Svake godine napiše se velik broj svakojakih geostrateških, geopolitičkih i sigurnosnih analiza i predviđanja daljnjeg razvoja sigurnosno-strateških odnosa kako na užoj lokalnoj tako i na globalnoj razini. Naravno, određen broj tih analiza je vjerodostojan i dosta realističan, no ima i onih koje imaju tendenciju senzacionalizma i stvaranja nelagode u čitatelja.

U svakom slučaju, nakon što ih pročita, većina čitatelja upita se - kuda ide ovaj svijet? Je li pred nama vrijeme velikih sukoba i nestabilnosti ili će se sve te crne prognoze pokazati kao pretjerane i nerealistične? Je li naše društvo spremno za suočavanje s mogućim ugrozama? Zašto je svijet postao mjesto opasnog življenja i hoće li zveckanje oružjem rezultirati velikim globalnim sukobom i gdje smo mi u svemu tome?

Naravno, svaka ozbiljna sigurnosna analiza mora imati temelje u povijesnim događajima i činjenicama, kao i u mogućem realističnom razvoju postojećih pojava. Također se mora osvrnuti na razvojni tijek pojave, odnosno kada, kako i zašto je došlo do nje. Prije svega treba se osvrnuti na teoretske znanstvene postavke neke pojave. Naime, živimo li u vremenu u kojemu su vodeće svjetske sile postigle nivelaciju vojnih potencijala, pri čemu pitanje može i ovako glasiti - jesmo li i dalje u vremenu tzv. unipolarnosti gdje je jedna sila vojno-politički moćnija od svih ostalih ili je ponovno došlo do ravnoteže snaga između vodećih sila, ako jest, je li to jamac mira ili će nas natjecanje u naoružavanju dovesti do sukoba!?


Osnivač neorealizma i zagovaratelj bipolarnosti, odnosno ravnoteže snaga, Kennneth Waltz je nakon raspada Sovjetskog Saveza i pojave unipolarnog svjetskog uređenja samouvjereno ustvrdio da je unipolarnost kratkog vijeka, odnosno da će supremacija SAD-a biti kratkoročna, te da će ubrzo ponovno doći do vraćanja stanja bipolarnog odnosa, a da je u svakom slučaju demokratizacija svijeta jedini dugoročni jamac međunarodnog mira jer ni jedna istinski demokratska država neće napasti drugu demokratsku državu (demokratska teorija mira).

Dakle, danas, gotovo trideset godina nakon raspada Sovjetskog Saveza, možemo postaviti pitanje je li došlo do demokratizacije bivših komunističkih država, ako jest, hoće li to spriječiti oružane sukobe, ako nije, odnosno ako je taj demokratski proces prekinut te su uspostavljene samo kvazidemokracije koje se predstavljaju kao takve a uistinu su nedemokratske i autokratske, onda bi radi očuvanja svoje lokalne supremacije bile spremne započeti oružane sukobe. Na koncu, opravdano je postavljanje pitanja svih pitanja: jesmo li se vratili u doba Hladnog rata?

Vratimo kotač povijesti unatrag. Godine 2011. pobuna u Siriji izgledala je kao još jedan slijed ustanaka obespravljene većine koja je zanesena tzv. arapskim proljećem i događanjima u drugim arapskim državama pokrenula kotač koji se jednom pokrenut teško zaustavlja. Odmah po početku zbivanja u Siriji bilo je jasno da će taj sukob biti u mnogočemu drukčiji od svih sličnih prethodnih "događanja naroda" na Bliskom istoku i zemljama Magreba. Naime, Sirija je kao mjesto gdje se nalazi ruska pomorska vojna luka Latakia od iznimne strateške važnosti za Rusiju, te će svaki pokušaj rušenja proruske sirijske vlasti neizbježno izazvati reakciju Rusije. Što se nakon toga dogodilo i koje je posljedice taj sukob imao na sve strane gledamo i čitamo u vijestima svakoga dana. Sirijski sukob imao je i još jednu posljedicu koja je puno veća i od samog sukoba - rat je probudio do tada uspavanog "ruskog medvjeda", te je brojnim analitičarima koji su podcjenjivali snagu Rusije jasno dao do znanja ne samo da ruska sila nije otpisana već da je tijekom buma cijena nafte i povećanog priljeva novca Rusija započela s modernizacijom svoje impozantne vojne sile, te da se na velika vrata vratila na geopolitičku scenu kao ponovna protuteža američkoj svjetskoj dominaciji. Dakle, sada se postavlja pitanje jesmo li ponovno u bipolarnom svijetu ili je i ovaj trenutak kratkog trajanja, tj. hoće li ruski povratak biti na duže vrijeme ili će se pod međunarodnim sankcijama Rusija vratiti na mjesto gdje je do sada bila.

