Vezani članci
TEMA TJEDNA: LJETO DOBRIH PREDZNAKA (I)
Uz dnevne probleme s pandemijom koronavirusa, odjeci proslave Dana pobjede i Oluje još su aktualni. Kad se sve uzme u obzir, ono što je prošlo i ono što slijedi (najavljeni posjeti ministra Medveda Gruborima i Plenkovića Varivodama), kako ocjenjuje sve te aktualne poteze državnog vrha (uključujući i Milanovića) vezane uz suradnju s Pupovcem, Miloševićem i općenito novi korak prema pomirbi, obostranom razumijevanju i uvažavanju srpske zajednice i hrvatske države, pitali smo Davora Gjenera, politologa i nezavisnog političkog konzultanta iz Zagreba.
DRŽAVNIČKI POTEZI
- Iza svakog naglog i iznenadnog napretka u politici uvijek stoje godine ustrajnog i strpljivog rada, koji se prema van nije vidio. Nova kvaliteta odnosa vodeće stranke parlamentarne većine, HDZ-a, i Vladinih partnera iz redova nacionalnih manjina nije posljedica ishitrenih, naglih odluka, nego je rezultat četiri godine ustrajnog rada u prethodnom mandatu, u kojem su korak po korak prevladavane naslijeđene napetosti i uspostavljano povjerenje među partnerima. Novi je mandat počeo novom kvalitetom, ali da teren za nove odnose nije pripremljen, da je iskorak vladajuće većine bio ishitren, on bi završio retrogradnim procesima. Ovako, kad je politika utemeljena na međusobnom povjerenju, proces suočavanja s ranama iz prošlosti odvija se dramatično brzo.
Svakako da su potezi koje su povukli gospoda Milorad Pupovac i, prije svih, Boris Milošević, koji se sam snažno izložio, zahtijevali elementarnu građansku hrabrost. Međutim, očito je da prvi potez, prisutnost potpredsjednika Vlade iz redova nacionalnih manjina, Borisa Miloševića, što je dovelo do lančane reakcije, nije bio suprotan očekivanjima njegova biračkog tijela. Iako je iz Srbije dočekan na nož, nitko relevantan iz redova srpske zajednice u Hrvatskoj zapravo nije doveo u pitanje taj potez, a čini se da je velikom dijelu Srba iz Hrvatske "pao kamen sa srca" i da su uvjereni da je to velik iskorak prema njihovoj integraciji (ne asimilaciji, nego prihvaćanju uz poštovanje svih posebnosti, razlika, kulturnih vrednota) u hrvatsko društvo. Činjenica da su incidenti između srpskih povratnika, domicilnog hrvatskog stanovništva i Hrvata koji su se nakon Oluje u krajeve koji su tada oslobođeni uselili iz Bosne i Herceogovine bili vrlo, vrlo rijetki, a da se u tim krajevima siromašni i često socijalno isključeni ljudi međusobno odnose s puno poštovanja i razumijevanja, pazeći da ne bi jedni druge povrijedili, govori o tome da je velik dio tih često starih, siromašnih i socijalno ugroženih ljudi odavno spreman na geste međusobnog poštovanja, koje su političke elite sada počele činiti. Još više od Miloševićeve prisutnosti u Kninu na Dan pobjede vrijedit će prisutnost drugog potpredsjednika Vlade, hrvatskog ratnog zapovjednika, generala, zapovjednika u Oluji, Tome Medveda, u Gruborima, gdje je ubijena skupina civila, uglavnom staraca, koji ni na koji način nisu ugrožavali uspostavljanje poretka na novooslobođenim područjima. Osuda zločina, koja dolazi od visokog časnika HV-a (a čuli smo je i od generala Gotovine u sjajnom govoru u Kninu), što je izražava general Medved, nužno je izazvala novu reakciju partnera u vladajućoj koaliciji - ispriku za sve stradanje hrvatskih žrtava u ovom ratu. Prisutnost predsjednika Republike na komemoraciji u Gruborima samo će naglasiti svojevrsno psihološko zatvaranje poglavlja o međusobnom (ne)priznavanju žrtava. Daljnji slijed - premijer Plenković u Varivodama, Milorad Pupovac u Škabrnji, a Boris Milošević u Vukovaru, samo je logična konzekvenca odlučne i racionalne politike započete u Kninu.
