Prpošni pučki igrokaz s pjevanjem i mudroslovljem o barunu i njegovim pandurima koji su protivnička muška bića tjerali u strah, a žene u sladostrašće eklatantan je dokaz da je u domeni teatra 1947. bila sjajna berba jer se baš te godine rodio autorski trojac Senker-Mujičić-Škrabe koji stoji iza predstave - parodije povijesti koja je, po narudžbi, 1984. u praizvedbi razgalila Osječane, a zatim se uprizorenjem ukazala i u Virovitici, Varaždinu i Pečuhu. Trideset šest godina nakon praizvedbe Trenk će u režiji posve nekonvencionalnog Marija Kovača u HNK-u u Osijeku vratiti nas u vrijeme nastanka cijele horde legendi o strasnim ljubavnim okršajima carice Marije Terezije i Trenka, od kojih jedna kazuje kako su u jednom od izljeva tako carske strasti polomili stol u kutjevačkom vinskom podrumu koji i dandanas na sebi ima divovsku razvalinu obla oblika, valjda u mjerama carske stražnjice.

Tako osječki HNK najavljuje svoju prvu ovosezonsku dramsku premijeru, planiranu za 25. rujna, koja je posebna i po tom što Anita Schmidt ulogom carice Marije Terezije obilježava poseban jubilej.

Znam da zvuči kao otrcano laskanje, ali bila sam doista u šoku čuvši da slaviš ni manje ni više nego 40 godina umjetničkoga rada. Jesi li ti sebi osvijestila da je toliko prošlo?

- Vidi, nisam uopće svjesna da je toliko vremena prošlo. Upravo je to i jedan od razloga ove male proslave da osvijestim sve te živote, lica kojima sam dala život na sceni i pred kamerama. Dugi je to period, puno je uloga iza mene i zahvalna sam na tom sebi samoj i svima onima koji su mi u tom maratonu bili partneri i prijatelji.

Ako bi te godine na sceni vidjela u nekoj boji - a da to znači neku emociju - koja bi to bila boja?

- Crvena, uvijek crvena oko mene i u meni. Boja ljubavi, strasti i pobune. Sjećam se one prve obnove osječkog kazališta 1985., kada je interijer osvanuo u plavoj boji. Bilo je elegantno, ali meni je ipak nedostajala ova sadašnja žarkocrvena.

Najveći uspjeh, najveći izazov, najgori gaf, najsmješnija situacija - izdvoji nam nešto od toga.

- I najveći izazov i najveći uspjeh nesumnjivo mi je bila uloga Vere u komadu Crni kruh mog supruga Davora Špišića. Tekst je 2014. praizveden u Koelnu, u Theateru TKO, u režiji majstorice Nade Kokotović. Prije svega, bila mi je strašna odgovornost igrati na njemačkom jeziku, jer drukčija je vrsta misli i glumačke ekspresije kad na sceni glumiš na jeziku koji nije tvoj. S predivnom, čvrstom, a suptilnom Nadinom redateljskom gestom i uz sjajne partnere Neđu Osmana i Anne Simmering, prošla sam nezaboravno iskustvo. Predstavu je fenomenalno primila njemačka publika, kao i brojni emigranti - iz svih krajeva bivše Jugoslavije, Irana, Sirije, Maroka, Vijetnama... Nakon izvedbi čekali su nas i imali potrebe razgovarati s nama glumcima, govorili su da smo odigrali njihove sudbine. Potresno je bilo, i nekako katarzično. A najgori gaf... Dakle, sramota! U HNK-u u Osijeku igrali smo Priče iz Bečke šume, moje scene su bile u prvom dijelu predstave, imala sam još jednu pojavu na kraju. Međutim, kako sam te večeri imala spoj i bila sva već u tom filmu, otišla sam prije moje posljednje scene, čak i zaboravila na naklon publici, što je nedopustivo... Ali bila sam mlada i zatelebana, pa mi se možda i oprosti.

Ovih smo dana na tvom FB profilu pratili dogodovštine iza kulisa snimanja Crno-bijelog svijeta. Kakva je atmosfera kad su kamere ugašene?

- Jako me veseli da sam se opet našla u toj izvrsnoj seriji. Bila sam u drugoj sezoni i sa zadovoljstvom sam primila poziv redatelja Gorana Kulenovića da se pojavim i u četvrtoj sezoni. Iza kulisa je sad u ovim koronaškim uvjetima malo napetije (SMIJEH). Na setu su doista provedene stroge epidemiološke mjere - mjerenje temperature, maske, dezinfekcija... Ekipa je bila doista fenomenalna i profesionalna, a divno smo se družili čekajući scene. Posebno sam uživala s Anicom Dobrom, Jelenom Miholjević, Sretenom Mokrovićem, Ivonom Kundert, Slavkom Sobinom, a sve su nas dodatno uveseljavali Sobinovi psići Mara i Biserka (SMIJEH).

