PROF. DR. SC. GORDANA VILOVIĆ, FAKULTET
POLITIČKIH ZNANOSTI
U osvrtu za Magazin od prije dvije godine na sličnu temu, prof. dr. sc. Gordana Vilović, sa Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, između ostalog napisala je kako curenje informacija iz istraga nije novum ni u Hrvatskoj ni u svijetu. Uvijek postoje interesi zašto se neki papir baš sada pojavio u javnosti...
ZOV MEDIJA
Kako objasniti sindrom curenja informacija, koje se ne događa samo u Hrvatskoj nego i u drugim državama svijeta, bilo da se radi o istragama korupcije i kriminala ili pak o "curenju" vezano uz državnu sigurnost, primjerice, pitali smo dr. Vilović?
- Teško je jednostavno odgovoriti na to pitanjem, ali valja razlikovati zviždače od onih koji namjerno zbog nekog svog interesa puste prvu informaciju o nekim koruptivnim poslovima ili o licemjerstvu ljudi na visokim državničkim poslovima, lažima koje imaju dalekosežne posljedice. Zviždači su ljudi koji, rekla bih, šalju informacije u javnost pa i pod cijenu da budu progonjeni, da ih se osudi ili da im se život okrene naglavačke. Prvi slučaj u novijoj povijesti Hrvatske bila je gospođa Ankica Lepej, koja je bila zviždač iz Zagrebačke banke 1998. godine. Nakon što je pokazala da je predsjednik Tuđman lagao kad je ispunjavao svoju imovinsku karticu, žena je izgubila doslovce sve. Javnost je bila zadivljena njezinom hrabrošću, ali žena je ostala bez sredstava za život. Dakle, zviždači su snažne ličnosti, ljudi koji otkrivaju jer imaju dokaze za ono što govore. Florence Hartmann, francuska novinarka i glasnogovornica glavne tužiteljice Haškog suda, napravila je isto u jednom trenutku. Slično je bilo i s drugim svjetski poznatim zviždačima koji su objavom u medijima raskrinkali loše državne politike.
Sasvim drugo je kada se u procesu istrage dogodi da informacije počnu curiti ili kad je cijela operacija dovedena u pitanje zbog toga što je netko imao podatke koga se i zašto prisluškuje i/ili istražuje. To je pitanje profesionalnog odnosa prema poslu koji obavljate. Ili imate li određeni interes da upozorite nekog moćnika koji je do tada bio nedodirljiv.
Trgovati takvom informacijom može se činiti isplativim na prvi pogled!? Možda? Usto, Hrvatska je vrlo mala zemlja i sve je premreženo stranačkim, rodbinskim ili interesnim vezama, pa ne čudi što dojava koja kompromitira proces istrage nije dugoročno djelotvorna. Istraživani tada počinju glavinjati i "spašavati što se spasiti dade", i sve završava skandaloznim medijskim slikama privođenja, uhićenja, pa i masovnom proizvodnjom tekstova koji su nerijetko puni etički prijepornih detalja koji nisu bit koruptivne djelatnosti osobe koja je pritvorena. Sudeći prema onome što se u posljednjih dvadesetak godina događalo u Hrvatskoj, dojma sam da se, nakon jednomjesečnog boravišta u Remetincu, na suđenje čeka godinama, godinama… A, ako imate dvojno državljanstvo i nastavite živjeti u Bosni i Hercegovini, sve jednom ode u zastaru i opet ste ugledni građanin u Hrvatskoj. Sarkastično bih kazala da prema onome što nas bliža povijest uči, nečasnost se u ovim krajevima, u konačnici, isplati!
Koliko je razvoj masovnih komunikacija, posebno sadašnja globalna dominacija interneta, društvenih mreža, pametnih mobitela... otvorio nove kanale za curenje informacija, a onda i njihovu prezentaciju u medijima? Dojam je da u sadašnjem globaliziranom i komunikacijski povezanom svijetu nitko nije zaštićen i da svačije tajne, pa i državne lako mogu "procuriti" u javnost... Što naravno koriste mediji koji onda takve informacije serviraju kao "ekskluzivnu komunikacijsku temu" na senzacionalistički način...