Sjetimo li se da smo još lani u mjestu koje je notorno, oko kojeg ne bi smjelo biti međusobnog nerazumijevanja, u Jasenovcu, imali tri odvojene komemorativne kolone, a da je ove godine izgledno da ćemo najveće ratno stradanje, stradanje Vukovara, obilježiti jedinstveno, kao politički narod koji obuhvaća sve svoje građane, bez obzira na to koje nacionalnosti bili, jasno je da je u vrlo kratkom vremenu postignut golem napredak. Ali valja znati, kao što sam rekao na početku, da je svaki nagli napredak posljedica dugogodišnjeg tihog rada.
Tko je najzaslužniji za aktualne pokušaje smirivanja političkih tenzija u Hrvatskoj, ne samo onih tradicionalnih, između Srba i RH, nego općenito u društvu? Dojam je da Plenković tu povlači ključne poteze...
- Naravno da najveći dio zasluga uvijek pripada onome tko snosi najveću odgovornost. Mnogi su još nedavno premijeru Plenkoviću predbacivali da se nije bio sposoban suočiti s preuzimanjem odgovornosti za reformu vlastite stranke. Pokazalo se da su bili posve u krivu. Plenković je odavno profiliran kao europski političar desnog centra, a taj je profil u svom mandatu nedvojbeno utisnuo i stranci koju vodi. Ono što danas radi premijer Plenković ne bi bilo moguće bez njegove uvjerljive pobjede na unutarstranačkim izborima, bez formiranja njegova najužeg stranačkog tima, u kojem golemu važnosti ima i zamjenik predsjednika stranke Tomo Medved, ali ni bez činjenice da se pokazalo kako biračko tijelo HDZ-a ne tuguje za poraženom desno-nacionalističkom skupinom, nego da premijer Plenković uživa i više povjerenja nego prije četiri godine.
Pokazalo se da hrvatski građani itekako imaju empatije prema činjenici da je u tako velikoj vojno-policijskoj operaciji kakva je bila Oluja stradalo srpsko civilno stanovništvo. To, naravno, ne dovodi u pitanje opravdanost i legitimnost Oluje, ali i te žrtve zaslužuju pijetet, a posebnu žalost pobuđuju sve civilne žrtve nakon završetka operacije. Država tada nije bila država u pravom smislu riječi, nije štitila najslabije, nije osiguravala ravnopravnost svih građana. I general Gotovina, kao glasnogovornik onih koji su planirali, vodili i proveli operaciju Oluja, kao i aktualni premijer i predsjednik, govori jednako - država je danas država u pravom smislu riječi i svim svojim građanima mora osigurati jednaka prava i jednaku sigurnost.
Važno je da se razgovara o konkretnim pravima, o konkretnim interesima pojedinih hrvatskih građana i da se radi na jasnom vremenskom planu u kojem ti interesi moraju biti zaštićeni.
Time Hrvatska postaje bolja država i razvijenije društvo. Sve druge manjine osim srpske i do neke mjere romske odavno su snažno integrirane u hrvatsko društvo. Sada je na redu takva integracija srpske zajednice u Hrvatskoj.
NAPADI IZ BEOGRADA
Što se Srbije tiče, Vučić, Dačić i ostali njihovi dužnosnci i dalje napadaju RH, a posjet Miloševića Kninu tumače izdajom. Kako zapravo objasniti takvu njihovu politiku i 25 godina od rata?
- S autoritarnim nacionalističkim režimom Aleksandra Vučića, koji trenutno sve institucije države u Srbiji drži pod okupacijom, nije moguć normalan razgovor. Taj režim nastavak je autoritarnog režima Slobodana Miloševića, i na političkoj je sceni rehabilitirao sve ciljeve i sredstva iz vremena Miloševićeve diktature. Otuda i tako snažni napadi Beograda na političko vodstvo Srba u Hrvatskoj, posebice na gospodina Borisa Miloševića. Politički cilj režima u Beogradu je držanje svih srpskih zajednica u susjednim državama pod kontrolom i u poslušnosti. U Srbiji na srpske zajednice u susjednim državama gledaju instrumentalno, kao oruđe za destabilizaciju tih država, kad je to u interesu režima u Beogradu. Upravo sada Vučić se na taj način koristio onima u Crnoj Gori koji se smatraju Srbima, a očito je da je bio spreman na sve (sjetimo se sudbine Olivera Ivanovića) da Srbe na Kosovu zadrži apsolutno pod svojom kontrolom.
