Na nošenje zaštitnih maski u zatvorenom prostoru naviknuli smo svi, bez obzira na poteškoće s disanjem i komunikacijom iza tog paravana. Nerijetko se događa da ne razumijemo što je sugovornik promrmljao ispod maske. No to nije ništa u usporedbi s komunikacijskim problemima s kojima se susreću osobe koje čuju slabo ili nikako. Ovdje je riječ o gluhim i nagluhim osobama.

Kako bi gluha ili nagluha osoba razumjela što joj se govori, ona se nerijetko koristi vještinom čitanja s usana. Ako je sugovornikovo lice prekriveno maskom, takva komunikacija otpada. Slično je i s korištenjem hrvatskog znakovnog jezika u kome je gestikulacija lica iznimno važna. Svatko tko nosi obične naočale zna kako je nezgodno stavljati i skidati zaštitnu masku, a kako je tek gluhim osobama koje koriste umjetnu pužnicu. O tome s kakvim se sve problemima susreću osobe s poteškoćama sluha razgovarali smo s Nives Gotovac, prevoditeljicom hrvatskog znakovnog jezika i članicom Upravnog odbora Hrvatskog društva prevoditelja znakovnog jezika za gluhe.

- Gluhi su vrlo heterogena zajednica u smislu da imate ljude koji koriste hrvatski znakovni jezik, ali i one gluhe osobe koje koriste druge načine komunikacije kao što je čitanje s usana ili služenje pisanim jezikom. Kada se radi o osobama koje se isključivo oslanjaju na čitanje s usana, tu sigurno postoje određene poteškoće. Treba znati da je i kod korištenja znakovnog jezika važno vidjeti sugovornikovo lice jer se velik dio gramatike izražava gestama usta i lica. Ono što smo mi u Hrvatskom društvu prevoditelja znakovnog jezika za gluhe, Savezu gluhih i nagluhih, ali i u Hrvatskom društvu stručnih komunikacijskih posrednika za gluhe osobe našli kao najbolje rješenje, to je korištenje vizira. Dakle, ne zaštitne maske koje imaju neki prozorčić, nego upravo viziri koji su dovoljno daleko od lica da se ne magle, ali ipak s druge strane dovoljno štite. To bi bio izvrstan način komunikacije jer usta i lice čine vidljivim - kaže Gotovac.

Spomenuli smo našoj sugovornici scenu iz čekaonice jedne naše bolnice u kojoj je medicinski tehničar posve nenaviknut na komunikaciju s gluhim osobama pokušavao jednoj starijoj gospođi dati neku uputu. Žena ga nije ništa razumjela, a tehničar je bio pomalo nervozan zbog zbunjenog izraza lica gluhe osobe kojoj ništa nije bilo jasno. Gotovac je istaknula kako bi jedno od mogućih rješenja prilikom komunikacije s gluhom ili nagluhom osobom bilo da se osoba koja čuje odmakne nekoliko koraka i skine masku kako bi čitanje s usana bilo moguće. Naravno, za takvo što je potrebna dovoljna educiranost osoba koje rade u zdravstvenim i drugim javnim institucijama, ali i ponešto empatije da se pokušamo približiti osobi s kojom razgovaramo.

Naravno da je u hijerarhiziranom odnosu između osobe koja odlučuje o vašim pravima ili o vašem zdravlju i vas, s druge strane, takvo nešto teško zamisliti kao redovitu situaciju. To znači da se gluhe osobe i u ovoj situaciji moraju naoružati neizmjernom zalihom strpljivosti.

Naša sugovornica smatra da bi već spomenuti viziri pričvršćeni za gornji dio glave mogli biti izvrsno rješenje i za osobe koje imaju slušni uređaj. Gotovac dodaje kako su spomenute vizire prvi u Europi počeli upotrebljavati prevoditelji znakovnog jezika u Slovačkoj. Spomenuti viziri mogu se nabaviti i u Hrvatskoj, gdje se i proizvode (tvrtke Weezir i Uriho).