Rinitis ili u narodu znan kao hunjavica? Početak prehlade ili nešto opasnije? Bit će najbolje da se zatvorim u kulu kao Matovilka i tjedan dana provedem pred televizorom. Popriličan dio vremena oduzeo mi je Julien Barnes i njegova "Buka vremena", kao i "Wolf Hall" Hillary Mantel, a tu je, naravno, i “Lost Day”, ta predivna pjesma benda Other Lives, meni najljepši hit ove čudne godine, koju još valja preživjeti, o kojoj bih želio pisati gazele i s vama podijeliti osjećaje koje u meni probudi svaki put kada krene gitara i glas koji pjeva “I’m on exit aisle, no, you won’t see me this time/I’m in and out of love but you know I couldn’t find it/I’m gonna let you go, now you won’t see me around/ See, I’d want it then, I don’t want it now”, ali, pomislih, zašto bih?

I tako sam ja proveo sedam dana sjedeći u stanu, gledajući s balkona ljude kako se šetaju gradom, još dok ste mogli nositi kratke rukave, a nakon toga u pauzama ispuhivanja sinusa sjeo bih pred mali ekran i hipnotizirano gledao, naravno ne sam, ono što nam nude strane i domaće televizije. I prije nego što se krenem obračunati s trojcem zvanim Vučji odgoj (HBO), Emily in Paris (Netflix) i Utopia (Amazon) - o mojoj oduševljenosti serijom Mi smo to što jesmo Luce Guadagnina (Skrivena ljubav, Rasprskavanje) više kada završi prva sezona - htio bih vam skrenuti pozornost na činjenicu kako na jednom od domaćih televizijskih kanala ide Obiteljski čovjek ili Family Guy. Ako ste slučajno posljednjih dvadeset godina živjeli u pećini i ne znate o čemu se u ovoj animiranoj seriji radi, možda je vrijeme da ispravite pogrešku. Ako ste, pak, upoznati sa Seth MacFarlaneovim “najčudnijim” djetetom, ponavljanje gradiva donosi puno, puno smijeha. Obećavam.

Dakle, krenimo redom. Vučji odgoj ili kako smo imali superideju za jedan dvosatni film, eventualno mini seriju, ali smo ga pohlepno odlučili pretvoriti u desetosatno besmisleno onaniranje. Vjerojatno ste imali prilike čitati hvalospjeve o novom serijalu iza kojega stoji Ridley Scott iako je autor serijala zapravo čovjek imenom Aaron Guzikowski. No kada se već spominje ime slavnog redatelja, moramo reći kako je on jedan od producenata, ali i redatelj prve dvije epizode. Radnja prati dva androida, Oca i Majku, koji su dobili zadatak da odgajaju ljudsku djecu na misterioznom i nedavno otkrivenom planetu imenom Kepler 22-B. Naime, u 22. stoljeću ljudska je civilizacija opustošila Zemlju, ponajviše posljednjim ratom između ateista i teokrata, odnosno mitraista, štovatelja boga Sola. I dok su jedni poslali androide i 12 ljudskih embrija, drugi su krenuli svemirskim brodom (arkom) nastaniti novi planet. Ono što je trebalo, bar sam ja takvog mišljenja, biti svojevrsna verzija novog postanka, vrlo brzo postane naporno pretenciozno prenemaganje u kojemu malo što ima pravog smisla, a nedostatci počinju opasno nagrizati dobre ideje koje serija ima.

Previše je tu nelogičnosti i rupa u radnji, što će, nadam se, razriješiti u drugoj sezoni, ali gledajući Travisa Fimmela kako opet glumi istu ulogu, pritom mislim na ulogu Ragnara iz serije Vikinzi, samo ovaj put na drugom planetu, povremeno mi je izazivalo mučninu. Naime, osim što mrmlja te vrlo često izgleda potpuno nezainteresirano za scenu u kojoj se pojavljuje, Fimmel je, blago rečeno, najveći gaf castinga. Zatim, tu je problem dječjih glumaca. Tijekom tog viroznog tjedna pogledao sam i HBO-ov dokumentarac Djeca šoubiznisa, koji se bavi problematikom odrastanja pred kamerama i svim mogućim gadostima s kojima se klinci susreću. Većina sudionika dokumentarca spominje bolna emotivna iskustva kada su se prvi put susreli s negativnim kritikama svojeg rada/glume. Upravo zbog toga neću, bar ovaj puta, kritizirati uz Travisa Fimmela te besmislene scenarističke ideje, dječje glumce. No, ako ste fan Prometeja i Aliena, siguran sam kako će i vas hipnotizirati gluma Amande Colin, koja tumači ulogu Majke, koja nažalost na svojim plećima nosi cijeli serijal, onda je Vučji odgoj baš za vas. Vrijeme gledanja sezone - četiri dana.