- Slažem se da društveni mediji omogućavaju dodatni izvor tema i ‘safta‘ za mainstream medije. Tu ne vidim nikakve probleme, jer velik broj ljudi, pa i onih koji su na visokim dužnostima, ne može odoljeti zovu društvenih medija. Imaju želju što pametno kazati, a neki u privatno/službene objave stave i obiteljske detalje. Na taj način olakšavaju posao novinarima jer na mreži se svašta može pronaći u trenutku kad zatreba.
Dakle, možete povezati različite ljude i događaje i svoj konačni proizvod - tekst - koji ima najavu na naslovnici - oplemeniti s puno detalja koje ste pronašli na društvenim medijima. Mene uvijek iznova iznenađuje kako ljudi nešto što su javno objavili tretiraju kao privatnu informaciju kad im ne ide u prilog ili baca drukčije svjetlo na njihov lik i djelo. Naravno, imate slučajeva kada se pod različitim profilima objavljuju i potpuno netočne informacije, tračevi ili poluprovjerene informacije. To može činiti bilo tko. Posao profesionalnog novinara jest da se informacije uzimaju oprezno i ograničeno jer ne trebaju nasjedati i sudjelovati u plasiranju i širenju poluistina.
Ponekad su novinari pod pritiskom vremena i zahtjeva za brzom reakcijom, pa bez provjere objavljuju informacije koje mogu štetiti i samom novinaru, koji u konačnici postaje nevjerodostojan.
Neki stručnjaci upozoravaju da je u sve upletena i tzv. duboka država ili obavještajno podzemlje - interesne skupine koje kroz suvremene komunikacijske kanale podrivaju stabilnost, sigurnost i sudski sustav. Koliko je to realno moguće, ili se radi o teorijama urota? Drugim riječima, koliko su primjerice Assange i Snowden opasni za one (SAD, EU, svijet...) čije su tajne obznanili kroz medijsku komunikaciju, bilo digitalnu (portali) bilo klasičnu, novinsku...?
- Nisam poznavateljica, a ni zaljubljenica teorija zavjere, pa vjerujem da ne mogu odgovoriti na Vaše pitanje. No, rekla bih da je svaka provjerena informacija koja se objavljuje u medijima, a otkriva licemjerje i nemoral, a posebno ona koja ruši lažne autoritete države - dobrodošla! To samo osnažuje demokraciju koja se, po svim pokazateljima danas, nakrivila jer su joj potkopani stupovi koji bi je trebali držati. I sudstvo je jedan od tih stupova. Ne mislim da je sudbena vlast generalno upitna, ali ako je sve slabašnije povjerenje u neke ljude koji bi trebali biti ključ za pravednost u jednom društvu, onda se baca sjena, nažalost, na sustav u cjelini.
PREŽIVJETI RECESIJU
S obzirom na aktualnu oštru komunikaciju, odnosno polemiku premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića glede događanja oko curenja informacija, koliko sve to politički šteti i jednom i drugom, a u javnosti stvara lošu sliku? Treba li predsjednik vlade neke zemlje, ali i predsjednik države, doista znati što rade policija, sigurnosne službe... kod nas DORH, USKOK...?
- Da, komunikacija je počela zabavljati širok krug ljudi, ali ne mislim da politički šteti jednom i /ili drugom. To je samo faza. Ozbiljni problemi pred kojima je cijelo hrvatsko društvo natjerat će ih kao odgovorne ljude na promjenu diskursa, nadam se. Zapravo, ne moramo slušati njihove ‘retoričke bravure‘, nego želimo znati što nas čeka i kako ćemo preživjeti vrijeme korone, recesiju…. Sada se javnost zabavlja, ako u izričaju koristite sintagme i riječi koje bi možda pripadale nekom komornijem ambijentu. Gotovo da se pretvorilo u natjecanje tko će biti efektniji u izričaju. Kao što rekoh, mislim da će ih stvarni problemi natjerati da se okrenu sadržajnijim istupima. Voljela bih vjerovati da su tri stupa društva i demokracije neovisna i da svaki radi svoj dio posla kako bi povjerenje javnosti bilo potpuno. No na temelju onoga što vidim - nije tako! Neke sudske odluke su političke, a Sabor nema ni blizu snagu koju bi trebao imati. Ne mogu Vam odgovoriti na to pitanje jednoznačno, ali ako se prisluškuje ključna osoba u državnoj tvrtki zbog sumnje na korupciju, a premijer joj daje drugi mandat, onda je to trebao znati. Ako se to može svrstati kao grijeh političkog pritiska, mislim da bi bilo prihvatljivije negoli sav ovaj skandal koji iz dana u dan gledamo u udarnim informativnim emisijama.
