Magazin
VJEČNI LUKAŠENKA

Bjelarus uz pomoć KGB-a ponovno prigrabio vlast
Objavljeno 14. kolovoza, 2020.

Nitko nije ni sumnjao da bi predsjednički izbori u Bjelarusu mogli ikako drukčije završiti nego pobjedom tvrdokornog postkomunističkog diktatora Aljaksandra Lukašenke, koga obožavatelji i oporbeni osporavatelji sa strahopoštovanjem nazivaju njegovim nadimkom “Bacjka” ili otac. Ono što je veliko iznenađenje to su prosvjedi zbog namještanja izbora.

Bez obzira na mlitavost, preplašenost i krotku narav prosječnog Bjelarusa, vladati tom zemljom od 1994. pa sve do danas može samo netko tko majstorski upravlja kolektivnim strahom. Kada se pojavio na političkoj pozornici 1991. kao jedini deputat u bjelaruskom parlamentu koji je glasovao protiv raspada Sovjetskog Saveza (sic!) malo tko je vjerovao da bi bivši upravitelj sovjetskog kolohza mogao vedriti i oblačiti tom zemljom gotovo tri desetljeća.

IZBORNA PRIJEVARA
Ovaj bivši komunistički aparatčik koji je svojedobno bio politički komesar u sovjetskoj vojsci popeo se na vrh hranidbenog lanca razmjerno lako. Bilo je dovoljno optužiti dotadašnju političku kliku predvođenu predsjednikom Vrhovnog sovjeta Stanisłaŭom Šuškievičem za korupciju kako bi mu se otvorila zlatna vrata doživotnog predsjednikovanja. Naravno, za održavanje na vlasti bilo je potrebno smutiti koktel s pravim omjerom jeftine populističke demagogije, u kojoj se ovaj bivši politički komesar iz vremena komunizma pokazao više nego vičan, i grube političke represije. Rezultat je, uistinu, fantastična politička karijera. Istina, “bacjka” Lukašenka nije tako dugo na vlasti kao što su to engleska kraljica Elizabeta Druga ili crnogorski vođa Milo Đukanović, ali ipak za pet godina “šije” svog najvećeg uzora ruskog predsjednika Vladimira Putina, za koga je prije koji dan rekao da mu je “kao stariji brat”. Nije teško prodrijeti u psihologiju ovog sovjetskog aparatčika koji se sasvim fino snašao i u novim okolnostima. Kao netko tko je odrastao u istočnoj Ukrajini, gdje je i rođen 1954., bez oca, zbog čega je često bio zadirkivan tijekom školske dobi, logično je da u drugima traži uzore.

Ono što njih dvojicu povezuje je i golemo poštovanje prema slavi i moći Sovjetskog Saveza. Da se njih dvojicu pita, taj bi imperij trajao vječno! Institucionalni okvir koji Rusiju i Bjelarus spaja manje je poznata i rijetko spominjana zajednička konfederacija pod nazivom Državni savez osnovana 8. prosinca 1999. Na njezinom je čelu upravo Aljaksandr Lukašenka. Koliko je duboko prožimanje dviju država, govori i činjenica kako su vojske dviju zemalja međusobno integrirane u jedan organizam. Ovo je važno znati kada se procjenjuje je li Lukašenka uistinu suvereni gazda u svojoj zemlji ili je tek ruski gubernator koji njome upravlja u ime Moskve.

Slično kao i na prvim izborima 1994., Lukašenka je i ovaj puta osvojio više od 80 posto glasova. Rezultat tako “visoke” i “uvjerljive” pobjede nije slučajan. Kao i svaki puta do sada, bjelaruski je diktator učinio sve da obeshrabri oporbu i potencijalne predsjedničke kandidate te zastraši birače. Njegovi učinkoviti alati kojima se naširoko služi su tajna politička policija KGB, koja nije mijenjala svoj zloglasni naziv i svrhu još od sovjetskih vremena, i interventne policijske snage OMON, osnovane 1979. uoči održavanja Ljetnih olimpijskih igara u Moskvi. O kakvoj je zemlji riječ svjedoči podatak da su 2016. u bjelaruski parlament ušle samo dvije oporbene zastupnice, a na lanjskim izborima to nije pošlo za rukom ni jednom oporbenjaku!

