Galeriju fotografija pogledajte OVDJE.

ILAČA - Uz pridržavanje epidemioloških mjera, nešto manji broj vjernika u odnosu na protekle godine pohodio je na blagdan Velike Gospe svetište Gospe Ilačke, marijansko svetište u Srijemu.

Na ulazu u svetište hodočasnike i vjernike dočekala su dezinfekcijska sredstva, za ulazak u crkvu bila je obvezna maska, a za vrijeme misnog slavlja vjernici su također na otvorenom nosili maske.

Na sam blagdan svečanu svetu misu predvodio je pomoćni biskup mons. Ivan Ćurić iz Đakovačko-osječke nadbiskupije.

- Nastojali smo da i ovogodišnje slavlje Velike Gospe prođe u redu, u ovim posebnim okolnostima kako nalaže Stožer. Pozvani smo se držati svih preporučenih mjera, da u središte stavimo svoju ljubav i brigu za druge, za njihovo i naše zdravlje. Obilježje kršćanske duhovnosti, osobito katoličke, ali isto tako i svih istočnih crkava upravo je pobožnost prema Djevici Mariji. Stoljećima je naš hrvatski narod nekako obilježen baš tom pobožnošću i kad se okuplja oko Marije na neki način prepoznaje svoj put. Isus Krist nas predvodi prema Uskrsnuću, ali je Marija prva na kojoj je to ostvareno. Zato nam je ona bliska i zato se njoj povjeravamo za sve ono što proživljavamo. To su naše radosti, boli, patnja, osjećaji. Moramo se okrenuti duhovnom molitvenom životu, a u isto vrijeme da sav svoj život i sva svoja djela usmjerimo prema čovjekovu spasenju, svjesni da kao kršćani, upravo time nasljedujemo, ostvarujemo  i svjedočimo Božju ljubav, rekao je mons. Ivan Ćurić.

Kako su nam rekli hodočasnici, voda je izvor života i zato svaki put kad dođu u svetište Gospe Ilačke, prvo se napiju vode i pomole za dobro zdravlje.

Među hodočasnicima koji su pohodili svetište Gospe Ilačke bio je i Živan Kuveždić iz Vinkovaca i njegov sin Dmitar Zvonimir.

- Kako sam ja iz Ilače, a danas živim u Vinkovcima,  uvijek sam gledao druge kako uoči Velike Gospe pješače sa svih strana. Uvijek sam se pitao zašto ti ljudi idu pješice, koji ih razlog na to potiče, a sve zbog toga što smo mi imali svetište u selu pa nam je bilo normalno da smo svako malo na Vodici. Nakon preseljenja u Vinkovce i meni je došlo nešto da i ja sad pokušam, kao i mnogi drugi prije, pješice sa svojim mislima u malu avanturu. I to traje već nekoliko godina. Kako me djeca nagovaraju da idu samnom na hodočašće, dogovor je bio da kada krenu u 5 razred idemo zajedno. Ove godine je došao red na sina Dmitra Zvonimira (11 godina) kojemu sam morao ispuniti obećanje. Iako nije uspio izdržati cijeli put, pokazao je da ima želju i volju nastaviti mojim stopama. Posebno je bio uzbuđen pred dolazak u Ilaču. Sljedeće godine, ako Bog da, idemo opet zajedno, da zajedno i dođemo do cilja. Idem na Vodicu moliti prije svega za zdravlje, pa tako i moj put bude protkan tim mislima, a i pet sati hodanja našim selima i poljima daje puno stvari za razmišljanje, zaključio je Živan Kuveždić.

M. Kokaj