Boris Milošević, potpredsjednik Vlade za društvene djelatnosti i ljudska prava, 46-godišnji je pravnik i član Predsjedništva SDSS-a. Njegova prisutnost kao predstavnika srpskog naroda na proslavi 25. obljetnice Oluje izazvala je reakcije i u Hrvatskoj i u Srbiji. Iako je riječ o simboličnoj gesti, sam čin počeo se promatrati kao prekretnica odnosa Srba i Hrvata, na koju se gleda s optimizmom.

Prošlo je više od tjedan dana od proslave 25. obljetnice Oluje i vašeg dolaska u Knin. Jesu li se stišale emocije, kakve su reakcije sada kako vrijeme odmiče i prvi su se dojmovi slegnuli?

Dojmovi o dolasku u Knin i svega što se događalo još uvijek su jaki. Odjeci i reakcije kako politike i medija tako i običnih ljudi još uvijek traju. Koliko god da sam neke stvari očekivao, ipak je drukčije kad stvarno moraš proživljavati i prolaziti reakcije, kako pozitivne tako i one negativne. Ipak, važno mi je da sam imao i osjetio podršku u namjeri da zajedno s Vladom mijenjamo društvo nabolje, da krenemo u budućnost s razumijevanjem jednih i drugih, bez omalovažavanja bilo čije žrtve. Sve to, moj dolazak u Knin, premijerov govor i druge geste, neće imati smisla ako se stane samo na tome, ako to ne bude jasno utvrđena politika Vlade. Prije svega građenjem dobre atmosfere u društvu u kojoj će biti moguće pomirenje i otvoren dijalog bez predrasuda i krivih pogleda zbog različite nacionalnosti.

Nakon što je premijer Andrej Plenković najavio vaš dolazak na obljetnicu Oluje, pritisak je sigurno bio jako velik. Je li bilo trenutaka kada ste se predomišljali o tome?

Pritisak je bio ogroman, politički, medijski, kroz brojne poruke, pozive, mailove. Velik broj ljudi imao je potrebu baš meni reći svoj stav o dolasku u Knin. Bio sam zapljusnut reakcijama, pogotovo negativnim. Nakon najave odluka je bila donesena i nisam se ni jednog trenutka predomišljao o odlasku iako sam stalno preispitivao moguće posljedice, pozitivne i negativne. Išao sam s dobrom namjerom i otvorena srca i u ovom trenutku smatram da nisam pogriješio. Ali prava ocjena bit će moguća tek s odmakom vremena, kada budemo znali što je moj dolazak u Knin sve pratilo i je li Vlada cijeli mandat vodila politiku pomirenja i smirivanja međunacionalnih tenzija u društvu.

Kako ste doživjeli poruke premijera Plenkovića u Kninu? Koje biste dijelove njegova govora istaknuli kao najvažnije?

To je za mene i, vjerujem, ne samo za mene, bio ljekovit govor, koji nije bio odraz trenutne inspiracije ili političkog trenutka, nego trajnog opredjeljenja da se vodi jedna bolja politika prema srpskoj zajednici u Hrvatskoj. Premijer je u Kninu na 25. obljetnicu Oluje izrazio pijetet prema žrtvama srpske nacionalnosti, jasno osudio ratne zločine počinjene nad Srbima navevši i neka od mjesta gdje je zločin počinjen, poput Paulin-Dvora, gdje su počinitelji kažnjeni, i Varivoda, gdje je, na žalost, zločin ostao nekažnjen. Ono što posebno smatram važnim jest što je istaknuo kako Srbi ne doživljavaju Oluju na isti način kao i hrvatski narod i iskazao razumijevanje za to bez osude. Smatram sve to bitnim za Srbe u Hrvatskoj s obzirom na to da u dosadašnjem državnom službenom narativu nije bilo mjesta za priču djece Oluje, djece iz kolone, a to su danas odrasli ljudi, građani Republike Hrvatske. Sad se čuje i uvažava i njihovo iskustvo.

Prošlo je 25 godina od akcije Oluja, mislite li da je to dostatna vremenska distanca da Srbi u Hrvatskoj prihvate razliku između legitimne i nužne oslobodilačke akcije Hrvatske vojske i zločina koji su se dogodili nakon nje, počinjenih izvan službene vojne operacije?

Mislim da je prošlo dovoljno vremena da možemo o toj temi razgovarati prihvaćajući razlike u stajalištima i doživljajima bez osude ili podizanja tenzija. Srbi trebaju prihvatiti dijalog koji uzima u obzir srpsku politiku vođenu na tim područjima koja je dovela do Oluje, kao što u tom dijalogu ne treba izbjegavati tamne strane Oluje i njezine posljedice za srpsku zajednicu.

