Vezani članci
INTERVJU: ROSANDA MULIĆ, SPECIJALISTICA EPIDEMIOLOGIJE IZ SPLITA?
RAZGOVOR: DAVOR GJENERO
Prosvjedi nezadovoljnika kao odgovor na mjere za suzbijanje koronavirusa u svijetu prelijevaju se iz države u državu, pa jedna takva akcija nije prošle subote zaobišla ni Hrvatsku. U vjerovanju da korona nije virus, nego sredstvo da se ljudi drže u pokornosti, iz Berlina i iz Zagreba slale su se iste, najblaže rečeno, nebulozne poruke - smetaju im socijalna distanca, obveza nošenja maski i mjere koje propisuju nacionalni stožeri i vlade. Pitanje je, međutim, uključuje li pozivanje na demokraciju i slobodu izražavanja i pravo na iznošenje laži, a posebno na ugrožavanje tuđih života.
Situaciju je možda najbolje sažeo premijer
Andrej Plenković kad je, komentirajući antikorona prosvjed "Festival slobode", rekao "da živimo u slobodnom društvu, u kojem svatko može izraziti svoje mišljenje, ali će na kraju velika većina obrazovanih, informiranih, mudrih i odgovornih ljudi pokloniti povjerenje onome za koga misli da je pouzdaniji. Taj prosvjed dio je šireg aktivizma koji se zbiva na globalnoj i europskoj razini. Zagreb je bio na kalendaru uz brojne druge gradove u kojima su se prosvjedi zbivali", izjavio je Plenković.
Podsjetimo, prosvjednici su se okupili na zagrebačkom Trgu bana Jelačića na "Festivalu slobode" u organizaciji inicijative "Prava i slobode". Uz turistički autobus i glazbu, okupljeni su razvili transparente poput "Skini masku, ugasi TV, živi punim plućima", "Covid je laž, nismo svi covidioti", "Roditelji i djeca su nerazdvojni", "Bolje grob nego rob", "Slobodan život je naša moć", "Normalno i točka" i "Vjerujemo snazi koju imamo". Na prosvjedu nitko od okupljenih nije nosio masku, a okupio se i veći broj osoba iz javnog i političkog života. Pjevač i antivakser Tony Cetinski puštao je glazbu, pojavili su se i ordinarni desničari poput Zlatka Hasanbegovića i Velimira Bujanca, koji je zviždeći zalijevao vodom vozilo Hitne pomoći. Organizator tvrdi da su se od trenutka pojave bolesti COVID-19 nametale presedanske mjere kojima su se građanima ograničila temeljna prava i slobode. Također, organizirali su događaje s glazbenom pratnjom ispred nekoliko domova za starije i nemoćne osobe uvjeravajući ih da je koronavirus bezopasan. Sve u svemu, bio je to cirkus, bizarna parada i tragikomični teatar apsurda!
U povodu toga oglasila se Hrvatska udruga za medicinsko pravo (HUZMP): "U trenutku kad se svijet suočava s nikad većim brojem oboljelih i umrlih, u pandemiji koronavirusa, kad se bolnički kapaciteti u Hrvatskoj ubrzano popunjavaju svakodnevnim prijmima novooboljelih, HUZMP je zgrožen", poručili su. Zapitali su se o kojoj je slobodi riječi i tko će ju imati ako nema sveopće sigurnosti i zdravlja, tko će uživati slobode ako se omalovažavaju procesi i instituti medicinske znanosti, prevencije i liječenja.
POLITIZIRANJE UROTAMA
Nakon prosvjeda u javnosti su se razvile i burne polemike o tome u kolikoj je mjeri sam Stožer kriv za rast nepovjerenja građana.