Srpska zajednica u Hrvatskoj odlučila se na političku integraciju i suradnju sa zemljom u kojoj živi. Unatoč prijetnjama Boris Milošević nije odustao od dolaska u Knin, a Milorad Pupovac, političar kojeg smo navikli vidjeti kao racionalno hladnog, vrlo je emotivno zastupao u javnosti u Srbiji vrijednosti zbog kojih je Boris Milošević odbio poslušnost službenom Beogradu.
Ne treba misliti da će politička odluka dvaju ključnih policy planera u SDSS-u o emancipaciji od politike Beograda proći bez političkih konzekvenci. Naime, već je sada uočljivo da neki drugorazredni politički akteri iz srpske zajednice napadaju politiku pomirenja koju vode Pupovac i Milošević, i prije svega Miloševića napadaju retorikom istovjetnom onoj Šešeljova nasljednika Vučića ili političkog sina Slobodana Miloševića, raspjevanog Ivice Dačića. Sigurno je da će slijediti pokušaj obuhvatnijih političkih spletki, planiranih u Beogradu, kojima će se pokušati destabilizirati SDSS, a u njemu naći "zdrave snage" koje bi se suprotstavile novom političkom smjeru stranke. Možda je za takvu politiku i moguće pridobiti potporu u ponekoj maloj općini u Podunavlju, gdje stanovništvo u velikoj mjeri gravitira Srbiji, ali je očito da Pupovac i Boris Milošević imaju snažnu potporu uvjerljive većine unutar srpske zajednice u Hrvatskoj. Hrvatska politiku unutarnjeg pomirenja ne vodi zbog "regionalnih odnosa", ni zbog europske politike, nego zato da bi se konačno prevladala i zadnja relevantna unutarnja napetost u "hrvatskom političkom narodu".
Kad je riječ o odnosu prema Srbiji, trenutno na političkoj razini nije moguće nešto bitno više od ignoriranja Akeksandra Vučića i njegova režima. Hrvatska mora upotrebljavati mehanizme europske politike da bi zaštitila vitalne interese nacionalne zajednice koju je Tomislav Žigmanov precizno opisao kao "najsiromašnije Hrvate na svijetu", zajednicu vojvođanskih Hrvata. Plenković je prvi premijer koji se počeo redovito sastajati sa Žigmanovom, ali hrvatska diplomacija još uvijek ne ispunjava potpuno svoje obveze vezane uz zaštitu te zajednice.
Europska politička i ekonomska pravila i nametanje Srbiji kriterija vladavine prava daju garanciju zaštite vlasništva hrvatskih investitora u Srbiji i bar relativne ravnopravnosti naših kompanija na tamošnjem tržištu. Za nešto više od toga danas jednostavno nema prostora, nema sugovornika u službenom Beogradu. Doduše Bojan Glavašević posve je u pravu kad zagovara da se to čekanje ne provede u neaktivnosti. Doista, Srbija ima jako građansko društvo, a na političkoj sceni, iako sada izvan parlamenta, ima relevantan broj političara s kojima treba razgovarati. Ni jedna sila nije dovijeka, pa ni u Srbiji neće dovijeka trajati autoritarni režim i okupacija državnih institucija od Vučićeve sljedbe. Važno je da, kad se u Srbiji pojavi netko novi, kakvi su nekoć bili premijer Zoran Đinđić ili predsjednik Boris Tadić, hrvatski predstavnici budu spremni za ozbiljan razgovor.
CENTAR I PERIFERIJA
Kad smo kod aktualne političke scene u RH, s obzirom na dominantnost HDZ-a i srozavanje SDP-a, kao i pad rejtinga Škorina Domovinskog pokreta, može li se zaključiti da su i ljevica i desnica u RH na prekretnici, što i kako dalje, jer Plenkovićeva politika desnog centra ima dugoročnu budućnost?
- Ni u jednom normalnom društvu izbori se ne dobivaju na lijevoj ili desnoj margini, nego u centru političke arene. Premijer Plenković dobro je shvatio to pravilo, koje su politolozi definirali još šezdesetih godina, kad su objašnjavali pojavu "političke konvergencije" i približavanja stavova stranaka lijevog i desnog centra.
