U širem političkom i geostrateškom kontekstu, mnogi analitičari posebno naglašavaju globalnu, a ne samo američku važnost nadolazećih izbora u SAD-u, pri čemu bi, upozoravaju, eventualna pobjeda Joea Bidena značila vjetar u leđa stvarnom Novom svjetskom poretku, s moći koncentriranom u rukama elitističke skupine milijardera i Wall Streeta.

Koliko su te i takve prognoze utemeljene? Nije li Donald Trump sadašnji sinonim za NSP, odnosno bar za nove svjetske odnose, što u biti ne mora značiti ništa loše..., pitali smo dr. sc. dr. sc. Vedrana Obućinu, politologa i teologa iz Rijeke, pročelnika Odjela za Tursku i Bliski istok na Institutu za europske i globalizacijske studije?


- Pobjeda Joea Bidena predstavlja se kao povratak starim vrijednostima međunarodnih političkih odnosa, nalik na one koje je širio Barack Obama, što bi značilo da se Sjedinjene Države više ne bi opirale protuameričkim potezima trgovačkim ratovima i politikama sankcija. Povijest nas, međutim, uči da su demokratski predsjednici bili ti koji su povećavali oružane sukobe u svijetu, a republikanci su većinom završavali te pothvate (velika je iznimka George W. Bush). No povratka na staro nema. Svijet se debelo promijenio po pitanju međusobnog povjerenja, a posebno po pitanju multipolarnosti. Sjedinjene Države su sada tek jedan igrač u areni gdje suvereno svjetsku politiku stvaraju i Kina i Rusija, ali i neke manje zemlje. Što se tiče izbora u Sjedinjenim Državama, oni će vjerojatno biti vrlo gusti, što znači da je gospodarska i vojno-industrijska elita podijeljena u mišljenjima oko kandidata. Svima je jasno da je SAD zapravo kvazidemokratski sustav, jer kandidaturu realno mogu dobiti ne oni koji imaju potporu građana, već elektora, a koje debelo financiraju lobističke skupine. Donald Trump je ogolio NSP, ali ga se nije odrekao. Svojim naglašavanjem politike oštre podjele u društvu prenio je podjele i na svjetskoj razini, što donekle odgovara multinacionalnim kompanijama koje iskorištavaju njegov medijski egoizam i upitno psihološko stanje, kao i situaciju s pandemijom, da i dalje tvore NSP u kojemu se uništava lokalno gospodarstvo i nacionalna država.


Rat u Siriji u kombinaciji s pogoršanjem krize s Rusijom, napetostima s Kinom u Južnokineskom moru i agresivnim položajem prema iranskoj orbiti šijitskih država ubrzali su eroziju američke moći. Glavni su uzroci neuspjeli kulturni model nametnut kroz arapsko proljeće; ekonomski puč u Ukrajini (nacija je na rubu bankrota); i vojna nemogućnost izravne intervencije u Siriji. Sjedinjene Države su se, u roku od jednog desetljeća, našle pred stvarnošću koja više nije kompatibilna s planom globalne hegemonije. Trumpova pobjeda uklapa se u ovaj dekadentni scenarij. Suočavamo li se s istinskim revolucionarom koji se namjerava zauvijek riješiti globalnih hegemonističkih ciljeva ili je to jednostavno promišljena stanka koju su stvorile elite za revitalizaciju gospodarstva, uhićenje unutarnjeg nezadovoljstva u zemlji i obnovu vojske kako bi nastavila s radom marša prema globalnoj hegemoniji 2020. godine? Mislim da to ponajmanje znaju zaposlenici Bijele kuće, ali da se događa velika promjena paradigme, to nitko ne može ne primijetiti. Trump se oslanja na neke neobične političke odluke. Čini se da se središnja točka vanjske politike Donalda Trumpa vrti oko ideje da je previše vremena i previše novca potrošeno na rješavanje ratova, sukoba i strategija. Budući da se javno mnijenje okrenulo od vanjske politike i usredotočilo se na domaće politike usmjerene na obnovu Sjedinjenih Država, stvaranje radnih mjesta i poticanje gospodarstva, takva strategija je dobra, a vojna moć se sada širi gotovo isključivo preko prodaje oružja saveznicima. No i dalje ostaje pitanje je li ovo i interes velikih korporacija, a odgovor ćemo vidjeti na predsjedničkim izborima u studenome.


Kad smo kod Trumpa, koliko se posljednji njegovi potezi na ekonomskom, ali i na međunarodnom političkom planu, mogu promatrati i u kontekstu promjene američke paradigme na unutrašnjem i inozemnom planu (sporazum Srbija-Kosovo, Emirati/Bahrein - Izrael, obuzdavanje kineske ekonomske dominacije...)? Što s odnosima SAD - Iran, SAD - Rusija, SAD - EU, i tu Trump zagovara "novi poredak, nove odnose", da se tako izrazimo?


