U intervjuu za Magazin prije četiri mjeseca, također u kontekstu pandemije i koronakrize, izv. prof. dr. sc. Krešimir Petković, politolog s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, na kraju je kazao da je riječ koja opisuje situaciju u Hrvatskoj, a i šire - farsa!

Što mislite o situaciji u kojoj smo danas, kad je koronakriza još gora i veća, kad broj umrlih i zaraženih rapidno raste usporedo s ekonomskom krizom i recesijom, pa stanje poprima još izraženije kataklizmičke obrise? Nije li pritom farsa postala teatar apsurda, ili, da budemo dramatičniji, globalna tragedija o kakvoj teško da su sanjali i stari Grci...?

- Primijećeno je već da se u povijesti tragedija može ponavljati kao farsa. Moguća je dakako i drukčija dinamika, u kojoj se farsa neočekivano pretvara u tragediju. Pritom razlog ne treba biti samo u lakomislenom tretiranju nečega ozbiljnog na neozbiljan način nego i u preuzetnom tretiranju nečega manje ozbiljnog na pretjerano ozbiljan način, što može poprimiti oblike društvene i političke histerije sa štetnim nuspojavama. To mi se i dalje čini puno opasnijim.

Dakle ostajete pri farsi?

- I dalje smatram da je politika koju živimo farsična, odnosno da se javni diskurs stožera, mjera, opreza, discipline i kazne, koji je promijenio naše svakodnevne rutine i interakcije, nalazi u bitnoj disproporciji s ozbiljnošću pojave u usporedbi s drugima. I dalje mi nije jasno zašto neke razmjerno opasne i štetne pojave uzimamo kao činjenicu života, a samo jednu od virusnih zaraznih bolesti kao predmet svekolike urgentne intervencije i predmetom herojske borbe s tendencijom sotoniziranja i moralističkog prozivanja manje entuzijastičnih. Nisam i dalje najsretniji fetišem snižavanja krivulje na osnovi ograničenih projekcijskih modela, koji su samo dio općenitog razvoda sadržaja i forme, u čemu i dalje vidim elemente farse.

Možete li to nekako činjenično potkrijepiti? Što bi bila alternativa?

- U zemlji godišnje po prilici umire 50 tisuća ljudi. Od toga, vrlo grubo govoreći, nešto više od 20 tisuća otpada na smrti zbog bolesti cirkulacijskog sustava, a nešto manje od 15 tisuća na smrti od raka. Od koronavirusa, ili, točnije, s njim, od početka službene politike prebrojavanja umrlo je nešto manje od 250 osoba. Od toga je većina starih osoba s "komorbiditetom", u sedamdesetim godinama ili prosječno čak bliže osamdesetima. Naći ćete nekog nešto mlađeg ili poznatog tko je nastradao. Novine i portali vole takve slučajeve. Nekome se pomutilo u glavi, nekom je počela jače ispadati kosa, netko se patio na respiratoru, a netko, nažalost, umro, ali, općenito govoreći, ne samo što nema visokog letaliteta nego i većina, čini se, preživi bolest asimptomatski, odnosno s minornim problemima, daleko od bolnice i kontroverznih respiratora.

Nemamo mogućnost života u paralelnim stvarnostima niti možemo provoditi stvarne društvene eksperimente s kontrolnim skupinama. Iako sumnjam da bi došlo do opće pogibije i u okolnostima bez ikakve posebne državne intervencije u društvene interakcije, možemo prihvatiti da bi bez javno propisanih mjera opreza bilo bitno gore, posebno s obzirom na puno starih i bolesnih u populaciji. Međutim, ne čini mi se da bi s fakultativnim uputama za ugrožene i one koji se takvima smatraju te užom politikom obveznih mjera fokusiranom, primjerice, na bolnice i staračke domove bilo tako loše. Kako kaže ona stara mudrost - lakše je obuti papuče nego pokriti cijeli svijet tepihom!

Izraelski povjesničar i filozof Yuval Noah Harari u članku upućenom svjetskoj "utjecajnoj klasi" preko londonskog Financial Timesa upozorava na opasnosti koje donosi svaka privremena suspenzija demokracije, pa i sad u vrijeme pandemije koronavirusa. Trpi li i u kojoj mjeri demokracija u kojoj država provodi mjere ograničenja prava i sloboda pod izlikom da to čini zbog opasnosti od u ovom slučaju koronapandemije?

- Demokracija trpi odavno, ne samo u vezi s aktualnom pandemijom i upravljanjem populacijom u sivoj ustavnoj zoni. Giorgio Agamben, talijanski teoretičar politike, u politici protuepidemijskih mjera ne vidi samo kraj sveučilišta nego i nastavak dugovječne politike izvanrednog stanja. Ako demokracija znači da odluku donosi većina onih na koje se ta odluka donosi, po mogućnosti uz otvorenu i racionalnu deliberaciju i formu zakona kao političkog jezika općenite volje kojom se demokracija slobodnih i jednakih izražava, tada odavno imamo sumrak demokracije na Zapadu, koji se njom povijesno razmetao. Ovo što trenutno imamo sliči mi nekoj vrsti kompromisne politički upravljane tehnokracije koja zaudara na umivenu verziju makijavelističke politike ipak lišene vrline. Dakle, farsa koja opstaje uz veliku količinu docilnosti i komocije. Nekoga može šokirati, kao u "Letu iznad kukavičjeg gnijezda", kad shvati da su mnogi u toj "ludnici" dobrovoljno. Posljednji, lukavo tempirani, izbori pokazuju da mnogima priča odgovara. Laž je odavno oruđe politike, samo, za razliku od one Platonove, ta laž nije plemenita i njome se ne služe filozofi kraljevi.