- Da bismo imali kompletnu sliku o tome koliko su nedosljedne odluke Nacionalnog stožera civilne zaštite utjecale da neki ljudi prestanu vjerovati u to da je COVID-19 opasna zarazna bolest, trebalo bi provesti istraživanje. No, budući da ga nemamo, usudio bih se reći da su neke proturječne odluke Stožera ipak samo u manjoj mjeri pokrenule takva razmišljanja i samo u dijela ljudi - smatra sociolog
Renato Matić. No, također, napominje kako je velika razlika između takvih razmišljanja ljudi nezadovoljnih pojedinim preporukama i onih drugih, koji su pobornici urota. "Tko može očekivati da će u dva sata ujutro netko u noćnom klubu držati distancu dok tamo trešti glazba, a vi ste, k tomu, u stanju ‘povišenog‘ raspoloženja? Odluka o radu tih klubova u sitne noćne sate je nonsens, međutim, većina ovih ljudi koji se oštro protive mjerama ipak nisu oni koji su promijenili mišljenje u nekoliko mjeseci, nego je riječ o dugogodišnjim pobornicima raznih teorija urote. Oni su takve stavove propagirali puno prije nego što je došla korona i imenovan Stožer", ističe Matić, objašnjavajući kako antivakseri na krilima nedosljednih odluka o epidemiološkim mjerama sad propagiraju svoje stavove o bjelosvjetskim urotama, pokušavajući dezavuirati službenu medicinu i uvjeriti ljude da se cjepivima ugrađuju čipovi.
Jedan dio njih uvjeren je kako je virus bezopasan, drugi detektira farmaceutsku industriju kao izvor svih zala, a njihovo nezadovoljstvo dobro iskorištavaju i političari. U prvim redovima na prosvjedu našli su se tako i zastupnici Domovinskog pokreta Karolina Vidović-Krišto i već spomenuti Hasanbegović i Bujanec, kao i poznati protivnici cijepljenja, eurozastupnik Ivan Vilibor Sinčić iz Živog zida i nekadašnji hrvatski parlamentarac Ivan Pernar. Da ekstremne skupine iskorištavaju antivakserske teme, kao i one teoretičara urote, nije slučaj samo kod nas. I njemački Ured za zaštitu ustavnog poretka ustvrdio je kako je više od 90 posto prosvjeda protiv koronamjera održano pod utjecajem krajnje desnice. "Zanimljiva je ta situacija, u kojoj se krajnja desnica, koja je u pravilu protiv mnogih sloboda, od manjinskih do svjetonazorskih, sad proklamira borcima za slobodu. Oni zapravo traže nešto što je apsolutno opozitno, suprotno onome što je ‘mainstream‘, nešto što će ih staviti u prvi plan. Ulijeću s onim čime jedino u nekom trenutku mogu ‘razbucati‘ diskusiju i dobiti pozornost, jer kreativne i pozitivne odgovore na konkretne životne probleme ne nude", napominje Matić i tumači kako su svjesni da će im pozicioniranje na tim temama donijeti medijsku vidljivost, a usput će se onda, kad će ih se već nešto pitati, moći nadovezati i na svoje klasične teme reciklaže prošlosti i sukoba ideologija. Matić je uvjeren kako je domet takvih pokreta ipak ograničen te da će njihovi poklonici ostati u jako malom postotku, manjem od izbornog praga. "No, kako bi vlast vratila povjerenje onih ljudi koji nisu skloni teorijama urote a ne vjeruju Stožeru, njezine odluke moraju biti dosljedne, i okvir jasno zakonski uređen. U tom smislu važan je stav Ustavnog suda o tome treba li Sabor ili netko drugi, i na koji način, kontrolirati rad Stožera", zaključuje Matić. Naime, ustavni suci su navodno cijelo ljeto radili na čak 31 predmetu propitivanja ustavnosti Nacionalnog stožera i pojedinih mjera koje je donosio. I onda je u ponedjeljak Ustavni sud zaključio da su zakoni koje je o ovlastima Stožera civilne zaštite donio Hrvatski sabor u skladu s Ustavom RH te da je zakonita većina odluka Stožera donesenih zbog epidemije koronavirusa, izuzev zabrane rada trgovina nedjeljom.
