrvatski, i nagrađen prestižnom nagradom Man Booker, a po njemu je 2012. snimljen i istoimeni film u režiji Anga Leeja, koji je osvojio četiri Oscara. Martel danas živi u Kanadi, gdje predano piše za svojim stajaćim stolom s trakom za hodanje. Na kraju svakoga radnog dana, kaže, izbrojit će napisane riječi i prehodane milje. (Mojca Čađo)



SEMEZDIN MEHMEDINOVIĆ rođen je 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Po završetku studija komparativne književnosti i bibliotekarstva u Sarajevu radio je kao novinar i urednik nekolicine časopisa. U to je vrijeme objavio nekoliko zbirki pjesama te Sarajevo blues (1992.), knjigu zapisa, pjesama i kratkih priča nastalih u vrijeme opsade Sarajeva. Sredinom devedesetih emigrirao je u SAD, gdje će ostati dvadesetak godina. Za svojega boravka u SAD-u radio je kao novinar, nastavivši objavljivati priče i pjesme, uglavnom u Zagrebu. Ruski kompjuter iz 2011. nastavlja ono što Sarajevo blues započinje. Sastoji se od poezije i proze, crtica iz života, fragmenata sačuvanih u dnevničkim zapisima, a oslikava priču o čovjeku koji traži mjesto za sebe u kaosu ratnog razaranja. Slična intimna, dnevnička nota prisutna je i u romanu Me‘med, crvena bandana i pahuljica iz 2017., koji opisuje obiteljski život nakon srčanog udara - nažalost, autobiografski detalj. Na neki način Mehmedinović uvijek piše između svjetova. Nakon više od dva desetljeća u SAD-u vratio se u Sarajevo, gdje danas živi i piše. Godine 2020. tiska Ovo vrijeme sada, zbirku priča koje se hvataju u koštac s prošlošću i njezinom ulogom u izgradnji sadašnjosti. Ako odlazak iz rodnog kraja pomaže čovjeku da objektivno sagleda svoju povijest i identitet (ili jedno od njih), zanimljivo je vidjeti što se događa po povratku. Možda je književnost povrataka negdje za horizontom. (Mojca Čađo)

ELIF SHAFAK renomirana je i nagrađivana britansko-turska spisateljica, najčitanija autorica u Turskoj. Piše na turskome i engleskome, a dosad je objavila 18 naslova, od čega 11 romana. Njezina su djela prevedena na 54 jezika. Njezin posljednji roman, 10 minuta i 38 sekundi u ovom neobičnom svijetu (10 Minutes 38 Seconds in this Strange World, 2019) dospio je na uži popis nagrada Booker i RSL Ondaatje Prize te je odabran za Blackwellovu knjigu godine. Njezin prethodni roman, The Forty Rules of Love, BBC je uvrstio na svoj popis 100 romana koji su oblikovali svijet. Shafak je doktorirala političke znanosti i predavala na brojnim sveučilištima u Turskoj, SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu. Aktivistica za prava žena, LGBT osoba te za pravo glasa, Shafak je inspirativna javna govornica te je održala dva govora na TED Globalu, od čega je svaki popraćen ovacijama. Politico ju je uvrstio među dvanaestero ljudi "koji će vam probuditi duh". (Mojca Čađo)

NEVEN UŠUMOVIĆ (1972.) dolazi odasvud. Rođen u Zagrebu, odrastao je u Subotici, živi u Kopru, a trenutno radi kao bibliotekar u jednoj od najljepših knjižnica u Hrvatskoj, onoj u Umagu. On i prevodi s mađarskog jezika. No, osim što vodi knjižnicu i prevodi, Neven, naravno, piše. Iako je naslovna priča zbirke Zlatna opeklina (Sandorf, 2019.) smještena u osamdesete, takozvano zlatno doba hrvatskog turizma, njezina je dijagnoza primjenjiva i na današnjicu, i to ne samo na lokalnoj razini. Nevena krasi širok osmijeh i staložen karakter. Moglo bi se reći da je i njegova proza takva. Odmjerena i u stanu razoružati. Jednom mi je kazao da je nekoć bio u stanju zakucati na košarkaškom terenu. (Sven Popović)



IRVINE WELSH (Škotska, 1958.) jedan je od najznačajnijih i najprepoznatljivijih pisaca dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, toliko je jasno. Riječ je o glasu koji je cijeloj jednoj generaciji izmijenio, da ne kažem definirao, način na koji se doživljava književnost. Njegova djela nisu imala nikakve veze s onim što se radi u lektiri, radnja se odvijala daleko od akademije i aristokratskog ladanja, njegovi su likovi pamtljivi (svatko je u životu upoznao bar jednog Sick Boya ili Begbieja), njegov je jezik živ i divlji kao i njegova proza. Čitajte ga u originalu. Čitajte ga naglas. Čitajte ga. (Sven Popović)