Nije više lako biti Donald Trump. Naročito otkada je pandemija koronavirusa pregazila Sjedinjene Države, a moćno gospodarstvo te zemlje, još uvijek broj jedan na svijetu, palo na koljena. Popularnost američkog predsjednika u znatnom je padu uoči redovitih izbora koji se imaju održati u studenom. Više je nego jasno da Trumpa samo čudo može spasiti ili kakav vižljasti manevar za koji je ovaj spretni i domišljati američki čelnik, čini se, itekako spreman.

Ima jedna potankost kojoj se ne možemo načuditi, a tiče se civilizacijskog pada što ga doživljava Amerika posljednjih godina. Nekada, u vrijeme kada je pola Europe stenjalo pod čizmom totalitarnog komunizma koji je prezirao pojedinca i njegovu slobodu, Sjedinjene Države su doživljavane kao svjetionik nekog drukčijeg, dostojanstvenijeg i poštenijeg svijeta. Mnogi su tada krišom slušali Glas Amerike i Grgu Zlatopera, divili se američkoj kulturi i tamošnjem načinu života, tugovali nad smrću Johna F. Kennedyja doživljavajući ga svojim predsjednikom i veselili se gotovo svakom američkom uspjehu, osim možda športskom. Naime, bila je posebna čast pobijediti američku reprezentaciju, makar i u dresu bivše države.

Sjedinjene Države su se sasvim dobro držale još koju godinu nakon pada Berlinskog zida, no ubrzo je nastupila dekadencija i gubitak kompasa, naročito nakon islamističkog terorističkog napada na newyorške tornjeve blizance i Pentagon 2001., koji je uhvatio tu zemlju na spavanju. Poniženi i uvrijeđeni takvim strašnim simboličkim porazom na vlastitu tlu, stratezi najmoćnije i tadašnje jedine svjetske sile odlučili su se na dvije riskantne osvetničke vojne operacije, u Iraku i Afganistanu. Naravno, pokušaj da se naudi nasilničkoj islamističkoj skupini Al Kaidi, njezinim političkim pokroviteljima i jatacima, bio je tek povod za jedan od posljednjih očajničkih poteza američkog imperija na zalasku. Naime, približio se trenutak kada će Sjedinjene Države izgubiti svoje političko pa čak i gospodarsko prvenstvo u svijetu, u prvom redu zbog uspona Rusije i Kine. Zbog toga je trebalo hitno povući posljednje poteze kada je riječ o "sređivanju stanja" na Bliskom istoku, regiji bogatoj strateški važnim energentima. Na žalost Amerike i cijelog Zapada, obje vojne pustolovine završile su potpunim neuspjehom. Želeći onemogućiti rusko preuzimanje kontrole nad Bliskim istokom i sjevernom Afrikom, Washington je odlučio likvidirati tri sekularistička režima koji su imali tradicionalno dobre veze s Moskvom. Tako su pale režimi u Iraku i Libiji, a onaj u Siriji održao se isključivo zahvaljujući golemom naporu Rusije da očuva vlast Bašara al Asada, naravno isključivo iz svojih strateških interesa na Levantu. Jednog dana će nam biti jasnije u kojoj su mjeri Amerikanci uništenjem ideje sekularizma u islamskom svijetu potkopali vjeru Turaka u ostavštinu Mustafe Kemala Atatürka, a malo je nedostajalo da i Egiptom trajno zavladaju islamisti. Uspješno potkopavanje nekadašnjeg bliskoistočnog hegemona Sirije bio je američki ustupak svom savezniku Izraelu kako bi se oslabila strateška moć Irana koji je uz pomoć alevitskog režima u Damasku imao široki doseg djelovanja sve do izraelskih granica, zahvaljujući svojim oružanim ekspoziturama u Libanonu (Hezbolah) i Pojasu Gaze (Hamas).