LAŽIMA PROTIV ZDRAVLJA
Vratimo se još malo na prosvjed "Festival slobode". Ključne poruke govornika na skupu i njegovih organizatora mogu se svesti na sljedeće - krizne mjere ograničavaju slobodu disanja i kretanja, uskraćuju pravo na pravovremenu medicinsku pomoć, čime je mnogima ugroženo zdravlje i život. Uskraćeno je pravo na rad, zbog čega su mnogi ostali bez posla i prihoda, roditeljima je zabranjeno boraviti sa svojom bolesnom djecom u bolnicama, a stariji su u domovima zatvoreni kao u kavezu, tvrdilo se, između ostaloga, na skupu. Uglavnom, radi se o mješavini poluistinitih i posve lažnih tvrdnji. Jer, primjerice, neupitno je da se virus širi ljudskim kontaktom i da veća cirkulacija ljudi dovodi do bržeg širenja zaraze. Također, navod o "uskraćivanju prava na disanje" najvećim je dijelom besmislena tvrdnja. Pamučne i kirurške maske, koje se moraju nositi u zatvorenim prostorima, definitivno ne uskraćuju pravo na disanje. Uskraćivanje prava na pravovremenu medicinsku pomoć tek je djelomično točna tvrdnja i za nju vrijedi isti argument kao za ograničavanje slobode kretanja. Naime, ako zbog prevelikog broja slučajeva zaraze koronavirusom dođe do preopterećenja zdravstvenog sustava, onda će i uobičajena medicinska pomoć u bolnicama biti veći problem nego što ga imamo sada.
Kad se sve uzme u obzir, dok hrvatska Vlada ulaže enormne napore u očuvanje radnih mjesta i osiguravanje plaća, uz odgovorno upravljanje koronakrizom u zdravstvenom i ekonomskom smislu, neodgovorni pojedinci i neke udruge, uključujući i neke (spomenute) saborske zastupnike, galame protiv Stožera, cjepiva i cijepljenja, držeći se više teorija urote nego zdravog razuma. Jer velika je razlika između racionalnih kritika Stožera i lupetanja o pandemiji. No antivakseri ovdje ne staju, štovište, najavljuju nove prosvjede. Prosvjedovat će se i protiv, primjerice, uvođenja 5G mreže, koja navodno ubija ljude, iako za to ne postoje nikakvi relevantni znanstveni dokazi. A neki bi o svemu tome odlučivali na referendumu. Bilo bi smiješno da nije glupo! Drugim riječima, da je glupost neuništiva otrcana je fraza, ali je u mnogim, pa i netom izrečenim, stavovima okrutna istina.
Piše: Damir GREGOROVIĆ
Škoro bi sve na referendum
Domovinski pokret podržava i aktualnu inicijativu “Podrška ponovnom brojanju potpisa za referendum inicijative ‘Narod odlučuje’ zbog USKOK-a u Ministarstvu uprave”. Miroslav Škoro je i prije istaknuo kako će i sami poduzeti inicijative u tom smjeru jer i izborni zakon treba hitno mijenjati. Inače, Škoro je pasionirani zagovornik referenduma, a evo koje bi volio raspisati: za direktan izbor predsjednika s većim ovlastima, pa tako i za imenovanje ustavnih sudaca. “Iako nije zakonodavni referendum, volio bih čuti što građani misle o uvođenju eura, gospodarskom pojasu, izbornom sustavu...” naveo je samo dio zahtjeva. A Škori i njemu sličnima, koji bi mijenjali pravila oko referenduma tako da se smanji broj potrebnih prikupljenih potpisa - ta inicijativa ne bi smjela proći jer kad bi to prošlo onda bi Škoro, Krišto-Vidović, Cetinski i ostalo društvo antivaksera mogli tražiti da se, primjerice, i pitanje cijepljenja riješi referendumom, odnosno da se i na taj način ide na zabranu cijepljenja!
