Prema posljednjim podatcima Cro Demoskopa, HDZ je i dalje superioran i prvi je izbor za trećinu Hrvata koji bi glasali na izborima. Dojam je kako Plenkoviću ne može ništa naštetiti, pa ni loša situacija s koronom i brojem zaraženih svaki dan.

Kako objasniti takvu nikad jaču poziciju Plenkovića i HDZ-a, iako u Saboru imaju tanku većinu od 76 sigurnih ruku... pitali smo politologa Davora Gjenera iz Zagreba?

- Krenimo od kraja. Minimalna većina ne znači nužno nestabilnost. Upravo suprotno, često se događa da su minimalne koalicije najtrajnije, najstabilnije i najefikasnije. Svima koji sudjeluju u trenutačnoj vladajućoj koaliciji stalo je do efikasne izvršne vlasti, postoji konsenzus o temeljnim vrijednostima i ne postoje ozbiljni prijepori među strankama koje sudjeluju u koaliciji. Koalicijski vrh čine politički profesionalci, najbolji što ih trenutačno u Hrvatskoj imamo, a temeljni posao političara je usklađivanje interesa i javnih politika.

Minimalna koalicija ne može biti nestabilna u situaciji kad je druga strana parlamentarne dvorane, opozicija, tako podijeljena da u ovom parlamentarnom sazivu ne postoji nikakva naznaka formuliranja političke alternative sadašnjoj većini. Tek su rijetke situacije u kojima parlamentarni bičevi, predsjednici parlamentarnih klubova, moraju osiguravati disciplinu unutar vladajuće koalicije i garantirati da će svi pripadnici Vladine strane glasovati za neki prijedlog. Proračun i njegovi rebalansi usvajaju se apsolutnom većinom, a zakoni za koje je potrebna kvalificirana većina vrlo su rijetki. Opozicija, pak, nema potencijala opstrukcije većine, jer ne koordinira djelovanje, a to ne može jednostavno zato što su političke vrednote koje zastupaju pojedini klubovi međusobno krajnje udaljenje. Važno je i to što je centar političke arene ponovno donekle živnuo, a čini se da se javljaju prve naznake usklađivanja politika Vlade i dijela opozicije, na primjer u slučaju Zakona o postpotresnoj obnovi Zagreba i dijela Zagrebačke i Krapinsko-zagorske županije.

I na kraju, ali najvažnije, tek nakon parlamentarnih izbora i njihovih rezultata postalo je očevidno koliki je posao napravljen u najvećoj stranci vladajuće koalicije, u HDZ-u, od trenutka kad je Andrej Plenković preuzeo vođenje stranke. Na unutarstranačkim je izborima postalo jasno da je svoje stranačke kolege u četiri godine uspješno "povukao" za sobom u desni centar političke arene, a izbori su pokazali da se i biračko tijelo politički ponaša kao i članstvo, da se pomiče u politički prostor koji u Europi zauzimaju demokršćanske političke stranke.

Razdoblje nakon izbora Plenković je iskoristio za političku ofenzivu, u kojoj je liberalima i ljevici preoteo neka od važnih pitanja za konsolidaciju demokratskog poretka i razvoj političke kulture u Hrvatskoj. Oduzeo im je monopol na pitanja, poput zaštite manjina i ranjivih skupina, ali ne i odgovore, jer daje tipične europske demokšćanske odgovore. Zato odnosi u hrvatskoj političkoj areni sve više sliče na one europske: socijaldemokrati sustavno slabe, a demokršćani sve lakše usklađuju svoje javne politike sa zelenima. Zato "iznenadno" razumijevanje između HDZ-a i Možemo! o Zakonu o obnovi Zagreba nije nikakva politička trgovina, nego tendencija u političkoj areni, koja obilježava politiku kancelarke Angele Merkel, upravo kao i premijera Plenkovića.

Politikom pomirenja, koju je sjajno pripremio, Plenković dodatno privlači birače centra, a već je pokazao da dobro zna jednu od temeljnih lekcija o izborima i stranačkim politikama: izbori se ne dobivaju niti na lijevoj, niti na desnoj margini, nego u političkom centru, gdje je uvijek najveći kontingent birača.