Ostavljanjem kaosa iza sebe na Bliskom istoku, Sjedinjene Države su zorno pokazale kolika je cijena povlačenja paničnih poteza u vanjskoj politici i što znači imati cijeli niz nesposobnih i potkapacitiranih prvaka, državnika bez karizme i političke vizije, vrlo slabih kada je riječ o shvaćanju problema u svijetu i strateškom razmišljanju. Što su drugo Bill Clinton, George W. Bush, Barack Obama i Donald Trump, nego niz slabih vođa nedostojnih tako velike zemlje kao što su Sjedinjene Države, ali i cijelog Zapada koji nikada nije prestao s povjerenjem gledati u Bijelu kuću kao jamca svoje političke i sigurnosne paradigme.

Teško je reći što je sve Donald Trump spreman učiniti kako bi se održao na vlasti. Vidjeli smo i čuli dovoljno o tome koliko je njegov izbor za predsjednika prije četiri godine bio opterećen toksičnim utjecajem ruske agenture. Uz svo poštovanje u demokratske institucije američke države potpisnik ovih redaka nije jedini koji iskreno sumnja u vjerodostojnost tzv. Muellerovog izvješća koje je zaključilo da je Trump "čist kao suza" kada je riječ o sablažnjivoj asistenciji režima Vladimira Putina i njegovog aparata tijekom američkih predsjedničkih izbora. Ono što je svakog normalnog čovjeka uznemirilo bila je nedavna izjava Donalda Trumpa kako nije sigurno da će priznati izborne rezultate u slučaju da oni budu nepovoljni za njega. Sve do prije koji dan smo smatrali da je takva opcija moguća samo u nekoj od beznadnih zemalja Trećeg svijeta. Zaključa li se Donald Trump u Bijelu kuću i proglasi svoju izbornu pobjedu prije nego što se prebroje svi glasački listići, nije isključeno da ga iz njegova bivšeg doma izbaci ni manje ni više nego američka vojska. Postavlja se pitanje kako je to uopće moguće, ako se zna da je američki predsjednik njezin vrhovni vojni zapovjednik. Hoćemo li gledati reprizu Američkog građanskog rata? Drugi šok izazvao je Trumpov prošlotjedni tvit u kome je predložio odgodu izbora. Formula je jednostavna, kada poželiš izbjeći svoj izborni poraz jednostavno odgodiš izbore za godinu ili dvije, a tko zna, možda i tri. Treba priznati da se nečeg tako niskog nije dosjetio ni bjelaruski diktator Aljaksandr Lukašenka, inače osobno sklon i najgorim mogućim smicalicama kako bi ostao na vlasti.

Najopskurnija od svih opcija jest izazivanje rata i američka vojna pobjeda na Iranom. Sjedinjene Države i njihov vjerni saveznik na Bliskom istoku - Izrael učinili su potajice cijeli niz koraka kako bi izazvali režim u Teheranu na pogrešan korak. Dovoljno je podsjetiti na likvidaciju jednog od najvažnijih iranskih vojnih zapovjednika Kasema Solejmanija u Bagdadu u siječnju ove godine. Tom prilikom Amerikanci nisu prezali čak ni od terorizma. U tihom nadmudrivanju obiju strana, u kojem ni Iran ne igra ulogu nedužnog jaganjca, Sjedinjene Države i Izrael su umiješane u niz tajanstvenih eksplozija na strateški osjetljivim mjestima diljem Irana. Namjera nije bila samo poniziti protivnika i onemogućiti ga u proizvodnji obogaćenog urana, nego i izazvati Teheran na nerazumni čin odmazde protiv američkih ciljeva u regiji, što bi bio povod za američku vojnu intervenciju. Strašnu eksploziju koja je razorila Bejrut mnogi povezuju s mogućnošću da iza svega stoji Mosad dignuvši u zrak tajno skladište oružja proiranske šijitske milicije Hezbolah koja ima uporište u tom gradu.