MIRKO PLANINIĆ
VAŽNO JE IMATI POVJERENJA U ZNANSTVENU EKSPERTIZU
U sadašnjoj ugrozi zdravlja od koronavirusa stavovi oko cjepiva i cijepljenja poprimaju širi društveni kontekst - jedni ne dvoje o korisnosti cjepiva i cijepljenja, a drugi su apsolutno protiv, uostalom kao i kod obične gripe.
Kako to objasniti, gdje su problemi, pitali smo prof. dr. sc. Mirka Planinića, izabranog dekana PMF-a Sveučilišta u Zagrebu?
- Grupe koje se protive cijepljenju su malobrojne, ali imaju puno efikasnije komunikacijske strategije. U istraživanju Neila Johnsona, fizičara sa Sveučilišta "George Washington" u Washington DC-ju, i suradnika pregledano je više od 1300 stranica koje slijedi više od 85 milijuna ljudi. Nađeno je da "antivakserskih" stranica ima više nego "provakserskih" i da su bolje povezane s diskusijama skupina na društvenim mrežama, recimo, udruga roditelja u školama čiji je stav o cijepljenju neodlučan.
S druge strane, stranice koje objašnjavaju prednosti cijepljenja i stavove znanstvenika povezane su u mrežu koja je u velikoj mjeri odvojena od tog "glavnog bojnog polja". To je kao da imate političku stranku sa svim članovima učlanjenima u jednu Facebook grupu. Svi jedni druge podržavaju, "lajkaju" i jako su ponosni kad njihovi stavovi dobivaju podršku desetak tisuća pratitelja. Jedini je problem što moraju nekad izići na izbore pa se, kad dobiju ukupno isto toliko glasova, što je daleko od prelaska izbornog praga, pitaju: Kako to?
POUČAN PRIMJER
Ako se stariji, odrasli boje cijepiti, to možda i nije velik problem, no problem eskalira i poprima šire i zdravstvene, i društvene, pa i političke, konotacije kad roditelji svoju malodobnu djecu odbijaju cijepiti uopće, premda je to pitanje i zakonski regulirano. Što učiniti? Koja su rješenja za taj problem, kako ljudima koji sumnjaju pomoći da realno i objektivno sagledaju činjenice o cjepivu i cijepljenju?
- Protivnici cijepljenja dobivaju na svoju stranu neodlučne emotivnim porukama tipa: Voliš li svoju djecu? Javnozdravstveni djelatnici često se brinu samo kako bi mogli povećati svoje brojeve, a manje slušaju pitanja i razloge zabrinutosti neodlučnih ljudi. Možda je najbolje ilustrirati sve to pravom raspravom koju sam vodio s jednom neodlučnom mamom.
Mama: Baš mi je nekidan jedan tata iz parka prepričao negativno iskustvo s cijepljenjem. Zapravo, često slušam o negativnim posljedicama jer sam stalno u parkićima. Posljednje je bilo jako ružno i baš me je preplašilo.
MP: Da, moguće je da cijepljenje ima nuspojave, kao i lijekovi. Ipak, ako pogledate što bi se dogodilo kad se svi ne bismo cijepili, protiv dječje paralize, recimo, posljedice bi bile višestruko gore. Neki ljudi, koji su imunološki kompromitirani, i ne smiju se cijepiti, ali da te ljude zaštitimo, i sve nas ostale, mi se zdravi ljudi trebamo cijepiti. Zato i razvoj cjepiva treba trajati dovoljno dugo da bi se nuspojave svele na najmanju moguću mjeru.
Mama: Sloboda izbora i osobne odluke temelj su našeg zapadnog društva i ne smije ih se zatirati. Da me krivo ne shvatite, moji su svi cijepljeni i poštujem znanstvenu ekspertizu, no iskustva ljudi su strašna i tu sva znanost iščezava, jer je i samo jedan uništen život velika tragedija i nije dio statistike neke nuspojave.