Nedavno smo u Zagrebu imali prosvjed nazvan "Festival slobode". Mogu li takvi i slični skupovi prerasti u neki veći, masovniji otpor prema Vladi, Stožeru, upravljanju koronakrizom...? Dojam je da su mnogima na tom prosvjedu individualne slobode bile posljednja stvar na listi prioriteta... Vaš komentar?

- Naravno da ne. Radi se o populističkom pokretu, koji ima tanak sloj vrlo zagrijanih zagovornika, ali koji je odbojan za većinu u društvu. Taj se pokret suprotstavlja autoritetu znanja i znanosti, zagovara urotničke teorije, potiče iracionalan strah od navodne represije. Neki dan mi je prijatelj, Slavonac, sjajno obrazovan, britak i duhovit čovjek napisao: Stvarno smo Tony Centinski, ti i ja jako važni kad se Bill Gates tako angažirao da nas čipira, pa da zna sve što spremamo. Teorije urota su vrijedne prezira, ne govore ništa o realnim procesima.

U demokratskom društvu ljudi se imaju pravo ponašati kako im drago, ali tako dugo dok svojom slobodom ne ugrožavaju slobodu, prava, pa i život drugih ljudi. Taj aksiom društvenog života očito ne razumiju oni koji su se okupili iz cijele Hrvatske na Trgu Bana Jelačića 5. rujna. Samo jedna manifestacija njihovih vrijednosti, to što su blokirali kola Hitne pomoći, čija je posada krenula pomoći ugroženom čovjeku, govori da ti ljudi ne razumiju temeljne odrednice i granice slobode u društvu.

Kad smo kod koronakrize, ona sve više postaje i politički problem, vidimo da se s tim faktorom snažno barata u SAD-u, ali i u EU, pa i u RH, gdje tzv. antivakseri i negatori korone sve više galame o nekakvoj zavjeri, a Karolina Vidović Krišto čak proziva Vladu da je protuustavna i da gleda vlastite interese u koronakrizi...?

- To što radi gospođa Krišto žalosna je makinacija. Moguće je da ona ne zna pročitati odluku Ustavnog suda na koju se poziva, kojom su bile poništene dvije promjene u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina. Ustavni sud poništio je odredbu prema kojoj su pripadnici onih manjina kojih u biračkom tijelu ima manje od 1,5 % trebali dobiti dvostruko pravo glasa, a pripadnicima srpske manjinske zajednice se zastupljenost trebala osigurati iz redovnih izbornih jedinica, po posebnim pravilima. Te odredbe je Ustavni sud poništio kao neustavne i uspostavio ustavno stanje, vraćanje na prethodne odredbe, a njih se primjenjuje i danas. Vađenje rečenica pravorijeka Ustavnog suda iz konteksta i njihova pogrešna interpretacija govore ili o posvemašnjoj pravnoj nepismenosti ili zloj namjeri onog tko iznosi takve tvrdnje.

No vratimo se još malo posljednjim istraživanjima rejtinga pojedinih stranaka. U mjesecu u kojem SDP bira novo vodstvo rejting im je pao na 18,4 posto. Teška zadaća vraćanja povjerenja za budućeg novog predsjednika stranke, ima li SDP uopće snage krenuti iznova i postati respektabilna konkurencija HDZ-u...?

- Iako ima dva ozbiljna problema, SDP je relevantna stranka s respektabilnim brojem članova koji razumiju funkcioniranje države i kreiranje javnih politika. Temeljni problemi te stranke su u tome što je, s jedne strane, u vrijeme dok ju je vodio Zoran Milanović, provedena negativna selekcija i relevantan broj ozbiljnih članova stranke je rezignirao, napustio stranku ili potonuo u apatiju, a Davor Bernardić nije imao ni trenutka mira od Milanovićevih lojalista, koji su ga od početka mandata pokušavali smijeniti. Zato se njegov mandat u dobroj mjeri sveo na borbu za opstanak. Puno ozbiljniji problem je što je stranka izgubila kontakt s realnim životom. Velik dio stranačkih članova, pogotovo onih mlađih, ne živi u realitetu njihove generacije, a posljedice novih odnosa u realnom sektoru i na tržištu rada SDP-ovci nisu niti primijetili. Prije koju godinu samo je tada potisnuti Davorko Vidović govorio o prekarijatu kao novoj odrednici na tržištu rada, a Tonino Picula je kao kandidat za stranačkog šefa u kampanji progovorio o problemu prekarnog rada, pa se pokazalo da velika većina njegovih stranačkih kolega i ne zna što je prekarijat.