Miroslav Škoro i njegov pokret tužna su priča, ne samo zato što nisu shvatili da se na desnoj margini političke arene ne može napraviti ništa korisno, čak ni za njihove financijere iz ruske državne monopolske kompanije, nego prije svega zato što su iz izborne utakmice izišli bez ikakva racionalnog programa. Na ekscesima koje pravi jedna njihova zastupnica, koliko god oni bili jasno populistički (odbijanje svakog autoriteta znanja, zagovor voluntarizma i "političkog govora iz srca naroda"), ne da se napraviti ništa racionalno i dugoročno održivo. Ekipa koja se osipa, iz koje odlaze svi koji su mislili da se posredovanjem tog pokreta mogu domoći utjecaja na javne politike, prije svega na energetsku i industrijsku politiku, očito još ne razumije da se ekscesima i suprotstavljanjem svakoj racionalnoj javnoj politici (od uvođenja eura, bez ijednog racionalnog argumenta, do osporavanja politike pomirenja) ne da graditi javni utjecaj.
SDP je izgubio velik dio javnog prestiža, ali još uvijek ima i političku infrastrukturu i bazen birača. Valja pričekati da završe procesi njihovih unutarstranačkih izbora i onda vidjeti hoće li SDP nazadovati zbog nepomirljivih unutarnjih sukoba, hoće li stagnirati iz razloga zbog kojeg stagnira relevantan dio socijaldemokracije u Europi ili će naći svoju političku nišu. Za hrvatsku parlamentarnu arenu bilo bi izrazito zdravo da se SDP konsolidira kao umjerena relativno centristička socijaldemokratska stranka, koja bi štitila interese prije svega mladih prekarnih radnika, ljudi socijalno ovisnih o svom radu, koji uživaju sve manju socijalnu zaštitu, da se obraća građanskom društvu i civilnim inicijativama te manjinskim ranjivim skupinama u društvu.
(D.J.)
KREŠIMIR MACAN
IDEALNO JE VRIJEME ZA ODLUČNE POTEZE
Aktualna politička retorika, od proslave Oluje preko odnosa sa Srbima do sve goreg stanja s koronom... Pomirbeni tonovi u Hrvatskoj, a nepomirljvi tonovi iz Srbije... Tko je najviše zaslužan za aktualne pokušaje smanjivanja političkih tenzija u Hrvatskoj, ne samo onih tradicionalno napetih između Srba i Hrvata, nego općenito u društvu - niz je pitanja i tema koja za Magazin komentira Krešimir Macan, komunikacijski stručnjak iz Zagreba.
- Premijer Plenković je apsolutno taj od kojeg idu sve inicijative ovog tipa. Na početku drugog je mandata i s učvršćenom pozicijom u HDZ-u. To je razdoblje kada morate vući snažne poteze za preostale četiri godine. Postavljate temelje drugog mandata. A znate i što kažu oni iskusniji - sve teške poteze i odluke treba donijeti u prvoj godini mandata, naročito drugog! Jedna strana uvijek mora prva napraviti iskorak, a potom ga mora pratiti odgovarajuća reakcija s druge strane. To smo vidjeli u Kninu u govorima čelnih ljudi države, koje je pratio potpredsjednik vlade iz redova srpske manjine Boris Milošević. To je bio povijesni trenutak i naravno da je službeni Beograd ostao pomalo i zatečen i otud takve prkosne reakcije. No i oni su svjesni da život ide dalje i u nekom drugom smjeru.
Komunikacija državnog vrha - Milanović, Plenković, Jandroković? Komunikacija i retorika oporbenih Škore, Mostovaca, suverenista...? Tu je bilo svega, no sad je, čini se malo ljetno zatišje, no jesen bi mogla biti iznova vruća - na kojim pitanjima najviše?
- U Kninu smo vidjeli da imamo jako zreo politički vrh koji u ključnim momentima za Hrvatsku zna izabrati što je najbolji smjer za državu. Bez obzira na prethodne čarke na relaciji Milanović - Plenković, koje je uglavnom provocirao Milanović svojim postupcima koje nije objašnjavao poput neodlaska na konstituiranje Sabora. To je bila dnevna zabava u dane kad nije bilo previše drugih vijesti. Mislim da će se nastaviti prepucavanje oko korone jer su tu stavovi dosta različiti i treba vidjeti kakav će pravorijek dati Ustavni sud po pitanju funkcioniranja stožera. Škoro se nije odazvao na službenu proslavu u Kninu i ostao je u nekim prošlim vremenima i retorici, za razliku recimo od Mosta i tu se već vide razlike koje dovode do velikog pada u rejtingu Domovinskog pokreta, a rastu Mosta. S druge strane SDP treba dobiti novo čelništvo, pa će se politička scena kompletirati - od njih na ovu temu skoro nismo ništa čuli, iako je potpredsjednik Sabora Rajko Ostojić nazočio u Kninu.