MP: Sloboda izbora ne postoji kod prolaska kroz crveno svjetlo na raskrižju. Ne znam znate li da je i sladoled opasan kad se daje djeci, jer u malom broju slučajeva djeca dobiju salmonelu i mogu od toga čak i umrijeti. Za razliku od cjepiva, sladoled nema neku veliku vrijednost. Prema tome, uvijek treba gledati nešto širu sliku. Svaka smrt u automobilskim nesrećama također je strašna, ali zbog toga ne odustajemo od vožnje automobila.
Mama: Cijela ova đumbula oko cijepljenja mi je teška kao što je unesrećenom teško ponovno sjesti u automobil. Uvijek ste znali kompleksne stvari tako jasno i jednostavno objasniti. Hvala vam.
I dok nadležni (Vlada, Krizni stožer, zdravstveni djelatnici...) vode svakodnevnu borbu s koronom, u međuvremenu se odvijaju prosvjedi pod krinkom borbe za ljudska prava, poput nedavnog zagrebačkog Festivala slobode, ali i drugih prosvjeda u EU-u i drugdje u svijetu, u kojima su glasni i antivakseri, među ostalima. Koji su zapravo dublji razlozi takvom ponašanju, i to još u 21.stoljeću, odakle takav strah od cjepiva i cijepljenja...?- Provakserski pokreti imaju vrlo jednostavne poruke: cjepiva rade i spašavaju živote. Antivakserske poruke su brojne: od brige za zdravlje djece, zagovaranja alternativnih lijekova do poveznica cijepljenja s teorijama urote, pa tako dosežu puno više grupa. Na nedavnom Festivalu slobode u Zagrebu nisu svi ljudi bili protiv cijepljenja. Nekima je samo bilo dosta svakodnevnog objavljivanja brojeva novozaraženih jer drže da to samo potiče strah. Evo što kaže jedna sudionica Festivala: "Ne mislim da bolest ne postoji, da se ne treba pridržavati nekih mjera, ali represiju i oduzimanje prava, način na koji se to pokušava, ne podržavam. Zašto se, umjesto straha i panike, ljude kroz medije ne savjetuje o svim mogućnostima jačanja njihova imuniteta, na primjer? O tome nigdje ni slova! Toliko o pretjerivanju. Ovaj festival je i održan upravo zbog pretjerivanja, koje ne čini nikakvo dobro ljudima. Trebalo bi jasno i strpljivo objašnjavati neodlučnima u vezi s cijepljenjem koliki su rizici, a koje su prednosti. Rizike treba uspoređivati s aktivnostima koje svakodnevno obavljamo a također mogu biti rizične."
VELIKE NADE
Svijet polaže velike nade u cjepivo, neke zemlje poput Rusije hvale se da već imaju spremno i provjereno cjepivo, dok znanstvenici iz Oxforda imaju problema s nekim nuspojavama (na njihovo cjepivo predbilježila se i EU), a radi se i na novim lijekovima... Vaš komentar?
- Trenutna pandemija koronavirusa mogla bi biti izvrsnim učiteljem znanstvenih metoda pokazujući kako se pravi smjer djelovanja razvija s akumuliranjem dokaza. Jasno smo vidjeli kako stvari mogu poći po zlu kad pojedinci i vlade ne shvate važnost donošenja odluka utemeljenih na eksperimentalnim dokazima. Ljudi zanemaruju važnost činjenice da su iz Oxforda objavili kako postoji ozbiljnija nuspojava na jednom pacijentu. Što bi bilo da su to zataškali? Znanstvene metode usmjeravat će znanstvenike u pravom smjeru, bilo to cjepivo bili lijekovi. Važno je imati povjerenja u znanstvenu ekspertizu, jer se kroz povijest to povjerenje pokazalo važnim u borbi protiv raznih bolesti, zbog čega se ljudski prosječni životni vijek znatno produžio.