- Mislim da ne postoje "novi odnosi", već samo širenje mita o SAD-u kao liberalnoj velesili, koja potom daje priliku Washingtonu da širi svoje gospodarske interese. U pogledu ideologije, SAD je poprilično izolacionistička zemlja, jer širi samo određenu floskulu o liberalnom demokratskom poretku. Mnogi govore da je Trump taj koji je pretvorio Ameriku u lošu velesilu, ali taj stav SAD-a na globalnoj razini prisutan je bar u posljednjih 35 godina. Niz je američkih kršenja međunarodnog prava u vremenu nakon Hladnog rata, što upravo govori da je SAD protivan liberalnom poretku u mandatima bar posljednja četiri predsjednika. Stoga se militaristički unilateralizam u riječima američkih dužnosnika tumači kao načelni realizam u nesigurnim vremenima. Ako, primjerice, američka vlada ne želi da se primjenjuje međunarodno pravo, tada se to i događa. Američka vlada, i bilo koji njezin saveznik, imun je od međunarodnog prava - stoji iznad njega (ne nominalno, nego zapravo) - iako su sve nacije koje nisu savezničke s Washingtonom tom međunarodnom zakonu zapravo podložne i moraju ga se pridržavati ili će u protivnom zaraditi sankcije. To je današnja međunarodna stvarnost. Osvajanje i širenje američkog carstva uglavnom se sastoje od tri domene: kulturne, ekonomske i vojne. Krajem sovjetskog carstva za američki imperijalistički kapitalistički sustav nije preostala alternativa. S gledišta kulturne ekspanzije, Washington nakon Hladnog rata nije imao protivnika i mogao se usredotočiti na ulazak u druge zemlje zahvaljujući globalizaciji proizvoda poput McDonald‘sa i Coca-Cole u svakom kutku planeta. Naravno, posljedice proširenja sfere kulturnog utjecaja dovele su do povećane snage ekonomskog sustava. U tom je smislu dominacija Washingtona u međunarodnim financijskim institucijama nadopunila nametanje američkog načina života drugim zemljama. Zbog mehanizama štednje koji proizlaze iz zamki koje su izdali MMF ili Svjetska banka, zemlje u ozbiljnim ekonomskim poteškoćama na kraju su progutane dugom. U slučaju neuspjeha kulturnog ili ekonomskog pritiska, Washington se često odlučivao za pravu vojnu agresiju. Trump je to donekle izmijenio, traži mirne načine rješavanja sukoba, ali je nestrpljiv, pa uvodi trgovačke ratove i sankcije koje izazivaju teške probleme cijelom svijetu. Koliko god to dobro zvučalo, njegova taktika na kraju nema pozitivan ishod, a povratkom stare političke elite ponovno će se pokrenuti stare taktike. Pitanje je, međutim, hoće li i one djelovati na isti način. Naime, takve su taktike donekle dovele i do multipolarnosti u svijetu, te smanjenja američke moći. Kina, zahvaljujući pritisku koji je proizišao iz globalizacije, postala je globalna farma, akumulirajući bogatstvo i brzo postajući tijekom sljedećih petnaest godina prva globalna ekonomska sila. S druge strane, Ruska Federacija, nakon desetljeća gladi i nevolje, izabrala je Putina, moćnika koji je proizišao iz snažnog nacionalističkog pogleda. Zahvaljujući protekcionističkom odnosu prema gospodarstvu i snažnoj odlučnosti da oživi vojnu ulogu Rusije, u roku od 15 godina doveo je Moskvu do statusa globalne moći. Što se tiče konkretnih odnosa, oni su samo primjena makropolitika.



Je li tzv. nova normalnost koja nam je nametnuta zbog pandemije koronavirusa zapravo početak sada stvarne, a ne samo teoretske uspostave novog svjetskog poretka, ne nužno u negativnom kontekstu? U svom tekstu za Wall Street Journal početkom travnja, bivši američki državni sekretar Henry Kissinger jasno kaže da će sve i dalje počivati na ekonomskoj snazi i mogućnosti brze preobrazbe i prilagodbe novim postkorona okolnostima. A koliko vidimo i čujemo, u Europi se Macron najviše zalaže za novi EU, nove odnose, čak bi se moglo reći novi europski poredak, iako je Njemačka zapravo jedina preostala velika sila Europe...