(D.J.)
ZLATKO MILIŠA: Pokopana privatnost
Koronavirus pokazao se i kao paradigmatični primjer rehabilitacije Orwellove teorije s dirigiranom medijskom histerijom. Pod krinkom borbe protiv koronavirusa, od socijalističke Kine do zapadnih demokracija, hrlimo u sve sofisticiraniji nadzor građana. Osim epidemije koronavirusa imamo i pojavu infodemije - informacijske epidemije (neprovjerenim) vijestima, što dodatno izaziva uznemirenost građana/ki.
George Orwell u svom vizionarskom romanu "1984" opisuje razarajuću moć nadzora nad masama. Ta je teorija postala najaktualnijom ove godine u Kini. Od pojave širenja koronavirusa tamo je krenuo projekt nadziranja građana u više od 200 gradova. Naime, od građana Kine zahtijevalo se da na svojim mobitelima koriste softver koji im određuje koja su mjesta više ili manje rizična. Bigbrotherizacija društva je pakleni plan osmišljen s jednim jedinim ciljem - uvjeriti mase da je stalno nadziranje građana normalno, a sigurnost važnija od osobnih prava i sloboda. Manipulativni mediji potiču voajerstvo. Jedna pjesma ima poučan stih: "Što to ima u ljudima tužno da ulaze u tuđe živote?". Posljednjih godina hakeri "probijaju" i nekada najzaštićenije vojne baze, primjerice američkog Pentagona.
MEDIJSKA VIDLJIVOST
Od pojave interneta, najintimnije osobne tajne, ili državne, postaju dostupne svima. Posljedice su nesagledive, a u medijskom prostoru otvorile su senzacionalizam kao dominantnu temu! Zar nas sofisticirana tehnologija najnovijim modelima mobitela, gdje su mikrofon i kamera stalno pri ruci korisniku, ne upozoravaju da je čovjek tzv. suvremenog svijeta konačno izgubio zadnju iluziju zadržavanja svoje privatnosti. Na radnome mjestu poslodavac može u svakom trenutku doći do podataka o tome za što njegovi djelatnici koriste računala i o mogućim "posjetima" drugih internetskih stranica izvan interesa tvrtke.
Otvaranje profila na Facebooku u Hrvatskoj je zakonom ograničeno na 13 godina života. No, čak dvije trećine djece otvori svoj Facebook profil prije nego što navrši 13 godina. To su podatci Poliklinike za zaštitu djece i mladih. Gotovo sva djeca imaju skupocjeni smartphone. Na Facebooku 52 % ispitane djece objavljuje privatne fotografije.
Videonadzor na ulazu u banke, mjenjačnice, trgovačke centre, hotele, javna parkirališta i garaže, na gradskim trgovima, pred zdravstvenim ustanovama, školama, stambenim zgradama, na autocestama… Prema broju kamera na javnim mjestima Velika Britanija drži prvo mjesto na svijetu. Najširi oblik nadzora u toj zemlji jest mreža kamera u sustavu CCTV (Close circuit television). Tako se prosječno svaki "hodajući" građanin na monitorima CCTV-a pojavi oko 300 puta dnevno, a snimke se čuvaju neograničeno. Prema Sunday Telegraphu gotovo svaki telefonski poziv, provlačenje kartice, ili klik mišem pojedinog britanskog građanina spremljen je u bazu podataka. Te su novine provele istraživanje i objavile podatak da se tjedno o svakom britanskom državljaninu u bazu podataka pospremi oko 3254 osobne informacije. To uključuje navike prilikom kupnje, pozive s mobilnog telefona, e-poruke, pretraživanje na internetu… Te informacije imaju banke ili trgovine, a u slučaju potrebe, dužne su sve te podatke predati službenim tijelima. Prikupljene podatke, pod izgovorom sprječavanja kriminala ili terorizma, lako se može iskoristiti u druge svrhe.