Realno gledajući, svatko tko prati stanje sigurnosti u svijetu postavlja pitanje hoće li doći do sukoba dviju svjetskih supersila. Nadajmo se da do toga neće doći, naravno mogući su periferni sukobi manjeg intenziteta gdje će supersile jedna drugoj pokazivati mišiće i podlijevati ulje na vatru tih lokalnih sukoba, no do otvorenog sukoba dviju sila neće doći. Glavni razlog tome je u globalizaciji svjetske ekonomije - američki i ruski kapital trebaju globalnu stabilnost i mir! Tu se sad vraćamo na tezu da dvije demokracije rijetko ratuju, odnosno da je globalni liberalni kapitalizam jamac svjetskog mira, kao što je Francis Fukuyama napisao u svom eseju "Kraj povijesti i posljednji čovjek". Naravno ni ta teorija nije potpuno točna, naime niti je svijet isključivo bipolaran, a niti unipolaran, s druge strane demokratsko uređenje određenih država nije jamac da neće međusobno ratovati, a ni stupanj liberalizma i globaliteta ekonomija ne jamče mir.

I evo nas konačno do trenutnog stanja stvari. Ovo što se događa u posljednjih pola godine, tj. tijekom pandemije COVID-19, u mnogočemu nadilazi maštu običnog čovjeka; ljudi gledaju što se događa oko njih i sa strahom slušaju apokaliptične vijesti iz svih krajeva planeta. Osim vječnog suparništva SAD-a i Rusije, u sjeni pandemije koronavirusa odigrava se jednako opasna igra moći drugog para velikih svjetskih sila. S jedne strane imamo SAD koji uvrijeđeno gleda kako mu polako ali sigurno primat u svjetskoj ekonomiji preuzima Kina, i to ona ista Kina koja ni kriva ni dužna postaje najjača svjetska ekonomska sila. A uvrijeđeni američki politički i gospodarski establishment ponaša se kao da oni s kineskim gospodarskim čudom nemaju nikakve veze. Olako zaboravljaju da su baš oni radi što većeg profita i bogaćenja najviše potencirali internacionalizaciju (globalizaciju) gospodarstva, preseljenje pogona u krajeve svijeta s jeftinom radnom snagom i prirodnim resursima, a u isto vrijeme su zatvarali industrijske pogone u matičnoj državi. Njihov primjer su, naravno, pratili tajkuni i europska gospodarska oligarhija, koji su također, da ne ostanu izvan trenda, preselili većinu gospodarskih pogona u zemlje Dalekog istoka, a naročito u Kinu.

Kinezi kakvi po prirodi jesu, vrlo radišan i marljiv narod, znali su i te kako to iskoristiti. Naime, iako nisu baš inovativni i veliki izumitelji, jesu izvrsni u kopiranju, pa su eto kopirajući sve što se na Zapadu izumi, došli do toga da sada polako preuzimaju tržište svojim novim markama proizvoda. U međuvremenu nam se događa pandemija, koja ukazuje da smo radi dobrobiti malobrojnih bogataša (kažu da bi u dva autobusa stali ljudi koji posjeduju dvije trećine svjetskog novca) svoje države sveli na nivo kolonijalne ovisnosti o proizvodima iz Dalekog istoka, prije svega Kine. A opće je poznato da onaj tko ima puno novca, ima i veliku moć (to je sintagma kapitalizma) - posljedično ekonomskom rastu jednopartijska Kina počela je intenzivno investirati i u svoj ratni stroj čime polako staje uz bok Amerikancima i Rusima.
Što bi sada rekao Kenneth Waltz, stvara li se nova trilateralna ravnoteža snaga, odnosno multipolarni svjetski poredak ili, kako bi rekao njegov učenik, profesor Stephen Walt, polako ulazimo u neizvjesno i opasno vrijeme ravnoteže prijetnji u kojemu se ne zna što donosi sutra, odnosno povratak Clausevitzeva poimanja rata kao nastavka politike drugim sredstvima. n


(MARKO DŽIGUMOVIĆ, M.A. in Government, stručnjak je za domovinsku sigurnost i protuterorizam)