Piše: Draško CELING

Misterij smrti velikog američkog kontrabasista i skladatelja Garyja Peacocka dodatno je podgrijao višednevni muk The New York Timesa i još nekih medija koji su oklijevali s objavljivanjem te informacije. Na internetu su se pojavile glasine kako je Peacock možda ipak živ. Sve dok je šutio slavni NYT postojala je nada da medijske objave o smrti nisu istinite.

Vijest o Peacockovom odlasku proširila se Viberom već 6. rujna, dva dana nakon što je slavni glazbenik preminuo. Oglasili su se i neki od bliskih Peacockovih suradnika poput pijanista Marilyn Crispell i Marca Coplanda te bubnjara Jacka DeJohnettea nakon čega dvojbe više nije bilo. No, NYT je uporno o tome danima šutio kao i neki drugi mediji uključujući i portal diskografske kuće ECM zaslužne za neke od najboljih albuma jazza na kojima Gary Peacock svirao. Postalo je frustrirajuće danomice iščekivati potvrdu NYT-a o kontrabasistovoj smrti. Činilo nam se uvijek da je ova novinska adresa neupitna kada je riječ o točnoj i pravodobnoj informaciji. Još ne tako davno NYT je često pisao o jazzu. Bilo je posebno zadovoljstvo prije 15 ili 20 godina svakodnevno pratiti glazbenu rubriku ovih novina. S početkom rujna, iz dana u dan objavljivani su brojni nekrolozi u čast Garyja Peacocka, no samo je ovaj list uporno šutio. Digitalna tražilica nudila je čak i tekst iz 1970. o njegovoj ženidbi s Nancy Brown (ne spominjući uopće da se Peacock bavi jazzom), ali o tome je li živ ili mrtav ni riječi. Jednog dana, bio je to prema svemu sudeći 11. rujna, o kontrabasistovoj smrti oglasio se i The New York Times, no vijest u elektroničkom izdanju ovih novina nosila je nadnevak 9. rujna. O čemu se zapravo radi i da li slavni NYT antidatira vijesti koje je zaboravio ili nije želio na vrijeme objaviti ostat će tajnom. Ipak, susret s tiskanim izdanjima ovih slavnih novina potvrdio je našu sumnju, nekrolog o ovom velikom glazbeniku objavljen je tek 11. rujna.

Odgađanje do nemilosti vijesti o smrti Garyja Peacocka govori nam dvije stvari. Ili je jazz postao nevažan američkoj publici ili The New York Times nije više ono što je nekada bio. Tko zna, možda je tome razlog što je u ovome trenutku glavni ili izvršni urednik ovog lista Afroamerikanac Dean P. Baquet. Možda ovaj novinar ovjenčan Pulitzerom više drži do hip-hopa nego do jazza? Naime, u danima nakon smrti Garyja Peacocka bilo je puno važnije pisati i o tribidragu, drevnoj hrvatskoj vinovoj lozi iz koje su potekli plavac mali, primitivo i zinfandel, nego o ljudima koji su obilježili američku i svjetsku kulturu, a bili su Amerikanci. Ima tu možda i prkosa prema predsjedniku Donaldu Trumpu koji se drži svoje parole “America First”. Kao što je poznato, NYT se nalazi u prvim redovima borbe protiv politike koja dolazi iz Bijele kuće, a Dean P. Baquet je novinar koga je Trump osobno prozivao. Nije uvijek bilo tako. Autor ovih redaka se sjeća da je tekst o smrti glasovitog bubnjara Maxa Roacha bio objavljen čak na naslovnici ovih hvaljenih i cijenjenih novina. No, to je bila 2007. godina. Naime, puno je vode od tada proteklo Hudsonovom rijekom. No, je li, kako to sugerira NYT, jazz uistinu mrtav ili su njegovi urednici u potrazi za puno unosnijom medijskom robom na Peacocka jednostavno zaboravili? Što god bio razlog ovog novinarskog nesnalaženja činjenica jest da su odugovlačenjem s objavljivanjem vijesti o njegovoj smrti učinili štetu u odnosu na kulturnu memoriju ne samo u američkim nego i svjetskim razmjerima. The New York Times odavno nisu isključivo lokalne američke novine koje se čitaju u Velikoj Jabuci i okolici nego i globalni medij par exellence, a jazz unatoč svome malom ekonomskom potencijalu kada je riječ o novcu koji se oko njega vrti važna je i vrlo vitalna glazbena umjetnička forma.

Gary George Peacock (1935. – 2020.) bio je jedan od najvažnijih kontrabasista našega vremena. Publika će ga pamtiti po njegovu sviračkom udjelu na albumima Billa Evansa, Alberta Aylera, Milesa Davisa, Paula Bleya i Masabumija Kikuchija. Dakako, i po njegovim vlastitim! Suradnja s pijanistom Keithom Jarrettom i bubnjarem Jackom DeJohnetteom koja je trajala više od tri desetljeća spada u legendarna poglavlja suvremenog jazza. Peacock je bio kontrabasist sa smislom za suptilno, energičan, ali i meditativan. Ovaj tekst pisan je uz zvuke njegova autorska prvijenca za ECM, albuma “Tales of Another” iz 1977. Taj uistinu poseban album bio je prvo okupljanje zvjezdanog trija kojeg su još činili Jarrett, njegov kasniji predvodnik, i DeJohnette. Sve što će ovaj trio kasnije ostvariti može se čuti i na tom čarobnom vinilu. Peacock je autor svih šest skladbi na ovom uratku osebujne atmosfere.

Gary Peacock bio je jedan od divova našega vremena. Bez obzira na njegov fizički odlazak slavit ćemo njegovo postojanje svaki puta kada posegnemo za nekim od njegovih albuma.