Kako komentirate to što će potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved otići u Grubore? Je li vaš dolazak u Knin bio time uvjetovan, odlaskom predstavnika hrvatske Vlade u Grubore? Najavljen je i dolazak premijera Plenkovića na komemoraciju u Varivode? Koliko su vam važne te geste i koje je njihovo stvarno, a koje simbolično značenje?

Apsolutno pozdravljam odlazak u Grubore i Varivode, time odajemo poštovanje nevinim starcima, građanima Republike Hrvatske ubijenima kada više nije bilo nikakvog razloga za ubijanje. Zločin se zataškavao i na kraju ostao nekažnjen. Odavanjem počasti žrtvama država će reći "ne" ratnim zločinima koji su počinjeni u njezino ime. Nije bilo nikakvog uvjetovanja oko dolazaka, mi smo partneri u Vladi, kroz razgovor smo dogovarali i dogovarat ćemo sljedeće korake i simbolične geste. Geste nas političara dobrodošle su i potrebne, ali moramo raditi na trajnoj uključivoj kulturi sjećanja, u kojoj će biti mjesta za sve žrtve, bez obzira na nacionalnost. I sam kao potpredsjednik Vlade i kao čovjek osuđujem i izražavam pijetet prema svim žrtvama, pa tako i hrvatskim, i osuđujem sve ratne zločine.

Mislite li da su oba ta događaja dobar znak da se stvari u Hrvatskoj mijenjaju i da se tenzije u društvu smiruju?

Mandat ove vlade krenuo je u tom smjeru, da promijenimo stvari, da smirimo tenzije. Pokušaja je bilo i prije, od govora do gesti, ali nismo postigli željeni uspjeh. Društvo nam se vrlo lako zapali na međunacionalnim tenzijama, a piromana je još uvijek puno. Na tim prijašnjim pokušajima trebamo učiti što nam je nedostajalo da budemo dobro društvo za sve kako bismo sad uspjeli. Moramo imati svijest koliko nas prošlost opterećuje, ali jasno treba govoriti da su za zločine odgovorni pojedinci, bilo kao neposredni počinioci, bilo kao zapovjednici, bilo kao planeri. Kolektivizacija krivnje je i, osim što je nepravedna, sjeme budućeg zla.

Je li u SDSS-u bilo onih koji su se protivili podršci HDZ-ovoj vladi na čelu s Plenkovićem, odnosno jeste li dvojili oko te podrške?

Odluka da podržimo HDZ i Plenkovića kao mandatara bila je jednoglasna. Nakon što je postalo jasno da ekstremna desnica nije ostvarila rezultat kakvom se nadala i da ne može utjecati na formiranje Vlade, za nas nije bilo previše dilema. Svima je bilo prirodno da nastavimo suradnju s partnerima koji su nam poznati i s kojima smo surađivali prethodne četiri godine. Nije to uvijek bila lagana suradnja, ali smatrali smo kako je to najbolje za srpsku zajednicu u Hrvatskoj i društvo u cjelini.

Kakav je vaš stav prema komentarima iz Srbije na odluku o odlasku predstavnika srpske nacionalne manjine u Knin? Milorad Pupovac je žestoko kritizirao službenu politiku sadašnjeg vodstva Srbije spram Srba u Hrvatskoj. Možemo li to držati prvim znakom emancipacije hrvatskih Srba od Beograda i tamošnje politike?

Reakcije nisu iznenađujuće. Očekivao sam da neće biti podrške ni razumijevanja, a nije me iznenadila ni razina osude ni količina uvreda. Prva polovina 90-ih je razdoblje od kojeg se Srbi u Hrvatskoj nikad neće oporaviti. Nije tu u pitanju samo Oluja, koja je samo po sebi bila najveće stradanje i egzodus. Danas je Srba oko 400.000 manje nego 1991., ostala nas je samo trećina u odnosu prema prijeratnim brojkama. Stoga mi je razumljivo da reakcije budu emotivne, bez racionalnijeg razmišljanja da je možda sad učinjen iskorak prema budućnosti. Pupovac je kritizirao one aktere i onu politiku koja je pridonijela tom stradanju, a ako se realno pogleda cijela njegova politička karijera, vidi se da je on to stalno radio, samo to nije dopiralo do javnosti u dovoljnoj mjeri. Ja sa stopostotnim uvjerenjem mogu reći da je, od kada sam politički aktivan u SDSS-u, stranka uvijek vodila samostalnu politiku, vodeći se prije svega interesima srpske zajednice u Hrvatskoj, ali nikad ne zanemarujući i širu sliku, da hrvatsko društvo bude društvo mira i dijaloga, a da odnosi Hrvatske i Srbije budu u što većoj mjeri dobrosusjedski. Siguran sam da je tako bilo i prije.

Što bi uopće, recimo vas, rođenog u Hrvatskoj, u kojoj živite cijeli život, na bilo koji način, čak i identitetski, povezivalo sa Srbijom snažnije od eventualne emocionalne veze prema dijelu obitelji koji možda živi tamo? Ne mislite li da je stav kako su hrvatski Srbi trebali ili još trebaju neku vrstu zaštite iz Beograda ono što čini neuralgičnu točku odnosa s hrvatskim narodom?