Često imaš izlete na film i TV, znam da u tom uživaš.

- Uživam, naravno. Uvijek je glumcu poseban izazov drugi medij, druga vrsta koncentracije u izrazu.

Vratimo li se pravom povodu - obilježit ćeš jubilej premijerom Baruna Trenka. Kako se to uklapa u tvoje želje? Jesi li zamišljala da će biti neka druga predstava, uloga?

- Korona nas je naučila da ne možemo planirati jako unaprijed. Naime, Trenk je, kako znate, trebao izići prošle sezone, u ožujku, ali nas je lockdown zaustavio. Tako da, kada se ispostavilo da se novi datum premijere poklapa vremenski s datumom mog prvog profesionalnog izlaska na scenu prije 40 godina, odlučila sam da ću to onda i spojiti, uz dogovor s upravom kuće i redateljem, sjajnim Marijom Kovačem. A i uloga je baš carska, kud ćeš bolje nego caricu Mariju Tereziju. (SMIJEH) Duhovito je napisana, a s Marijom to baš živopisno razigravam. Inače, režirao mi je i kraljevsku mizanscenu: uopće ne izlazim iz kreveta, bez prijeke potrebe. (SMIJEH)

Ono što sigurno nisi zamišljala je da će biti ovakva situacija u kazalištu i u svijetu.

- To fakat nitko nije mogao ni zamisliti, ni u najluđoj literaturi ili na filmu... Dobro, možda Soderbergh koji je Zarazu snimio 2011. i gotovo u tančine opisao ovo što nam se događa. Srećom, kazalište je žilavo. I publika je i pod ovim uvjetima, pod maskama, željna naših predstava, hrabro dolazi i podržava naš rad. Nadam se da im dostojno uzvraćamo.

Kada točno pada velika obljetnica?

- Pada 5. studenoga. Na taj sam dan 1980. prvi put izišla pred publiku, na scenu HNK-a Osijek, kao Vještica u Shakespeareovum Macbethu. Inače, trebalo mi je 24 godine da napredujem u hijerarhiji tog komada i uđem u dušu Lady Macbeth. (SMIJEH) Igrala sam tu složenu i izazovnu ulogu 2004., u dalekovidnoj režiji Lea Katunarića. Ta je predstava bila ispred svog vremena, govorila je o nekim traumama koje tek danas živimo. Sramotno je što tadašnja uprava nije imala sluha da prepozna kvalitete i podrži predstavu, imali smo poziv ići na prestižni festival u Caracasu, u Venezueli, ali uprava je ostala nezainteresirana.

Od Vještice do Marije Terezije - koliko ih je brojčano prošlo? Samo kazališne, pa filmske, televizijske... ukupno?

- Ma, ne brojim sve te žene kojima sam dala živote. Ajme, puno ih je... Ako ih sad stanem nabrajati i zbrajati, i neku izostavim, bojim se da koju ne uvrijedim. (SMIJEH) Igrala sam i epizodne i glavne uloge, i svakoj pristupala s posve istim povjerenjem i žarom.

Jesi li svih 40 godina vjerna jednom teatru? Jesi li monoteatralna?

- Jesam vjerna, ali imala sam dosta i afera. (SMIJEH) Tako da sam matičnu kuću "varala" u zemlji i inozemstvu. (SMIJEH) Imala sam sreću i profesionalno zadovoljstvo igrati u HNK-u u Zagrebu, HNK-u u Varaždinu, Hrvatskom kazalištu u Pečuhu, u karlovačkom Gradskom kazalištu Zorin dom, u HNK-u u Šibeniku, TKO Theateru u Koelnu, Gradskom kazalištu "Joza Ivakić" u Vinkovcima kao i u nizu off grupa, osječkom SKUC-u, Teatru veterana...

Znam da se damama godine ne otkrivaju, ali ti svojih 60 i ne kriješ niti trebaš kriti. Ne znači li to valjda da je i mirovina blizu?

- Ma, koja crna mirovina?! Glumac se nikada ne će umiroviti i smiriti. Igram i igrat ću dokle god me um i tijelo služe.

Sigurno još ima uloga u kojima se vidiš?

- O, da... Ima ih već i napisanih za mene, koje čekaju.

Otkrij nam bar nešto o tim za tebe napisanim ulogama: tko, što, gdje, kada?

- Preko kreveta i kuhinje, sa svojim se kućnim piscem sve lako dogovorim.

Kad se "umiroviš", kakvi su planovi?

- Već sam rekla, što se ovoga mog drugog, glumačkoga života tiče, u mirovinu ne idem. A ni u stvarnosti ne namjeravam mirovati. Nego putovati, putovati, do posljednjeg daha. I posljednje pare, naravno.