- Svi nam govore kako je sadašnji poredak stvari "novo normalno" i da povratka na staro neće biti. Potrebno je sada sagledati koje pouke možemo izvući i kako ćemo kao jedna svjetska zajednica kročiti naprijed. Prvo, važno je napomenuti da u iskorištavanju krize u svrhu političke dobiti nema ničeg moralno lošeg, osim ako konkretna politička struja nije kreirala krizu. Kriza je katalizator opsežnog političkog djelovanja i ne bismo trebali kriviti nikoga za korištenje tog trenutka. Mnogo je napisano o mogućnosti da se nakon koronavirusa pojavi nova i bolja vrsta svijeta. Ipak, naše vlade ne mogu zamisliti nijedan model borbe protiv ove prijetnje cijelom svijetu, osim kapitalističkog modela zarade novca. Tako cijenjena "utrka za razvijanjem cjepiva" nije utrka za spašavanje života. To je utrka koja donosi milijarde. Ta cjepiva neće biti dijeljena, nego ljubomorno čuvana i prodavana. Neuspjeh u uspostavljanju zajedničke svjetske znanstvene baze podataka o svim istraživanjima cjepiva i lijekova protiv koronavirusa i neuspjeh u uspostavljanju prethodnog sporazuma o besplatnoj proizvodnji učinkovitih cjepiva i tretmana u cijelom svijetu najočitija je činjenica o cijeloj epizodi koronavirusa. Činjenica da britanska i američka vlada ulažu ogromna sredstva kako bi osigurale da Kinezi ili Rusi ne mogu "ukrasti" njihova istraživanja - a nesumnjivo da to čine i Kinezi i Rusi, sve su države licemjeri u tim pitanjima - trebala bi biti razlogom masovne svjetske akcije. Nje nema niti će je biti. Time je Kissinger u pravu. Ali sada, kad se svjetski sustav urušava brzinom od koje zastaje dah, neoliberalizam se gubi nositi sa sljedećom fazom distopije, koja je uvijek prisutna u našoj hiperpovezanoj tjeskobi: globalnom masovnom nezaposlenosti. Henry Kissinger, s pravom i te kako informirani vratar vladajuće elite, predvidljivo se boji. Tvrdi da je "održavanje povjerenja javnosti presudno za društvenu solidarnost." Uvjeren je da bi SAD trebao "čuvati principe liberalnog svjetskog poretka." Inače, "neuspjeh bi mogao zapaliti svijet." No liberalni svijet je u kaosu jer građani imaju sve manje povjerenja u svoje vlade, a sve više će izlaziti na ulice.



Što u biti znači brza preobrazba i prilagodba "novom poretku", odnosno "novom normalnom"?


- Na stranu razne teorije zavjere o čipovima koje ćemo dobiti kroz cjepiva (budalasto, takvi čipovi se proizvode još od kraja osamdesetih), brza preobrazba znači drukčiji oblik dolaska do novca i drukčiji život nazvan "novo normalno". Naš svakodnevni ritual "putovanja na posao" koji se činio kao životna činjenica koja se nikad neće promijeniti COVID-19 je brzo promijenio. Virus je prisilio mnoga poduzeća da povećaju količinu ljudi koji rade od kuće. Možda bi se prije krize ovo činilo suludim da servisni tehničari, voditelji emisija i voditelji ureda vode posao od kuće, ali jednom kad se "pokuša", čini se da djeluje vrlo dobro ne samo za pojedince već i za društvo. Zapravo, mnogi ljudi koji ne trebaju raditi rukama, ne trebaju nigdje putovati kako bi održali ekonomiju, sada rade u pidžamama iz svojih kuhinja. Današnji internet s pravom je ubio putovanje na posao za milijune i milijune ljudi, a to će biti i njihova budućnost. Mnogi su ekolozi godinama pokušavali uvjeriti ljude da se na posao ne voze automobilom. Pa sada, umjesto da uvjere ljude koji si mogu priuštiti automobil da se strpaju u odvratan autobus kako bi spasili planet, ekološki aktivisti i urbanisti ne trebaju ništa raditi. Dalje uzimajući u obzir prethodnu ideju, kada mnogi poslovi više ne zahtijevaju fizičku prisutnost, više uopće nema razloga živjeti u gradu. Poslovi neće ovisiti o mjestu, što može dovesti do rasterećenja velikih gradova i povratka starijim oblicima manje urbanijeg života, ali s povoljnim tehnološkim uvjetima. Sva roba se već sada isporučuje, pa će se zatvarati sve više trgovina.


Gore sažeto postaje alternativna vizija budućeg stambenog razvoja, ali i novog načina života u kojemu će masivno profitirati velike korporacije. Vizija je to koja se natječe s globalnim megagradovima koja se čini tako duboko usađena u liberalna politička gledišta zbog njihova lošeg pogleda na čovječanstvo. Ova alternativna vizija koju nam je darovao koronavirus trebala bi postati dio platforme pokreta koji svi mogu razumjeti, a život u europskim selima 21. stoljeća u vlastitom domu zahvaljujući napretku tehnologije oko nas vrlo je ugodna ideja oko koje se ljudi mogu okupljati. Ova ideja je vrsta koja može pobijediti na izborima, jer duboko u sebi zapravo nitko ne želi živjeti kao sardina u limu, bez obzira na ideju nekog sjajnog kozmopolitizma.
Mnogo toga će se promijeniti, ali cijela ta alternativa, pa čak i utopija lijepog življenja, uključuje stvaranje globalne ekonomske elite koja će zaraditi masovnu financijsku dobit i razviti novi način društvenog "povjerenja". (D.J.)