Nacionalni krizni stožer - kakva je njegova komunikacija prema javnosti?
- Nacionalni krizni stožer bi trebao imati jasniju i dosljedniju komunikaciju te dosta razmišljati unaprijed. Smatram da su trebali ići žešće sa sankcioniranjem prekršitelja i eventualno ranijim zatvaranje noćnih klubova kako bi izbjegli ovo što se sada događa s galopirajućim brojem pozitivnih, uglavnom mladih. Da ne govorim o problemima sa svadbama po Slavoniji. Ovo je sada nagli kraj turističke sezone, inače puno bolje nego što ju je itko očekivao, i sami smo prolili pomuženo mlijeko.
Vidimo to dosta dobro i na primjeru početka školske godine gdje se zbog nejasna komuniciranja stvara panika i nesigurnost, a to nije dobro, jer što god mi mislili o koroni, vjerujem da je nitko ne želi namjerno dobiti. I na tome trebamo svi zajedno raditi pridržavanjem osnovnih mjera jer drugih nažalost zasad nema.
Koliko su, ukupno uzevši, smanjivanje političkih tenzija, dobri gospodarski pokazatelji i odgovorno upravljanje koronakrizom (koja je i dalje faktor ugroze) ključni faktori za sveobuhvatne reforme koje najavljuje premijer?- Ovi iskoraci koji su se dogodili u Kninu mogu biti dobar temelj da konačno krenemo prvenstveno pričati o budućnosti, a da prošlost ostavimo povjesničarima. Korona sa svim problemima koje je donijela, nosi i mogućnost da se prekine raditi na način kako se dosad radilo i da se naprave toliko nužne reforme i rezovi, jer jednostavno novca za život na dosadašnji način nema. I pitanje hoće li ga ikada više biti u tim iznosima. Gotovo je s dosadašnji načinom života u kojem su mnogi stalno računali na nekakvu pomoć države.
Tu priliku moramo iskoristiti, a već sam ranije rekao - u prvoj smo godini mandata i to je idealno vrijeme za odlučne poteze. Za to će biti bitna i šira podrška od sada tanke saborske većine, i to može biti jedini ograničavajući faktor, ukoliko krenu ucjene i blokade. Ali mislim da je proračunska rupa tolika, da će se jednostavno morati ići u rezove. Zima dolazi i u naše igre prijestolja, a izazovi će biti jako veliki. Vjerujte mi, početak škole će biti tek mali problem u odnosu na gospodarsku krizu koja nas čeka ako na vrijeme ne promijenimo ponašanje.
(D.J.)SVEN MARCELIĆ
SPOSOBNOST UPRAVLJANJA KRIZOM JEDINI JE PRAVI IZAZOV
Vidljiv je strateški zaokret u odnosu HDZ-a i srpske manjine u Hrvatskoj koji bi mogao imati dalekosežne učinke. Naime, rekao bih da su dvije stvari važne u cijelome procesu koji su pokrenuli HDZ i SDSS. Prije svega, dijalog hrvatske Vlade i hrvatskih Srba odvija se sa znatno manjim sudjelovanjem službenog Beograda, što je vjerojatno i jedini način da se u ovome trenutku ostvari održiva platforma za poboljšanje statusa te manjine.
Tu prije svega mislim na ideju da se problemi koji muče Srbe u Hrvatskoj rješavaju na samome terenu, jer vrlo često se radi o situacijama osnovne infrastrukture i drugome što je stvar lokalne razine. S druge strane, Srbi u Hrvatskoj dobivaju i status vidljivije, uključene skupine, koja u hrvatskoj politici participira kao ipak distanciranija od Beograda nego što bi to sam Beograd vjerojatno želio. Ako bi se trebalo sažeti sukus dogovora HDZ-a i SDSS-a, rekao bih da se on osniva na želji i ideji da Srbi postanu uključeni građani Hrvatske, što je koncept oko kojeg bi se sasvim sigurno lako složio i Milanović.