Na Srbiju gledam kao na zemlju koja je susjedna i koja je matična država Srba, a koja s Hrvatskom ima zajedničku povijest, koja nije samo bremenita, kako se danas često isključivo promatra. O gospodarskim, kulturnim, sportskim, obiteljskim i drugim vezama da ne govorim. Danas možda nema Srbina u Hrvatskoj koji nema bar nekog iz šire rodbine u Srbiji. Od Srbije očekujem podršku u ostvarivanju naših prava i razvijanju projekata koji su od interesa za zajednicu i idu prema očuvanju identiteta zajednice. Bilo kakva podrška Srbije treba biti u skladu s unutarnjim propisima RH i međunarodnim pravom. To je legitimno i ne bi smjelo biti sporno. Zar Republika Hrvatska nema ustavnu obavezu da vodi brigu o Hrvatima u inozemstvu, donesen je i Zakon o odnosima Republike Hrvatske s Hrvatima izvan Republike Hrvatske i u svrhu što operativnije skrbi ustrojen Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske. Srbiji i Hrvatskoj je, vjerujem, cilj dobrosusjedska politika i zajednička europska budućnost i to treba gledati u tom kontekstu.

Nedavno ste rekli da je Plenković transformirao HDZ. Što je u toj transformaciji bilo presudno u odluci da podržite njegovu vladu?

Plenković je ove godine pobijedio na parlamentarnim izborima, potpuno porazio krajnju desnicu, a ni na parlamentarnim izborima ni u unutarstranačkom procesu nije se distancirao od parlamentarne suradnje kako sa SDSS-om tako i sa svim ostalim zastupnicima nacionalnih manjina, pa ni od HNS-a. Uza sve to, članovi HDZ-a na unutarstranačkim izborima, a onda i birači na parlamentarnim izborima, poklonili su povjerenje takvoj politici. U kampanji se pozivao na sigurnost i europsku budućnost, a bio je spreman i na iskorak, da član nove vlade bude iz redova srpske nacionalne manjine.

Desetljeće je prošlo od kada je potpredsjednik Vlade bio iz redova manjinaca. Što to za vas znači?

Činilo se u jednom trenutku da će proces pristupanja Hrvatske Europskoj uniji učiniti društvo demokratski zrelijim, ali smo, nažalost, s ulaskom u EU krenuli u retrogradne procese. U prošlom mandatu razmišljao sam kako mi se to mjesto potpredsjednika Vlad,e čini nešto što se više neće ponoviti i da je tužno da nešto što smo imali, što je bilo normalno i općedruštveno prihvaćeno, poslije, u članici EU-a izgleda nemoguće i nedostižno zbog atmosfere u društvu. Zato mi je višestruko drago da srpska zajednica i manjine imaju svog člana Vlade, da je to društvo dobro prihvatilo i pozdravilo. Šteta samo izgubljenih godina i činjenice ponovnog utvrđivanja starog gradiva.

Na koji ćete se način skrbiti o pravima nacionalnih manjina s obzirom na to da će vam to biti funkcija s koje ćete djelovati u Vladi?

Ulazili smo u EU i obećali svojim potpisom da ćemo nastaviti jačati zaštitu manjina, uključujući i djelotvornom provedbom Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, a gotovo da se počelo događati obrnuto. Ključni zakoni koji reguliraju prava manjina doneseni su u Hrvatskom saboru prije 20 godina, dvotrećinskom većinom. Ako je prije 20 godina postojala jasna politička volja za donošenjem zakona, onda bi 20 godina poslije morala postojati politička volja za provedbom tih zakona. Inzistirat ću na postupnoj provedbi međunarodnih konvencija koje je Hrvatska ratificirala i domaćih propisa koji uređuju manjinska prava. Sve u okviru politike Vlade i u suradnji s kolegama ministrima i ministricama koji vode nadležne resore.

U Hrvatskoj unatoč određenim prijeporima prevladava mišljenje da manjine trebaju imati svoje predstavnike u Saboru, no da osam zastupnika ne bi trebalo biti odlučujući faktor u formiranju vlade. Vjerujete li da bi se u tom slučaju marginalizirao utjecaj manjina?

Ustav Republike Hrvatske sve zastupnike jednako tretira i tako treba ostati, ne trebamo ići za stvaranjem zastupnika drugog reda. Javnost i dio politike treba razumjeti da se tu ne radi o nikakvim privilegijima koje su Hrvati, kao većinski narod, dali pripadnicima nacionalnih manjina, nego o ravnopravnosti svih hrvatskih građana. Izbor zastupnika nacionalnih manjina je afirmativna mjera koja omogućava da se čuje glas svih društvenih skupina, i to onih čiji se inače ne bi mogao čuti.