Upravo zato su oni koji žive od nestalnih, povremenih, nesigurnih poslova, dakle velik dio generacije mlađe od osamdesetih, ali i znatan dio nešto starijih stručnjaka ili onih koji su ostali bez stalnog zaposlenja (stalnog radnog odnosa), dakle najslabije zaštićeni ljudi koji žive od svoga rada u Hrvatskoj, izgubili interes za takvu socijaldemokratsku opciju. Njihovi birači sve su stariji, a mlađa im generacija izmiče. S malo političke vještine, i s razumijevanjem kakvo su pokazali Vidović i Picula, oba dobro obrazovana sociologa, SDP bi se mogao vratiti u igru kao relevantan politički akter. Međutim, nitko ih pritom neće čekati da se dosjete onome što su trebali znati. U Zagrebu je u taj politički prostor već snažno ušla platforma Možemo! Shvate li oni da njihovo potencijalno biračko tijelo ne čini samo centar Zagreba, nego da je za njih otvoren prostor i u Osijeku, Rijeci i Splitu, a da bi se s vremenom mogao i širiti, SDP bi se mogao naći u problemima.

Opasno je za tu stranku to što u svojoj unutarstranačkoj kampanji, dakle u dijalogu između stranačkih članova i potencijalnih vođa, traže odgovor samo na prvo pitanje, zaustavljanje unutarnjih sukoba i odabir novog šefa koji će biti sposoban integrirati sve stranačke struje i uključiti ih u strančaki život, a drugo pitanje se i ne otvara, ili se tek načelno govori o potrebi modernizacije stranke.

Vidimo da pada rejting i platforme Možemo!, Domovinski pokret i dalje gubi birače pa je sad na 7,8 posto, a Most je pao na 7,6. Koji su njihovi glavni problemi što im birači više ne vjeruje kao na početku?

- Samo u slučaju Domovinskog pokreta možemo govoriti o relevantnom padu utjecaja i potpore, pogotovo nakon što su se u stranci dezangažirali oni koji su iz sjene stvarali identitet stranke i koji su imali ambiciju utjecati na kreiranje javnih politika, posebice industrijske, energetske, pa i fiskalne. Nakon odlaska dvojice osječkih kreatora stranačkog identiteta, gospode Radića i Bubala, stranka u parlamentu može producirati samo skandal, a to nije dovoljno ni za političko tijelo sklono populizmu. Most se profilirao kao klerikalna stranka, ojačao je svoj personalni potencijal, i teško je govoriti o njihovu padu. Upravo suprotno, na početku kampanje su bili na rubu situacije da ostanu izvan parlamenta, a sada su jedini prepoznatljivi i artikulirani glas desnice.

Možemo! je možda izgubio pokoji promil glasova, uglavnom u granicama statističke pogreške, ali su pokazali da su grupa ljudi koja profesionalno radi politički posao, koja je vrijednosno homogena, i zna zagovarati svoje vrijednosti i političke alternative. Za njih će izazov biti izbori u Zagrebu, zbog visoke ljestvice očekivanja koja je pred njima.

Međutim, kao što ekologisti jačaju u Europi, valja očekivati da će i u nas lijevo ekologistička platforma dobivati na značenju. Manje je važno kako će biti organizirana i tko će činiti tu platformu, ali ona ima političku perspektivu. Pogotovo ako iskoriste prazninu na ljevici, kad je u pitanju zastupanje interesa mlađih prekarnih radnika. (D.J.)