GUBITNIČKA DESNICA
Naravno, taj će proces svakako stvarati nervozu u Srbiji, koja sebe vidi kao maticu srpskog naroda, ali projekt koji za cilj ima jače razumijevanje između dva naroda, a rekao bih da se ovdje o tome zaista i radi, dugoročno je dobar za sve uključene strane. Vrlo desno orijentirana srpska vlast neće trajati vječno, a ako je naslijedi građanski orijentirana opcija, onda će i preduvjeti za bolje odnose, ne samo država nego i etničkih skupina, već postojati. U tome smislu treba gledati i simbolične geste koje su se događale posljednjih dana i koje ćemo uskoro vidjeti (Miloševićevo sudjelovanje u obilježavanju godišnjice Oluje, Medvedov posjet Gruborima). Ne treba smetnuti s uma ni to da je Hrvatska u smislu demokratskih dosega u ovome trenutku znatno ispred Srbije, u kojoj, između ostalog, praktički više nema ni opozicije u parlamentu, što govori o nerazmjernoj kontroli jedne stranke. U tome se ključu također može čitati i nervozne reakcije Beograda, gdje Srpska napredna stranka u trenutku uspostavljanja gotovo totalne kontrole nad srpskim društvom gubi kontrolu nad dijelom etničkog korpusa.
Naravno, kritički tonovi neizbježno će doći iz prostora hrvatske desnice, koja je na ovim izborima zapravo najveći gubitnik - to da SDP neće biti na vlasti, bilo je jasno i prije - jer neće biti u poziciji oblikovati politiku Vlade i djelovati kao onaj faktor koji će pozicionirati Vladu prema desnome polu. To je sasvim sigurno situacija na koju nisu računali i sad je za nju važno kako će se postaviti prema svakodnevnome radu u Saboru. Moja je procjena da će se tu bolje profilirati Most, koji je ipak oformio stabilnu jezgru u već trećem mandatu, a u kojem je konačno "izišao iz ormara" i deklarirao se kao konzervativna desna stranka, dok je Domovinski pokret dizajniran za sudjelovanje u vlasti i pitanje je koliko će njegova grupacija biti motivirana sudjelovati u četiri godine sustavnog oporbenog rada jer habitusu poduzetništva, koje je velikim dijelom ugrađeno u Škorinu listu, nije prirodno igrati sporednu i pasivnu ulogu četiri godine. HDZ se našao u situaciji da se vrlo komotno može profilirati u onaj tip stranke koji je Plenković i najavio, modernu konzervativnu desnicu, što je problem ostalih desnih opcija jer se pokazalo da se može i bez njih.
SDP se, s druge strane, treba itekako zabrinuti za svoj status u tradicionalnim uporištima, jer se pokazuje da je njegov uspjeh bio primarno vezan uz izostanak artikuliranih opcija na lijevoj strani političkog polja. Sad se pojavio Možemo i ostvario sjajan rezultat u Zagrebu, što je u trenutku kad Bandić vjerojatno odbrojava posljednje mjesece svojeg zadnjeg mandata iznimno važno. U Zagrebu će se dijeliti karte za političku budućnost u srednjoročnom razdoblju hrvatske politike jer su to politički iznimno važni izbori, a SDP je u potpunoj defenzivi.
KORONAFAKTOR
U svemu tome u najugodnijoj je poziciji Plenković, jer je u političkom smislu njegova vlast stabilna. Jedino što je u ovome trenutku može poljuljati jest faktor na koji on sam ima ograničen utjecaj, a to je kriza vezana uz koronavirus. Znamo da je ona već blokirala puno važnih procesa u hrvatskom društvu, od turističke sezone i kraja školske godine pa do simboličnih događaja kao što je riječko preuzimanje titule europske prijestolnice kulture. Drugim riječima, sposobnost upravljanja krizom jedini je pravi izazov s kojim se Plenković trenutno susreće, a posebno mu ide na ruku to što više nema novih izbora, ali ako to odradi loše, prijeti mu simbolično neugodna situacija usporediva s onom gubitka predsjedničkih izbora, a to je neuspjeh u Zagrebu, koji će biti ključno političko bojište unutar sad već ipak drukčije definiranog spektra hrvatske politike.
Piše: Sven MARCELIĆ