Objavljeno 16. listopada, 2020.
PIše: Danijel MIKLIĆ
Ugrađivanjem avangardnih i progresivnih tehnika u sirovi punk-rock, Mission of Burma su post-punk stilovima koje su promicali britanski bendovi poput Wire i The Fall dali američki lik. Pritom su suvremenike, kao što su Hüsker Dü ili R.E.M. te nešto mlađe grupe poput Fugazija i Pixiesa, a koje će po uzoru na njih oblikovati alternativni rock 90-ih, iz prve ruke upoznali s neurotičnim zvukom i izostankom konvencionalnih struktura pjesama. Iako su uvijek bili pametni i nerijetko suptilni, voljeli su žestoko svirati, a upravo zbog ljubavi prema buci, nakon samo dva izdanja su se i raspali.
Mission of Burma su 1979. godine u Bostonu - na temeljima prethodne grupe Moving Parts - formirali gitarist Roger Miller, basist Clint Conley, bubnjar Peter Prescott i inženjer zvuka Martin Swope, koji je, iako se nije pojavljivao na pozornici, smatran integralnim članom benda. Od samog početka grupa je bila demokratska - Conleyjeve himničke pjesme bile su ravnopravne Millerovu eksperimentalnom i provokativnom materijalu (kasnije će pisati i Prescott). Raznovrsnost ih je jačala; Millerove kompozicije nadopunjavale su se s njihovim impulsom da prošire granicu punka, dok su Conleyjeve čvrste melodije - primjerice debitantski singl iz 1980. “Academy Fight Song” (kasnije su pjesmu obradili R.E.M.) - postale klasikom alternativnog rocka.
Nakon brojnih nastupa tijekom kojih su svojom svirkom više iritirali publiku nego što su joj ugađali, potpisali su za lokalnu izdavačku kuću Ace of Hearts i sredinom 1981. objavili EP “Signals, Calls, and Marches” sa šest pjesama. Otvara ga iznimna “That’s When I Reach for My Revolver”, vođena metalnim basom i gitarom koja je podsjećala na njihove engleske suvremenike Gang Of Four, pod čijim su jasnim utjecajem (čuju se i odjeci eksperimenata The Pop Group) i pjesme “Outlaw”, “Fame and Fortune”, “This Is Not a Photograph”. Kao arhetip beskompromisnog benda, sa “Signal, Calls, and Marches” Mission of Burma krenuli su u smjeru kojim nije pošao nitko prije njih. EP koji se do kraja godine prodao u oko 10 tisuća primjeraka sjedinio je sve “otpadnike” underground scene u mišljenju da se pojavio novi ambiciozni bend koji ne poznaje granice glazbenih stilova.
Avangardnost i destrukcija punka obilježili su i ploču “Vs.” (naslov su preuzeli Pearl Jam za svoj album iz 1993.) objavljenu iduće godine, na kojoj su Mission of Burma dosegnuli svoj kreativni vrhunac. Taj klasik žanra ispunjen sinkopiranim ritmovima, nervoznim gitarskim nabojem i nepredvidljivim naletima buke doživio je instant-uspjeh kod kritike koja je u njemu vidjela najraskošniji vatromet post-punka. S kompleksnim tekstovima - indirektno su govorili o tadašnjoj hladnoratovskoj situaciji - provučenim kroz prizmu individualnosti, Mission of Burma ostvarili su jedan od tematski vrlo aktualnih, ali kod šire publike potpuno neprimijećenih albuma.
Tek što su im sjajne kritike za “Vs.” obećavale nešto jači proboj, Mission of Burma su se već nalazili na nizbrdici koja ih je vodila prema raspadu. Miller je, naime, odavno patio od slušnog poremećaja izazvanog prekomjernim izlaganjem snažnoj buci, a početkom 1983. njegovo se stanje toliko pogoršalo da je postalo jasno kako se mora okrenuti tišoj glazbi. Grupa se ponovno okupila 2002. godine (Swopea je zamijenio basist Shellaca, Bob Weston) te je do novog raspada 2016., ne odstupajući od svoje bazične filozofije, objavila četiri vrlo dobra studijska albuma: “ONoffON” (2004.), “The Obliterati” (2006.), “The Sound the Speed the Light” (2009.) i “Unsound” (2012.).
Divlji i nepredvidljivi - kao i The Velvet Underground prije njih - Mission of Burma ostvarili su puno veći utjecaj na alternativne autore i izvođače nego na samu publiku. Nikada i nisu pripadali redu bendova koji publici daju ono što je tražila, jer opori zvuk velike većine njihovih pjesama u izravnoj je konfrontaciji sa svime onime što predstavlja pojam “popularno”. Suludom kombinacijom tvrdoglavosti i bijesa radničke klase provodili su inteligentnu dekonstrukciju popa, pa je njihova ostavština neprijateljski teritorij za svakoga tko u gitarskoj glazbi traži osjećaj ugode.