Britancima su već u srpnju 2012. slane posebne ponude za određene trgovine. Davalo im se popust ako preko svoga Facebook profila promiču određenu trgovinu. Dolaskom kupca u trgovinu, posebna kamera pod nazivom facedeals, prepoznaje lice vlasnika toga Facebook profila kada se aktivira popust. Takve, kako Britanci kažu "Facebook prijave", postaju sve popularniji mehanizam za mamljenje i nagrađivanje lojalnih kupaca. Odatle i naziv kamere facedeals.
N. I. je 17-godišnja djevojka iz Zagreba koja ima oko 200 tisuća pretplatnika na Youtubeu te nešto manje "pratitelja" na Instagramu. Pred web-kamerom bez sustezanja priča o najintimnijim detaljima, djeluje ležerno i kako kaže (postala je) "online mama" svojim fanovima. Influenceri neće, ili će nerado govoriti o izgubljenoj privatnosti, teretu popularnosti, jesu li se i uz koju tvrtku vezali, za koji novac, pod kojim uvjetima i sl. Medijska "vidljivost" postala im je opsesija! Američki umjetnik Andy Warhol jednom je izjavio da će u budućnosti "svatko biti slavan 15 minuta". U pozadini je žudnja za slavom, za lajkovima, prikazivanjem lažne slike o sebi, popularnošću…
OPASNE MREŽE
Jedno istraživanje 2009. u SAD-u je pokazalo da 42 % poslodavaca prilikom primanja uposlenika priznaje da je koristilo podatke koje su, kad su bili djeca i mladi, ostavljali na Facebooku, naravno uključujući i one kompromitirajućeg sadržaja. Posljednja istraživanja u SAD-u pokazuju da gotovo 80 % posto poslodavaca provjerava profile svojih potencijalnih zaposlenika na tzv. društvenim mrežama prije no što ih pozovu na razgovor za posao. Naivni su oni koji misle da je rješenje u brisanju profila, jer veći dio poslodavaca ne uzima kandidate koji nemaju svoj profil. Veća je vjerojatnost da će u budućnosti ljudi tražiti promjenu identiteta kako bi prestali biti "obilježeni" (od javnosti ili tih poduzetnika), zbog svoje mladenačke nepažnje, primjerice, kod iznošenja seksualnih fantazija, preferencija i sl.
"Društvene mreže" posebno su opasne zato što podatci prikupljeni s njih mogu poslužiti za krađu novca ili identiteta. Pošiljatelj se lažno predstavlja, primjerice, kao administrator nekog web-servisa, a ti su mu podatci potrebni radi navodne provjere podataka, nadogradnje sustava ili upozorenja o prijeđenoj kvoti diskovnog prostora e-sandučića. Na temelju tih lažnih upozorenja e-poštom potom traže podatke o našem korisničkom imenu i lozinki, ili nas navode da slijedimo određenu poveznicu na kojoj trebamo ispuniti obrazac. Takve e-poruke pripadaju u kategoriju kriminalnih radnji, tzv. phishinga (od engl. riječi fishing − pecanje). Phishing poruke navode korisnika da klikne na određeni link koji ga dalje vodi na stranice kriminalnog web-poslužitelja. Na tim web-stranicama lažno se predstavljaju i krivotvore web-stranice banaka, servisa za elektroničko plaćanje i sl. Prevaranti od lakovjernih korisnika dobivaju povjerljive podatke (korisničko ime, lozinku, podatke s kreditne kartice i sl.), i tako ih pljačkaju.
