Piše: Danijel MIKLIĆ

Lydia Lunch, iako se nikad nije pozivala na Patti Smith, dolazi s iste scene i sa sličnom vizijom sjedinjenja poezije i rocka. No, dok je Smith u pisanju težila univerzalnom - jednako se obraćala ženama i muškarcima - Lunch se izravno obraćala ženama progovarajući o neravnopravnosti spolova, seksualnom zlostavljanju i svojim osobnim (posve ženskim, tvrdila je) unutarnjim mukama.

Od sredine 70-ih, kada se kao tinejdžerica preselila u New York‚ zaposlila kao konobarica u klubu CBGB i počela družiti s umjetnicima, Lydia Lunch, pravim imenom Lydia Anne Koch, gotovo neprestano izbacuje sadržaje s najviše bola, bijesa i katarze u svijetu glazbe i poezije. Svojom ranom glazbom ona je zaslužila mjesto kao jedan od prvih i najsnažnijih ženskih vokala u post-punku i eksperimentalnom rocku, a po kasnijem djelovanju, kao radikalna feministička pjesnikinja i općenito žena nemirna duha, bez dlake na jeziku, postala je neumoljivom tetom svih buntovnih djevojaka (riot grrrls). Po neustrašivom zadiranju u tabu-teme i osobne traume ostvarila je golem utjecaj na Peaches, Kat Bjelland iz grupe Babes in Toyland, Courtney Love i brojne druge rockerice.

Još nije navršila 18 godina a njezin prvi bend Teenage Jesus and the Jerks - zajedno sa sastavima Contortions, Mars i DNA - našao se u središtu utjecajnog pokreta iz centra grada koji je upravo Lunch nazvala “no wave”. Privržena načelu “manje je više”, njezina grupa stekla je glas po svojim grubim 10-minutnim nastupima. U skladu s tim, Teenage Jesus and the Jerks nisu realizirali mnogo snimaka - za 4-godišnjeg djelovanja objavili su dva singla i EP, a na ključnoj no wave kompilaciji “No New York” iz 1978. bili su zastupljeni pjesmama “Burning Rubber”, “The Closet”, “Red Alert” i “I Woke Up Dreaming”.

Paralelno s Jerksima, Lunch je kratko svirala u grupi Beirut Slump, no 1980., spremna za promjenu usmjerenja, raspustila je oba benda i započela samostalnu karijeru, tijekom koje je snimila desetak studijskih izdanja i ostvarila suradnje s velikanima svjetske alternativne scene, kao što su Thurston Moore, Marc Almond, Michael Gira, Nick Cave, Rowland S. Howard i Robert Quine. Snima i spoken-word albume na kojima, uz minimalističku glazbenu pratnju, sugestivnim glasom čita poeziju prožetu društvenim komentarom često promišljajući o temama poput ženske seksualnosti i feminizma, prema kojemu je kritična iako cijele karijere zagovara slobodu žena u umjetničkom izražavanju i na drugim životnim poljima. Takvi su i njezini recentni uradci “Medusa’s Bed” (2013.), suradnja s eksperimentalnom glazbenicom Zahrom Mani iz Pakistana i austrijskom violinisticom Mijom Zabelkom, te pretprošlogodišnji “Marchesa”. Kreativni plamen Lydije Lunch najblještaviji je upravo tijekom govornih performansa, dok jednostavno izbacuje svoju krv i utrobu, čineći ih dostupnima svačijem pogledu. Kada je najogoljenija, izbija njezin istinski glas, a poruke su joj najrazgovjetnije.

- Jednostavno se koristim svojim iskustvom za dobrobit svih žena koje su patile od istih višestrukih frustracija: straha, užasa, bijesa, mržnje... Ljudi se ne vole osjećati neugodno, no to mi je posao. To što ja radim je zvanje, dužnost. Kad sam imala 20 godina, rekla sam da ću biti najstarija bijesna žena - izjavila je o šokantnom aspektu svog rada.

Iako joj je umjetnički izričaj često zastrašujući i nasilan, njezini prijatelji i znanci tvrde da je u privatnom životu vrlo velikodušna i iznimno suosjećajna. Lunch se oštro protivi velikim izdavačkim kućama i vodi DIY politiku. Sredinom 80-ih osnovala je nezavisnu izdavačku kuću Widowspeak Productions, za koju i dalje izdaje svoje radove, kako glazbene tako i spoken-word albume. Zakoračivši u sedmo desetljeće života, još uvijek ne odustaje od izričaja iz kojeg izbija mračni libido, a njezina otvorenost na sceni i izvan nje i dalje joj je jedno od ključnih oružja. Nikada se nije bojala izići iz okvira i šokirati javnost, zbog čega je često kritizirana. Unatoč tome, važnost njezina rada i osobnosti na alternativnoj je sceni neupitna.