(D.J.) MARIJA RADONIĆ
KOLEBLJIVI RODITELJI
Kao bolnički liječnik upoznala sam nekoliko kategorija roditelja koji ne žele cijepiti svoju djecu. Ona najmalobrojnija i najnovija su roditelji, tj. majke, koji već u rodilište donesu od javnog bilježnika ovjerene zahtjeve da ne žele cijepiti dijete protiv tuberkuloze, da ne žele da se djetetu da K-vitamin i slično. A dijete se još nije ni rodilo. Uvijek se pritom pitam - Bože moj, što je u toj glavi, umjesto da se koncentrira na porođaj, na život, na radost, tu je u prvom planu neka pravica, želja da se provodi svoj naum...
STRUČNA POMOĆ
Druga kategorija je nešto brojnija, ali još uvijek zanemarivo mala, to su roditelji uvjereni "antivakseri", kojima je odbijanje cijepljenja djece dio svjetonazora i tu ne možete napraviti puno, kao što ih ne možete uvjeriti da vegetarijanstvo nije dobro za djecu i slično. Ovdje uopće nije pitanje tko je u pravu, ljudi jednostavno drukčije misle. Ali ja bih zapravo govorila o najbrojnijoj grupi, kako ih ja zovem, "kolebljivim roditeljima", koji su naša svakodnevnica. Oni bi i ne bi cijepili, malo bi počekali, recimo, dok dijete ne prohoda i ne progovori. Suočeni su s obvezom cijepljenja djece, što bi rado i učinili, ali ih je strah od eventualnih nuspojava i uspostavljaju neka svoja pravila. Prema nedavnom istraživanju studentice sa Sveučilišta u Dubrovniku na Studiju sestrinstva kojoj sam bila mentorica za diplomski rad, roditelji najviše zaziru od cjepiva protiv ospica, rubeole i zaušnjaka i boje se autizma kao posljedice. Ako ne cijepe djecu, neće ih moći slati u vrtić, morat će platiti kaznu... I tako se roditelji osjećaju stjerani u kut. I to automatski stvara otpor. S druge strane, nama pedijatrima dano je u zadatak provođenje cijepljenja, kao državne politike, i sva odgovornost za neprocijepljenost stavlja se nama na leđa, a po postupku procijepljenosti indirektno se mjeri i kvaliteta našega rada. Vremena paternalističkog odnosa u donošenju odluka su prošlost, a za partnerski odnos s roditeljima traži se informirani roditelj. Roditelj uz svoj pametni telefon ima dovoljno vremena, čita sve što piše i što svatko piše. Razumije koliko tko može.
Ovo me podsjetilo, iako nije možda posve adekvatna usporedba, pa mi možda netko i zamjeri - nedavno sam kupovala hladnjak i cijeli tjedan sam iščitavala i proučavala, imala sam sve informacije, a nisam se mogla odlučiti. Trebala sam pitati frigomehaničara. Tako je i ovo, za konačnu odluku roditelji trebaju stručnu pomoć kako bi se osjećali sigurni. To ćemo uspjeti jedino ako u nas imaju povjerenje. To se povjerenje mukotrpno stječe a sustavno ruši, ponekad čak i od medija, možda čak i nesvjesno. Potrebno je i povjerenje u sustav; jer ako neko dijete i dobije nuspojavu na cjepivo, jer sve je uvijek moguće, potrebno je imati i mehanizme pomoći, a ne da roditelj u tome ostane usamljen. U ozračju uzajamnog povjerenja i poštovanja svi se osjećamo bolje i sve je lakše. U suprotnom stvari mogu krenuti u posve drugom smjeru. U Mađarskoj su, na primjer, bili svjedoci "papirnatih cijepljenja", gdje je majka ishodila lažni upis u knjižicu da je dijete cijepljeno, a nije, i to je sve priznala u izmijenjenim uvjetima, kada se pobojala za zdravlje djeteta. Pa nećemo valjda u tom smjeru? U kontekstu povjerenja je i moj odgovor na vaše pitanje o sadašnjoj pandemiji.