Problem je nastao onoga trenutka kada je oporbena predsjednička kandidatkinja Svjatlana Cichanoŭskaja, koja je prema službeno objavljenim podatcima osvojila tek 10,89 posto glasova, optužila Lukašenku za izbornu prijevaru. Na ulice su izašli prosvjednici, što su jedva dočekali batinaši iz redova OMON-a udarivši svom silom po obiteljskim ljudima i studentima. Ono što je obilježilo i ove predsjedničke izbore veliki je broj Bjelarusa kojima je zabranjeno kandidiranje. Nakon što je prodemokratskom blogeru Sjarheju Cichanoŭskom zabranjeno kandidiranje, u izbornu utrku uputila se njegova supruga Svjatlana, nezaposlena profesorica engleskog jezika. Prema internetskim portalima bliskim oporbi predizborne ankete davale su prednost oporbenoj kandidatkinji. Njezin suprug je dopao zatvora, a ona je svoju djecu uoči izbora prebacila u inozemstvo na sigurno, plašeći se da bi joj mogla biti oduzeta u slučaju da i ona izgubi slobodu. Naposljetku je i Svjatlana Cichanoŭskaja odmah nakon glasovanja prebjegla u Litvu, ostavljajući prosvjednike na ulicama na milost i nemilost režima. Sudar tzv. omonovaca i građana na ulicama iznimno je brutalan, a režimska policija svoje snage šalje u vozilima hitne pomoći znajući jako dobro da tamo gdje su ozlijeđeni zasigurno ima potrebe za dodatnom uporabom sile. Naravno, da je i ovo bila još jedna spektakularna pobjeda Aljaksandra Lukašenke. Ne govorimo ovo iz ironije. Jednostavno, bjelaruski “Bacjka” jako dobro zna kako funkcioniraju pravila koje je sam postavio, pokazujući još jednom da su svi koji mu se suprotstavljaju teški amateri, uključujući i nespretnu kućanicu Cichanoŭskaju. Iza Lukašenke stoji ne samo impresivni represivni sustav koji je uspostavio odnosno naslijedio iz Sovjetskog Saveza, nego i moćan saveznik Rusija koji ništa ne prepušta slučaju. Tako treba razumjeti i ulazak 200 pripadnika ruske privatne vojske Wagner kao pomoć bratu u nevolji.

POSLJEDNJI DIKTATOR
Ova priča vjerojatno kod svakog normalno čovjeka izaziva nevjericu i gađenje da je tako što moguće u Europi. Sasvim je jasno zašto Lukašenku mediji na Zapadu nazivaju “posljednjim europskim diktatorom”. No, da ne bude zabune, i ovakvi potpuno defektni i perverzni izbori u Bjelarusu još su uvijek milijun puta demokratičniji i pošteniji od “neizbora” ili “antiizbora” koje smo i mi imali prilike doživjeti u komunizmu. Sjetimo se, bila su to vremena kada smo često imali jednog jedinog (i to partijskog) kandidata za funkciju koja se birala. Potpisnik ovih redaka iz prosvjeda nije ni jednom izašao na takve kvaziizborne događaje, bojkotirajući tu laž. Srećom, takav se sustav nije dugo održao. Ovih dana neki su se mediji radosno prisjetili “povijesnih” izbora za Ustavotvornu skupštinu iz 1945. jer su tada po prvi puta glasovale žene. Nema nikakva zbora o tome da je spolna ravnopravnost prevažna i prebitna, ali zar smo toliko nisko pali da danas slavimo staljinističke kvaziizbore par exelence koje su pratili nevjerojatna protudemokratska kampanja, atmosfera straha i masovne političke likvidacije?

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...

INTERVJU: ROSANDA MULIĆ, SPECIJALISTICA EPIDEMIOLOGIJE IZ SPLITA?

Vjerojatno ćemo svi kad-tad doći u kontakt s virusom

KNJIGOM PROTIV KORONE

Strategija preživjelih

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

INTERVJU: ROSANDA MULIĆ, SPECIJALISTICA EPIDEMIOLOGIJE IZ SPLITA?

Vjerojatno ćemo svi kad-tad doći u kontakt s virusom

2

REPORTAŽA: ŽUMBERAČKO GORJE

Skrivena divljina Hrvatske: Kad misliš da padaš, priroda te diže

3

TJEDNI OSVRT

Zdravi sendviči prve dame nikako nisu jeftini