Jestin Coler ne skriva da kao vlasnik internetske kompanije (disinformedia.inc) namjerno obmanjuje građane. Njegov glavni moto je: "Na lažima se dobro zarađuje". Zato nas ne čude rezultati koje je objavio američki Pew Research Center 2017., gdje 64 % građana/ki SAD-a smatra kako izmišljene vijesti kod njih izazivaju istovremeno znatiželju i zbunjenost. Zaključno parafraziram misao Marka Twaina: Ako ne pratiš (suvremene) medije onda si neinformiran, a ako iste redovito pratiš - dezinformiran si!
GLOBALNI PROBLEM: 10 najvećih curenja informacija
Masovna otkrivanja službenih dokumenata pridonijela su otkrivanju mnogih velikih korupcijskih afera i pomogla istraživačkim novinarima u njihovu radu. Neka su od velikih curenja informacija bila dijelom političkih kriza na međunarodnoj sceni, uzroci prosvjeda i donijela su velike promjene i zaokrete i u medijima. Donosimo stanje iz studenoga 2017.
PENTAGON PAPERS
U lipnju 1971. godine New York Times je objavio dio povjerljivih izvještaja ministarstva odbrane o američkom sudjelovanju u Vijetnamskom ratu od 1945. do 1967. godine. Izvještaji su pokazali kako je administracija tadašnjeg američkog predsjednika Lyndona B. Johnsona obmanjivala Kongres i javnost o tijeku Vijetnamskog rata. Dokumente je obznanio bivši analitičar koji je radio pri ministarstvu i koji ih je ukrao iz Pentagona i poslao Timesu. Objava izvještaja pokrenula je antiratne pokrete, ali i rasprave o slobodi medija da objave "povjerljive" informacije i pravu javnosti da takve informacije zna.
WATERGATE
Jedna od najpoznatijih afera je Watergate skandal, koji se dogodio tijekom predsjednikovanja Richarda Nixona. U lipnju 1972. godine pet muškaraca je uhićeno jer je provalilo i instaliralo nelegalnu opremu za prisluškivanje u sjedište Demokratskog nacionalnog komiteta u Watergate kompleksu u Washingtonu. Administracija je negirala povezanost s Nixonovom kampanjom, ali su poslije novinari Washington Posta, Carl Bernstein i Bob Woodward, otkrili da je administracija ipak bila umiješana u skandal, kao i njegovo prikrivanje. Glavni izvor im je bio insajder zvani "Deep Throat", za kojeg se poslije otkrilo da je bio bivši FBI agent. Dvije godine poslije Nixon je podnio ostavku.
WIKILEAKS
Od 2006. godine kontinuirano se objavljuju tisuće dokumenata u okviru WikiLeaks projekta koji je osnovao Julian Assange. WikiLeaks objavljuje baze podataka koje inače nisu dostupne ili su tajne, a tiču se ratova, špijunaže i korupcije. Do sada je objavljeno više od deset milijuna dokumenata i pratećih analiza. Dokumenti su dostupni za pretragu, a organizacija WikiLeaks tvrdi da ima sigurnu komunikaciju s više od sto velikih medijskih organizacija u svijetu. Objavljivanje dokumenata izazvalo je brojne političke krize, a osnivač Assange našao se u središtu skandala i pritisaka.
CABLEGATE
Kao dio objava WikiLeaksa, 2010. godine pojavio se takozvani Cablegate, objavljivanje diplomatskih kanala komunikacije, povjerljivih poruka između ambasada ili konzulata i njihovih ministarstava vanjskih poslova koje su sadržavale osjetljive informacije. Dokumenti su se odnosili na komunikaciju od 1966. do početka 2010. godine. Neki su dokumenti otkrili da je SAD tajno granatirao Jemen ili da su razmjenjivani zatvorenici iz Guantanama. Chelsea Manning se smatra zaslužnom za veliki dio objavljivanja ovih podataka.