Sve do posljednjih nekoliko desetljeća umiralo se od zaraznih bolesti koje sadašnje mlade generacije roditelja i liječnika nisu ni vidjele, što ne znači da te bolesti nisu postojale. To su upravo promijenila cjepiva, a gotovo u isto vrijeme to je učinio penicilin za bakterijske bolesti. Za COVID-19, na žalost, nemamo ni lijeka ni cjepiva. Nepotrebno je tražiti odgovor je li pandemija nametnuta ili prirodna, ono što je sigurno jest da je ona naša stvarnost. Od nje se svakodnevno razbolijeva i umire. Cjepiva nema, a nema ni adekvatnog lijeka. Ali imamo preporučene epidemiološke mjere. I opet isto, treba li ili ne treba nositi maske. Svaki put kad se postavi to pitanje, sjetim se turista s Dalekog istoka prije nekoliko godina koje smo u čudu gledali s maskama po Stradunu. Život je sada i nas suočio s ovom ugrozom i jednostavno nametnuo nove oblike ponašanja, nadajmo se, samo privremeno. Preporuka nošenja maski kod djece sukladna je s djetetovim razvojem, psihosocijalnim mogućnostima, postojanjem eventualnih kroničnih bolesti, a sve u skladu s lokalnom epidemiološkom situacijom, kako u široj zajednici tako i u obitelji (preporuke WHO/UNICEF-a i HZZJZ-a RH).
Kako to konkretno izgleda: mala djeca, u dobi do pet godina, ne bi trebala biti u obvezi nošenja maski, osim ako žive u kućanstvu gdje ima oboljelih, a tada uz strogi nadzor odraslih zbog opasnosti gušenja stranim predmetima. Za nešto starije, one u dobi dobi između 6 i 11 godina, savjetuje se nošenje maski, ali treba voditi računa o djetetovoj sposobnosti da je ispravno koristi, nakon upotrebe odloži na za to određeno mjesto, o mogućem utjecaju na koncentraciju i učenje kada je potrebna suradnja s učiteljima, ali i roditeljima i liječnicima. Potrebno ju je nositi u kontaktu sa starijima i ostalima s rizikom razvoja težeg oblika bolesti.
MASKE SU “FORA”
Stariji od 12 godina u obvezi su nositi masku pod uvjetima kao i odrasli. Kakvu masku nositi? Zdrava djeca mogu nositi i platnene viškratane maske, a djeca koja su kronično bolesna jednokratne medicinske maske. U posebnim slučajevima mogu se nositi i viziri, ali je potreban oprez zbog mogućnosti oštećenja vizira i ozljede lica i očiju. Bitna je napomena kako vizir ne može spriječiti širenje virusa u okolinu u toj mjeri kao što to može maska. Važno je djeci objasniti kako se ispravno koristiti maskom; potrebno je prati ruke dezinficijensom 20 sekundi ako se koristi alkoholni dezinficijens i 40 ako se koristi voda i sapun. Izabrati adekvatnu veličinu maske da pokriva nos, usta i bradu. Naučiti dijete da je ne spušta i ne nosi ispod brade, što često viđamo kod odraslih, da je ne dira rukama i ne dijeli s drugom djecom. Što je s djecom s posebnim potrebama? Odluku bi trebalo donijeti posebno za svako dijete prema vrsti bolesti i oštećenju koje dijete ima i u slučaju da ne tolerira masku trebalo bi ga poštediti obveznog nošenja maske. Trebaju li nositi masku na tjelesnom? Djecu treba poticati na bavljenje fizičkom aktivnošću, omogućiti udaljenost od jednog metra u igri u manjim grupama i u pravilu ne bi trebala nositi maske jer bi to moglo otežati disanje.
Iz dosadašnjeg iskustva vidjela sam kako djeca rado nose maske, to im je "fora". Čak sam vidjela i domišljate načine kako su roditelji prevelike maske prilagodili manjoj djeci. I tako, nošenjem maski štitimo jedni druge. Pa bih ovo javljanje završila jednom afričkom poslovicom: Cijelo selo potrebno je za odgojiti dijete.
Piše: Marija RADONIĆ