Svjetski poznati izraelski književnik Etgar Keret boravio je nedavno u Zagrebu, gdje se u Knjižari Fraktura, u prilagođenim pandemijskim okolnostima i uz obilje za toga pisca karakterističnog crnog humora, kao gost 8. Festivala svjetske književnosti susreo sa svojim hrvatskim čitateljima.

S Keretom je razgovor vodio književnik i urednik Roman Simić, koji je naglasio kako je riječ o jednome od najvažnijih suvremenih izraelskih pisaca, čiji je autorski svemir prepun humora koji vas "svako toliko iznenadi i obasjava", autoru "čija svaka nova ideja i svaka nova priča pretvara život u lunapark i svijet u totalni rollercoaster". "Njegove priče razbijaju ono nešto što ja zovem tromost oka ili tromost srca, ubijaju inerciju, daju mi nekakav novi kut i pogled na svijet i život", rekao je Simić.

Rođen 1967. u Tel Avivu, Keret se među autore bestselera svrstao zbirkom "Missing Kissinger" (1994.), proglašenom jednom od pedeset najvažnijih izraelskih knjiga svih vremena. Keret je nagrađivani autor niza zbirki kratkih priča prevedenih na više od 47 jezika svijeta, od kojih je hrvatskim čitateljima možda najpoznatija "Pizzeria Kamikaze i druge priče", po čijoj je naslovnoj priči redatelj Goran Dukić 2006. snimio istoimenu vrlo zapaženu crnu komediju/romantični film ceste ("The Wristcutters: A Love Story") s Tomom Waitsom u jednoj od glavnih uloga. Knjigu je na hrvatskome objavio nakladnik Fraktura, a nakon hrvatskih prijevoda Keretovih zbirki "8 % ni od čega", "Iznenada netko pokuca" i "Sedam dobrih godina" upravo je objavljena i njegova posljednja zbirka priča "Kvar na rubu galaksije" (Fraktura, prijevod Laila Šprajc).

Riječ je o, prema Simićevim riječima, Keretovoj dosad možda najmračnijoj knjizi, s vrlo naglašenim osjećajima usamljenosti i izoliranosti, za koju je dobio jednu od najvećih izraelskih književnih nagrada, Sapphire. "U svakoj se priči dotiče pitanja privatnosti, odnosa pojedinac - društvo, promjena koje nam izmiču tlo pod nogama", rekao je Simić.

Keret je kazao kako je okidač za tu knjigu bila ozbiljna prometna nesreća u kojoj je bio pomislio da će sasvim sigurno umrijeti. Pokušavajući naći načina da se udalji od situacije i zaboravi na sveprožimajuću bol, zamislio je sebe na stražnjem sjedalu automobila kao u filmskome kadru koji se polako širi i udaljava sve dok taj automobil ne postane tek točkica u velikoj slici.

"Naposljetku sam imao osjećaj da su moj bol i strahovi u kozmičkom smislu samo malena kap, i to mi je tada bila utjeha. Priče u ovoj knjizi sve vrijeme govore o vrlo radikalnim, drastičnim trenutcima u ljudskim životima, a ti su veliki, posebni trenutci u kontekstu knjige samo mrljice u ljudskoj povijesti", objasnio je. Drugim riječima, sve te stvari koje mi doživljavamo kao velike i važne, tek su "mali kvarovi na rubu galaksije".

Iako možda i jest nešto mračnija od drugih njegovih knjiga, "Kvar na rubu galaksije" također je i optimističnija od drugih, dodao je Keret. "U životu i u književnosti, bar je tako u mojim pričama, uvijek ima oporbenih sila. Stoga, ako je priča malo tužna, bit će malo i optimistična, a ako je pak potpuno tužna, mora biti super optimistična, jer to su dvije emocije koje uvijek idu ruku pod ruku. Rekao bih da je ovo možda moja najekstremnija knjiga, jer u njoj ima mnogo nade, ali i dosta tuge", objasnio je pisac.

Sposobnost zamišljanja fikcionalne alternative za nepodnošljivu stvarnost dio je "strategije preživjelih", rekao je nadalje Keret, koji je otkrio kako je prvi put poželio postati pisac nakon što mu je otac ispričao da je 600-dnevno skrivanje pod zemljom od nacista u vrijeme Drugog svjetskog rata preživio isključivo zahvaljujući trenutcima u kojima je zamišljao svijet u kojemu ga nitko nije proganjao, "svijet bez nacista, u kojem jesu progonili Židove, ali zato da bi im dali kolače".

"Mislim da je humor, potreba za maštom, nešto što vam nitko ne može oduzeti, a to je način na koji možete spasiti svoje dostojanstvo", istaknuo je Keret. U svojim se pričama bavi izolacijom, usamljenošću, željom za ostvarivanjem komunikacije s drugima i istodobnim strahom od povezanosti. Njegova je proza prožeta obiljem crnog humora "jer svi ćemo mi ostarjeti i umrijeti, a jedini način na koji možemo preživjeti je ako si dopustimo da imamo malo ironije i humora u svojem postojanju".

Osim što piše priče, Keret piše i grafičke novele, scenarije za televizijske emisije i filmove, a napisao je i nekoliko knjiga za djecu. Prema njegovim je pričama snimljeno više od 60 kratkih filmova, a zapaženu je međunarodnu karijeru ostvario i kao filmski redatelj. Za njega kao pisca, kako je napomenuo, ljudsko postojanje nije ništa epsko, pa tako u njegovim pričama "milijuni mogu umrijeti, asteroid će pogoditi Zemlju, ali naposljetku nikada nije naglasak na tome - naglasak je uvijek na izborima koje imamo i kako nas oni definiraju". "Mnogo je ljudi koji pišu o narodima. Ja uvijek pišem o tome da trebamo sačuvati našu individualnost", kazao je pisac, koji dolazi iz vrlo raznolike obitelji: "Ja sam liberalni ljevičar, moja je sestra ultraortodoksna Židovka s 11 djece i 40-ero unuka, brat mi je ekstremni ljevičar i anticionist, a moji su roditelji bili oboje desničari."

Keret se u svojem pisanju kloni izravnoga politiziranja, no njegove priče ponekad jesu politične, ali njegova se političnost, kako je rekao, ne odnosi na to da podržava određenu stranku, "nego je to samo skup ideja, ono što mislim da je pravo, a što nije". "Smatram se liberalnim ljevičarom, ali se u nekim pitanjima dosta mogu identificirati s ultraoltrodoksnim etosom, jer moje ideje nisu u dosluhu s defaultnom ljevičarskom misli", objasnio je.

U razgovoru sa svojim hrvatskim čitateljima Keret je još otkrio da je njegov "prvi čitatelj" uvijek njegov brat, da njegovoj sestri rabin nije dopustio da pročita knjigu za djecu koju joj je posvetio, a njegov 15-godišnji sin uopće ne čita njegove knjige. No, s obzirom na to da je prvo planirao studirati inženjerstvo, smatra da je društvo zaista imalo sreće s njim kao autorom - jer kad napiše i objavi priču koja uopće ne funkcionira, bar nije odgovoran za most koji se urušio i pritom nekoga ubio. (H/DJ)