EDWARD SNOWDEN
Bivši suradnik američke Centralne obavještajne agencije CIA, Edward Snowden, obznanio je 2013. godine tisuće dokumenata vezano uz prakse agencije u praćenju i prisluškivanju američkih građana. Prvu priču objavio je britanski Guardian, o tome kako Nacionalna agencija za sigurnost SAD-a (NSA) prikuplja podatke o telefonskim razgovorima milijuna Amerikanaca na dnevnoj bazi. Otkriveno je kako je NSA skupljala podatke preko servera nekoliko internetskih kompanija, uključujući i Google i Facebook, koristeći program za praćenje Prism. Snowden je optužen za špijunažu, zbog čega je i napustio SAD.
CHINALEAKS
Dokumenti objavljeni početkom 2014. godine pokazali su oko 22.000 utajivača poreza iz Hong Konga i Kine. Među njima su bili neki od najmoćnijih Kineza uključujući i 15 najbogatijih, članova Kongresa i direktora javnih kompanija koji se dovode u vezu s korupcijom. Otkrilo se i da su im u tome pomagale zapadnjačke banke, a da su informacije o svemu procurile iz dvije offshore kompanije - singapurske Portcullis TrustNet i kompanije Commonwealth Trust Limited s Britanskih Djevičanskih Otok. Radi se o oko 2,5 milijuna dokumenata na kojima je radilo više od 50 novinara iz Europe, Sjeverne Amerike, Azije i drugih regija, kao dio Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara.
SWISSLEAKS
Projekt iz 2015. godine zvani SwissLeaks bazirao se na oko 60.000 procurjelih dokumenata koji su pokazali informacije o oko 100.000 klijenata HSBC banke. Suradnja novinara u analizi tih dokumenata rezultirala je brojnim pričama, a pokazalo se kako je švicarska podružnica najveće svjetske banke profitirala od poslovanja s kriminalcima i utajivačima poreza iz cijelog svijeta. Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara radio je s oko 140 reportera u 45 zemalja. Ukupna vrijednost novca na bankovnim računima prelazi 100 milijardi dolara.
LUXEMBOURGLEAKS
Financijski skandal kratko znan kao LuxLeaks iz studenoga 2014. godine otkrio je povjerljive informacije o luksemburškoj regulaciji poreza koje je koristila revizorska kompanija PricewaterhouseCoopers od 2002. do 2010. godine kako bi osigurala korist svojim klijentima. Novinarska istraživanja privukla su međunarodnu pozornost na pitanje izbjegavanja poreza za internacionalne kompanije. Dva zviždača, bivša uposlenika revizorske kuće, koji su objavili dokumente, osuđeni su zbog toga što su odali tajnu.
PANAMA PAPERS
Oko 11,5 milijuna dokumenata otkrilo je povezanost nekih od najpoznatijih osoba na svijetu s offshore kompanijama. S više od 100 medijskih partnera, tijekom godinu i pol, Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara otkrio je kako mnoge vrijednosti koje se čuvaju na offshore lokacijama imaju veze sa svjetskim političarima, globalnim skandalima, prijevarama, dilerima droge, milijarderima i slavnim sportašima, ukupno 143 političara uključujući Vladimira Putina. Podaci su se odnosili na povjerljive dokumente panamske odvjetničke kompanije Mossack Fonseca, tijekom razdoblja od 40 godina. Dokumente je otkrio neimenovani izvor.
PARADISE PAPERS
Većina od 13.4 milijuna Paradise Papers dokumenata dolazi iz offshore odvjetničke kompanije Appleby sa sjedištem na Bermudima. Paradise Papers otkriva kako su milijuni funti privatne imovine kraljice Elizabete II. uloženi u fondove na Kajmanskim otocima, a dio njezina novca otišao je i kod poduzetnika optuženog za iskorištavanje siromašnih. Dokumenti otkrivaju i offshore poslovanja članova kabineta američkog predsjednika Donalda Trumpa, njegovih savjetnika i donatora, među kojima su i velike uplate kompaniji čiji je suvlasnik zet Vladimira Putina. Prema podacima iz Paradise Papersa, kompanije Facebook i Twitter dobile su stotine milijuna dolara investicija koje dolaze iz ruskih financijskih institucija. Izvor Paradise Papersa još uvijek nije poznat. (IZVOR: MC_online/www.media.ba)