Poriluk je vrlo stara kultivirana biljka koja je u najbližem srodstvu s crvenim lukom, češnjakom, drobnjakom i ostalim vrstama luka. Potječe od divlje vrste Allium ampeloprasum koja se javlja u Portugalu i sjevernoj Africi, odnosno istočno u Turskoj i Iranu. Uzgajali su ga još stari Egipćani, Grci i Rimljani i cijenili ga kao ljekovitu biljku. Plinije opisuje dane poriluka u starom Rimu kada je car Neron uveo zakon da se jednom mjesečno jede samo poriluk za što bolji glas. Poriluk je pak danas nacionalni simbol Walesa.

Poriluk ima dugačke, plosnate zelenkaste listove koji rastu usko jedan kraj drugog u obliku dugačkog cilindra. Poriluk može narasti i do veličine od pola metra. Podzemni dio bijele je boje, mesnat i zadebljao.

Budući da se poriluk nalazi u grupi povrća zajedno s češnjakom, crvenim lukom, ljutikom i vlascem, posjeduje slične karakteristike, ali znatno blaži okus i miris. Po nutritivnom sastavu sličan je svojim srodnicima, ali nešto višeg sadržaja bjelančevina, beta-karotena i vitamina C. Sirovi poriluk odličan je izvor mangana, a dobar izvor željeza, folne kiseline, vitamina C i B6. S obzirom na to da se kuhanjem smanjuje količina vitamina i minerala, kuhani poriluk postaje dobar izvor mangana i osrednji izvor željeza, folne kiseline i vitamina B6.

Poriluk je dragocjen zbog svog sadržaja organosumpornih komponenti, fitokemikalija koje se razlikuju kod pojedinih grupa povrća i svaka od njih ima povoljno djelovanje na zdravlje. Fitokemikalije, često nazvane i fitonutrijenti, biološki su aktivne biljne molekule koje u suradnji s vitaminima i mineralima povoljno djeluju na zdravlje. One imaju sposobnost moduliranja metabolizma organizma te na taj način preveniraju pojavu malignih bolesti. Imaju i zaštitno djelovanje jer učvršćuju i poboljšavaju obrambene mehanizme u organizmu. Poriluk i njegovi srodnici sadrže tiosulfonate koji rezanjem ili drobljenjem povrća prelaze u sulfide. Te tvari djeluju kao prirodni antibiotici, snizuju krvni tlak, jačaju imunološki i krvožilni sustav, snizuju kolesterol, aktiviraju enzime koji sudjeluju u detoksifikaciji organizma, imaju ulogu prevencije pojave malignih oboljenja.

Poriluk se može jesti sirov ili kuhan, što ne smanjuje vrijednost fitokemikalija, premda određeni gubitak mikronutrijenata kulinarskom pripremom ne možemo izbjeći. Da bi se spriječio izraziti gubitak dragocjenih sastojaka prilikom kuhanja, preporučuje se poriluk (kao i ostale vrste povrća) staviti u vruću vodu umjesto u hladnu. Želimo li organizmu pružiti najviše što možemo, raznolika prehrana svakako podrazumijeva dnevni unos od 3 do 5 obroka povrća, što će povremeno uključiti i poriluk, bez obzira na to je li riječ o sirovom ili kuhanom povrću, je li ono svježe, smrznuto ili konzervirano. Jedan obrok povrća čini: 1 šalica sirovog lisnatog povrća; ½ šalice ostalih vrsta povrća (sirovo ili kuhano); ¾ šalice soka od povrća.

Poriluk možete naći na tržnicama u proljeće i jesen, a pri kupnji poriluka obratite pozornost na njegovu čvrstoću i boju. Bijeli dio poriluka treba na dodir biti čvrst i bez mrlja, a zeleni listovi izrazite boje i usko priljubljeni. Poriluk kupujte onda kada ćete ga koristi, a ako ga ne koristite odmah, odrežite vrhove listova i čuvajte ga u pretincu za povrće hladnjaka ili na hladnom mjestu nekoliko dana.

U svakodnevnoj prehrani poriluk možete pripremati na različite načine. Za razliku od crvenog ili bijelog luka, poriluk se upotrebljava cijeli, i to ne samo kao začin nego kao samostalno povrće. Najčešće se poriluk kuha i poslužuje s dodatkom maslinova ulja ili maslaca kao prilog. Tradicionalno se priprema s krumpirom i vrhnjem kao varivo, a izvrstan je dodatak juhama, sam ili u kombinaciji s drugim povrćem. Poriluk možete i pirjati samostalno ili u kombinaciji s drugim namirnicama, pečeni poriluk izvrstan je u kombinaciji s maslacem i krušnim mrvicama, a može se od njega napraviti i umak za tjesteninu.