Nema Donjograđanina, a bome ni onoga tko je ovo ljeto morao stati u red ispred COVID šatora KBC-a Osijek, da ne zna za Marina Čolića, simpatičnog uličnog svirača koji na raskrižju Huttlerove i Gupčeve ulice uveseljava prolaznike svojom "osebujnom svirkom" na fruli ili violini.

Ovaj postariji gospodin, ali još uvijek u punoj snazi, kaže da glazbu voli oduvijek, ali kako mu život nije ranije pružio priliku da se posveti sviranju nekog instrumenta, to čini posljednjih nekoliko godina, točnije otkako nabavlja stara glazbala.

“Prvo su me počele zanimati frulice. Obilazio sam autopijacu i Sajam antikviteta kako bih našao koju i skupio sam ih tri. Nisam znao svirati, ali sam malo-pomalo, onako po sluhu, naučio neke poznate narodne melodije. To je bilo nešto čime sam kratio vrijeme kada bih uz štand s domaćim voćem i povrćem čekao kupce. I tako sam jednom svirao, zamislio se, da bih primijetio kako mi prolaznici ubacuju kune u praznu posudu koja je slučajno ostala ispred štanda. Iznenadio sam se, ali i razveselio te pomislio kako bih kao ulični svirač mogao nešto i zaraditi da pokrpam kućni budžet. Supruga, kći i ja živimo u oskudici godinama, svaki nam novčić dobro dođe. Počeo sam svirati u Tvrđi, jednom mjesečno na Sajmu antikviteta, a ljudi su lijepo nagrađivali moj trud. Onda sam počeo dolaziti i na Advent, gdje sam znao također posve pristojno zaraditi. Čak mi je jednom prilikom uoči Božića naš gradonačelnik Vrkić, kojemu sam svirao nekoliko njemu dragih pjesama, ubacio u posudu 500 kuna! Onda to znači da nešto i valjam. Nisam Zdravko, ali sam Čolić. Ljudi me vole”, priča nasmijani i razgovorljivi osobenjak te kroz šalu napominje da bi, kada bi mogao birati s kime bi bio u rodu, promijenio jedno slovo u prezimenu i umjesto Čolić bio - Čilić, jer tenis obožava.

S Marinom smo porazgovarali baš na “njegovu” raskrižju kod bolnice, gdje nam je i zasvirao. Vješto na fruli, a nešto stidljivije na violini. Malo svirke, malo odmora i razgovora s ljudima koji se zaustave da ga pozdrave i, kaže, brzo mu prođe dan. Tada se vraća u svoj dom, u obližnju Radičevićevu ulicu, gdje skromno živi posljednjih 20 godina, otkako se doselio u Osijek. Kada se ne bavi uličnom svirkom, vodi brigu o zemlji, na kojoj uzgaja voće i povrće. Godine idu, nije lako, kaže, ali ne kuka mnogo. Natruhe tuge prekida veselom pričom o svojoj novoj akviziciji - harmonici.

“Našao sam je na ulici, u kutiji s krupnim otpadom, ispred jedne kuće. Odmah sam je uzeo, bolje nego da završi u smeću. Koliko vidim, u odličnom je stanju, ali nisam još pokušao svirati, čekam da mi i nju pregledaju. Evo, baš mi danas čovjek dolazi reći može li se nešto s njom, ima li sve dijelove, treba li nešto podmazati”, zaključuje Čolić.

Ispraća nas svirkom na fruli. Nakon nekoliko metara glazba se prekida, okrećemo se i vidimo ga u razgovoru s nekim drugim - znancem, potpunim strancem, znatiželjnikom… Nije važno. Uz donjogradskog “Čolu” svakome tko uz njega zastane dan je vedriji. Samo otvorite srce.