Dok nadležni (Vlada, Krizni stožer, zdravstveni djelatnici...) vode svakodnevnu borbu s koronom, u međuvremenu se odvijaju prosvjedi pod krinkom borbe za ljudska prava, poput nedavnog zagrebačkog "Festivala slobode", ali i drugih prosvjeda u EU-u i drugdje u svijetu. Je li ljudima dosta svega ili je u pitanju manipulacija demokracijom?

- Ljudi mogu šaputati da je kralj gol, mogu se smijati, mogu i urlati, ali se ništa posebno ne događa dok ne dođe kairos, politički trenutak. Nisam posebno pratio taj prosvjed niti sam u njemu sudjelovao. Kažu da je to bio šarolik karneval. Čini mi se da je Alexandre Kojève, francuski filozof ruskog podrijetla, prije nego što je umro, 1968., upravo o mitologiziranoj 1968. rekao da prosvjedi nisu ozbiljni jer nitko nije umro. Čudan argument. Hvala Bogu da nije. Moram priznati da sve manje pratim medije i veselim se subpolitičkim susretima s ljudima uživo.

O cjepivima i cijepljenju također kolaju kojekakve teorije urote, a sve su aktivniji i tzv. antivakseri, koji negiraju bilo kakvu korist od cijepljenja. Čini se da sloboda govora trpi svakakve predrasude, strahove, lažne vijesti i obmane. Vaš komentar na sve to?

- Cijepljen sam uredno. Dvije kćeri i sin su mi cijepljeni, kćeri i u Hrvatskoj i u SAD-u. Nitko nikad nije imao nikakvih teškoća. Cijepljenje je, prema mojim spoznajama, civilizacijski doseg, ali nisam neki zagovornik s ideološkim viškom kojemu je to identitetski marker između prosvjećenih i mračnjaka, bar kad je riječ o nekim cjepivima bez kojih možemo živjeti. Bez sumnje valja paziti na nuspojave na razini jedinke i one dugoročne na razini vrste, kao i na interese koji su involvirani, a slučajeve onih koji se žale treba ispitati bez predrasuda, što je teško ako nešto postane ideološki zasićeno pitanje. Cijepljenje protiv korone trebalo bi, prema mom sudu, biti slobodan izbor. Pretpostavljam da bi ga brojni stariji građani iskoristili, kao i oni ugrožena zdravlja. Mnogi bi se mlađi pridružili iz solidarnosti ili da isključe rizik teškog oblika bolesti. S obzirom na gornje argumente, ne vidim potrebu da se propisuje svima kao zakonska obveza.

Što se tiče teorija urote, mogu ponoviti da nemam baš ni jednu koju bih ozbiljno mogao podijeliti s javnošću. Postavili ste empirijska pitanja za one koji se time bave, a kakva se jednako mogu postaviti, primjerice, povjesničarima AIDS-a. Odakle i kako je došlo? Tko je nulti pacijent? Laboratorij, šišmiš ili pasanac? SAD ili Kina? Ne bavim se time. Mogu prihvatiti da sam naivan, kao i većina akademskih likova koja je možda uskraćena za ono što je trenutni predsjednik nazvao uličnom lukavošću, ali mi se čini da je stvarnih urota neizmjerno manje od loših teorija urota. Ironija sudbine i glupost sasvim su dovoljni za većinu loših scenarija, a male stvari lako postanu velike, kao u Nietzscheovim i Foucaultovim protugenealogijama.

Zaključno, neki cinično nastrojeni komentatori kažu kako je moguće da se svijet više neće željeti vratiti na stari model. Jesmo li doista, svjesno ili nesvjesno, spremni za tzv. novu normalnost proisteklu iz ove koronakrize? Ili nije sve tako crno kako se čini...?

- Crno svakako jest, a cinizam je dobra utjeha za nemoćne. Već normalno živimo, stavljajući maske i dezinficirajući ruke na ulazu na radna mjesta, dućane, knjižnice, vrtiće, staračke domove, škole, fakultete. Pozdravljamo se laktovima i šakama umjesto dlanovima, komunikaciju uživo odrađujemo videovezom. Recimo da je to zasad folklor "borbe protiv nevidljivog neprijatelja" koji možemo podnijeti čak i mi s pomagalima, kojima maska magli naočale, ili oni koji od nje ostanu malo kratkog daha. Nezahvalno je prognozirati. Vjerojatno će otkriti cjepivo, ljudi će se cijepiti, oni koji žele, no moguće je da se to kao prisila s prosvjetiteljskom pozom nametne cijeloj populaciji. Ako ne prije, onda kada cjepivo zaživi, pretpostavljam da će ukinuti obvezu maski i dezinficijensa, da ćemo surogatne interakcije preko mutnih ekrana zamijeniti stvarnima. Nadam se da ćemo se mi akademski građani vratiti staroj nastavi, konferencijama, kolokvijima i ispitima uživo, i da se Agambenovo mračno proročanstvo o globalnom kraju sveučilišta neće ostvariti. No, kako bilo, ova populacija na periferiji nastavit će starjeti i umirati uz metastaze ideoloških prepucavanja i nova iznenađenja gluposti i dekadencije - s maskom i dezinficiranim rukama ili bez njih, manje je važno. (D.J.)