TvObzor
NICK DRAKE

Vječno cvjetanje “voćke” krhkog trubadura melankolije
Objavljeno 25. rujna, 2020.

Kao tipični kantautorski usamljenik koji je svoje emocije pretakao u glazbu, Nick Drake inspirirao je nebrojene izvođače. Taj iznimno povučeni, mračni, romantični trubadur krhke i nježne pojave tijekom svog prekratkog života objavio je samo tri albuma i prošao gotovo posve nezapaženo. Međutim, od konca 80-ih godina do danas postao je ne samo kultna već iznimno utjecajna figura, čija krajnje intimna glazba inspirirana unutarnjim mukama više od četiri i pol desetljeća nakon njegove smrti odjekuje možda jače nego ikad.

Nicholas Rodney Drake rođen je 19. lipnja 1948. u Rangoonu, glavnom gradu tadašnje britanske kolonije Burme (današnji Mjanmar), gdje mu je otac boravio kao visokopozicionirani službenik britanske drvne industrije, no njegova se obitelj uskoro vratila u Englesku nastanivši se u mjestu zvanom Tanworth-in-Arden. Još u djetinjstvu svirao je klavir, nešto kasnije okušao se na saksofonu i klarinetu, a gitaru je - pod utjecajem nadolazećeg Boba Dylana - počeo svirati tek sa 16 godina, po odlasku u internat. Tijekom svojih studentskih dana na Cambridgeu počeo je nastupati u malim zabačenim klubovima, a na jednom takvom nastupu zapazio ga je Ashley Hutchings, basist folk-rock grupe Fairport Convention, koji ga je ubrzo upoznao i s ostalim članovima benda te njihovim producentom Joeom Boydom.

Oduševljen njegovim stvaralaštvom, Boyd mu je omogućio potpisivanje za svoju vlastitu izdavačku kuću Witchseason Production (kasnije će postati Island Records), za koju je Drake 1969. godine objavio prvijenac “Five Leaves Left”. Na trenutke gotovo šapćući vokal bio je praćen sjajnom Drakeovom akustičnom gitarom, uz podršku iznimnih folk-rock glazbenika predvođenih tadašnjim gitaristom i liderom Fairport Conventiona Richardom Thompsonom te kontrabasistom grupe Pentangle Dannyjem Thompsonom. Impresivan album otvorila je melankolična balada “Time Has Told Me”, Drakeove intimističke bilješke poput “River Man” i “Way to Blue” bezgrješno su srastale s aranžmanima, a jedan od vrhunaca nedvojbeno je i proročanska “Fruit Tree” sa stihom: “Slava je poput voćke, tako nestalna/nikada neće procvasti, dok joj je stabljika u zemlji.” Unatoč tome što je bio toplo dočekan od kritike, “Five Leaves Left” nije uspio pronaći širi krug slušatelja. Naime, Drakeova odbojnost prema živim nastupima onemogućila je koncertnu promociju (1970. godine odlučio je posve odustati od sviranja pred publikom).

Iste godine zatvorio se u studio, iz kojega je izišao s novim remek-djelom. Album naslovljen “Bryter Layter”, na kojemu su sudjelovali mnogi glazbenici s prvijenca (pridružio im se i John Cale), iznjedrio je dragulje kao što su “Hazey Jane II”, 6-minutna “Poor Boy” s diskretnim elementima jazza ili “Northern Sky”. Iako je album donio Drakeov najpristupačniji materijal, njegova glazba ni ovaj put nije dospjela do šireg kruga publike, što ga je (ionako introvertiranog i melankoličnog) gurnulo u tešku depresiju.

Povučeniji no ikada, većinu vremena provodio je u svom omiljenom narančastom naslonjaču slušajući klasičnu glazbu. Noću bi ostajao budan, pokušavajući skladati novi materijal, da bi jednoga dana jednostavno ušao u studio producenta Johna Wooda (suradnik Joea Boyda) i - jedva prozborivši koju riječ - u dvije noći snimio 11 novih pjesama, samo uz pratnju gitare i klavira, a potom ih nenajavljeno ostavio na recepciji Island Recordsa i otišao. Album “Pink Moon”, koji je svoj izlazak dočekao u veljači 1972. godine, vrhunsko je minimalističko ostvarenje iznimno klaustrofobičnog ugođaja i suicidalne melankolije.

Očekivano, ni “Pink Moon” nije prošao na tržištu, a Drake je, u stanju potpune depresije, snimio četiri skladbe za sljedeći album, među njima i “Black Eyed Dog”, kao svojevrsnu viziju vlastite smrti. U pola snimanja napustio je studio, otišao u Pariz, a potom, nakon povratka u Englesku, preminuo 25. studenoga 1974. u roditeljskoj kući. Nikada nije razjašnjeno je li njegova smrt bila samoubojstvo ili pak slučajno predoziranje antidepresivima, no jedno je sigurno - taj krhki, nesvakidašnje talentirani 26-godišnjak nikada nije doživio polagano, ali sigurno cvjetanje svoje “voćke”.

Piše: Danijel MIKLIĆ