Seks i grad. Koliko sam samo nekonstruktivnih rasprava imao, s pripadnicima oba spola, oko serije kojom je Darren Star pokrenuo svojevrsnu revoluciju na televiziji krajem devedesetih. Uglavnom seriju kritiziraju, što je zapravo deminutiv u odnosu na mnoštvo pogrdnih naziva kojima se isti koriste, oni koji je nikada nisu gledali. Ja jesam. Razlog tomu bila je jedna djevojka. Ispravka netočnog navoda, nekoliko djevojaka. Podatci poznati redakciji. Trebalo mi je dvije sezone, dakle pune dvije godine praćenja, jer u to doba nismo imali sve današnje mogućnosti praćenja televizijskih uradaka na streaming servisima, da mi sjedne. A onda sam naišao na epizodu u četvrtoj sezoni naziva “All That Glitters” i dogodio se onaj savršeni trenutak, koji scenaristi/producenti/autori - ili tko je već zadužen za to u serijama - novog milenija neprestano koriste. Trenutak kada ono što gledate svojim očima savršeno opisuje pop-pjesma koju su iskoristili. Najbolji primjeri toga u mome slučaju, a ujedno i jedan od ključnih razloga zbog kojega sam nekim serijama dao šansu, su “Road To Joy” Bright Eyesa u Herojima, “Exit Music” Radioheada u The 100 i “The Flume” Bon Ivera u Rectifyu. Heroji (Save the cheerleader, save the world), nažalost, nisu uspjeli održati kvalitetu do kraja prve sezone, The 100 mi je četiri sezone bilo grešno zadovoljstvo prije nego što sam odustao, a o Rectify sam već toliko puta spomenuo u TV Obzoru, da sam već i sebi dosadan.

Dakle, Seks i grad, odjavna scena četrnaeste epizode sezone broj četiri i pjesma imenom “Take Me Somewhere Nice” benda imenom Mogwai. To je bilo to, navukao sam se. Emily In Paris nova je serija Darrena Stara. U njoj pratimo Emily, koju glumi Lily Collins, mladu marketinšku stručnjakinju koja iz Chicaga dolazi raditi u Pariz. Sve ono zbog čega ste možda voljeli Seks i grad u novoj Starovoj seriji ne postoji. Kritičari joj ponajviše zamjeraju stereotipno prikazivanje Francuza i Pariza kao i mnoštvo političke nekorektnosti. Meni je, pak, najviše zasmetala površnost glavnog lika, koja je nepodnošljivo simpatična i vrckava, ali i oličenje onoga što najviše ne podnosimo u današnjem svijetu, preciznije prije nego što se dogodila 2020. godina. Ali to su sve slabosti s kojima se bori većina serija namijenjenih mladima. I ne samo njima. Bogata produkcija, a ispod nje totalno besmisleno podilaženje gledateljima, koji, siguran sam, ponekad ispod sveg tog glamura kojim je Emily okružena žele samo mrvicu realnosti. Ovako tijekom svog boravka u Parizu, osim što se dobro odijeva, Emily jede, pije i vodi ljubav do padanja u nesvijest te usput uspješno rješava probleme svih koji kruže u njezinoj orbiti. Zabavno, ali tupavo. Jako tupavo. Vrijeme gledanja sezone – pet sati u komadu.

Ima jedna serija, ime joj je Treći dan ili, kako ju u mome društvu zovemo, Čovjek od pruća za tupavce. Tijekom prve tri epizode, dakle oko tri sata trajanja, gotovo sat i pol kamera u krupnom kadru prati lijepo lice Judea Lawa. On, naime, odlazi na jedno pitoreskno mjesto, gdje od početka znate kako će završiti kao Edward Woodward (verzija iz 1973., redatelj Robin Hardy) ili Nicolas Cage (remake iz 2003., redatelj Neil LaBute). Autor serije je Dennis Kelly, čovjek koji je prije sedam godina osmislio seriju zvanu Utopija. Čudna, bizarna, uznemirujuća i brutalna, a opet tako prekrasno kontroverzna serija. Svaki kadar, svaka scena, svaka boja i svaki lik tako su detaljno bili posloženi, a ja sam ta dva dana, koliko mi je trebalo da pogledam obje sezone, neprestano sjedio na rubu kreveta ili možda fotelje. Radnja serije pratila je pet neznanaca koji su došli u posjed originalnog rukopisa kultnog grafičkog romana, da bi ubrzo shvatili kako ih slijedi tajnovita organizacija znana kao Mreža koja želi taj rukopis – i za njega su spremni ubiti. No osim osnovnog zapleta, bila je to i priča o tajnim vladinim pokusima, teorijama urote te virusima koji bi mogli donijeti kraj ljudske vrste.

E sad, nakon što je David Fincher otkupio prava na nju i dugo je godina držao u ladici, američku adaptaciju odradila je Gillian Flynn, autorica knjiga Nestala i Oštri predmeti. Radnja je prebačena u Sjedinjene Države, a osim već poznate priče iz originala, amerikanizirana verzija stavlja u prvi plan i jedan zastrašujući dodatak, naime u tijeku je najfatalnija epidemija gripe u američkoj povijesti. U seriji, mislim. A tu su i sve moguće teorije zavjere kojih se možete dosjetiti i koje ste imali prilike pročitati kada je u pitanju pandemija s kojom se borimo cijelu godinu. Dakle, redom, karantene, šišmiši, veliki društveni eksperiment, jedan prebogati tip koji želi poboljšati ljudsku vrstu, sve to imate u novoj verziji Utopije. Smije li nam se to Amazon u lice pa su autori, prije same premijere, koja se dogodila 25. rujna, dorađivali scenarij kako bi nas još više uplašili. Napeta i uznemirujuće nasilna, ali kritično loše odglumljena, Utopija nije serija za vas ako ste pobornik teorija zavjere. Nije čak ni za vas ako imate slab želudac, jer vrlo često ide do krajnjih granica kada je u pitanju prikazivanje nasilja, kojega ionako ima i previše oko nas. Vrijeme gledanje sezone – šest sati jednog dana i dva sata jutro poslije.