Festival svjetskoga kazališta u Zagrebu nastavlja se 27. rujna dolaskom kazališne skupine glasovita redatelja i glumca Pippa Delbona s predstavom Sreća (La Gioia).


Nakon što je FSK otvoren 6. veljače predstavom Sopro Tiaga Rodriguesa te se nastavio 7. i 8. veljače izvedbom Napamet (By Heart) koja je održana u Hrvatskome državnom arhivu, epidemija koronavirusa zaustavila je gostovanja.


- Nakon iznimno uspješnog projekta Evanđelje (Vangolo), koji je odigran više od stotinu puta širom Europe, a u kojem su sudjelovali glumci HNK u Zagrebu, Delbono će nastupiti na Festivalu svjetskoga kazališta sa svojom novom predstavom. Intrigantan i beskompromisan, Pippo Delbono svojim predstavama uvijek izaziva veliko zanimanje, nudeći gledateljima vizije života i smrti koje nikoga ne ostavljaju ravnodušnim - rekao je Ivica Buljan, ravnatelj Drame HNK u Zagrebu.


U predstavi Sreća Delbono se suočava s pojmom radost koji ga plaši. Plaše ga asocijacije na radosne obiteljske fotografije, radosnu djecu, radosne krajolike.


Renomirani autor koji u svojim predstavama barata sa snažnim slikama i intenzivnim emocijama, pita se kako u životu i kazalištu možemo prihvatiti pojam smrti, koliko je se bojimo, možemo li o njoj razgovarati, slušati.


Sreća je zadnja predstava kazališne družine Pippa Delbona, prva nakon Evanđelja (2015.) koju je radio u koprodukciji s HNK u Zagrebu i s hrvatskim glumcima u svojoj trupi (Alma Prica, Nina Violić, Mirta Zečević).


O PREDSTAVI:


Svaki rad u kazalištu može nalikovati plovidbi, kretanju prema raznim situacijama, raspoloženjima, intuicijama koje vas nerijetko iznenade. Ovo nije predstava koja se izvodi svake večeri. To je ritual, pojava, jedinstvena gesta koja povezuje one koji su na sceni i one u gledalištu, svi dišu ujednačenim, zajedničkim ritmom. Postaviti na scenu komad koji se bavi radošću označava potragu za takvim trenutkom, to je prelaženje rijeka oprečnih osjećaja - straha, sreće, boli, entuzijazma – to je pokušaj hvatanja trenutka u kojem nastaje eksplozija radosti. Umjesto pohranjivanja tog stanja u zaleđene slike, zvukove, ili dogovoreni mizanscen, Pippo Delbono i njegovi glumci nastoje svake večeri zakoračiti korak dalje u smjeru neobuzdane egzaltacije i intuicije bez granica. Redatelj tako na scenu uvodi klaunove i njihov ples. Uz to je na sceni i uspomena na šamana koji kroz ludilo oslobađa svoju dušu. Čuje se melankolična melodija tanga i prigušeno škripanje poda pozornice. Pregršt vizija love jedna drugu, prelamaju se, prekrivaju: stotine papirnatih brodića; šarenih tepiha, uzburkanih poput valova Mare nostrum. Tu je i sekularna molitva Erri De Luce: Oče naš morski, koji nisi u raju. Sve je to isprepleteno do samoga kraja, kada dolazi do eksplozije cvijeća, koju su zajednički osmislili Pippo Delbono i Thiérry Boutémy. Pippovi glumci se penju na pozornicu, jedan po jedan. Uzimaju gledatelje za ruku, svaki na svoj način stvara od gledatelja svoga suputnika u toj nikad dovršenoj potrazi. Osobne priče, maske, klaunerije, uspomene, sve titrajuće slike ljudi koji traže sreću. Iako je svaka izvedba točka na karti svijeta, svaki dio ovog projekta je korak na putu traganja. Putovanje nikada ne završava, kolo slika i emocija se stalno vrti. Svake večeri, uz iznenađenja, u ritmu ove trupe koja uporno traga za radošću. N.Vek.