Mračniji i kompleksniji album od prvijenca "Dongrel", novo izdanje mladih Dublinaca subverzivnije je i moćno djelo koje od slušatelja traži da iziđe iz svoje zone ugode i prihvati činjenicu kako smo možda na putu bez povratka. Ali uvijek smo i bili na tom istom putovanju, samo su distrakcije bile uzbudljivije od ovih danas, pa nismo previše obraćali pozor na to. Stoga ako želite dobru smetnju koja će vam odagnati mračne misli, zbog neprestanog bombardiranja lošim vijestima, preporučam da uđete u svijet Fontaines D.C.-a koji su svojim drugim albumom potvrdili svu raskoš talenta koju možda nismo skužili od prve na debiju "Dongrel", čija se ljepota većini nas otkrila tek tijekom nastupa na onom festivalu u Zagrebu. "My childhood was small, but I’m gonna be big!", pjevao je Grian Chatten, dok je preostali kvartet Carlos O‘Connell, Conor Curley, Conor Deegan III i Tom Coll pokazao kako još jedna posveta postpunk-velikanima može zvučati uzbudljivo.

"A Hero‘s Death" najbolji je dokaz kako uvijek treba ostati svoj, bar dok si mlad, i ne podilaziti tuđim mišljenjima, jer bez obzira na to koliko ona možda zvučala mudro, često je to linija manjeg otpora. Naime, mogli su Fontaines D.C. snimiti još jedan "Dongrel", jer to je ionako bio očekivani potez koji su napravili gotovo svi bendovi u 21. stoljeću nakon sjajnog debija (The Strokes, Libertines, Arctic Monkeys, Franz Ferdinand), no, umjesto toga dobili smo potpuno drugačije izdanje koje dečke pokazuje kao smirenije, ambicioznije, smjelije, emaptičnije, samopouzdanije od bilo kojih prethodnika. "A Hero‘s Death" definitivno nije album kakav smo očekivali, ali je hrabar i uspjeli iskorak prema novim spoznajama o nama samima, jer uvijek je ljepše sebe prepoznati u nečijoj pjesmi, nego si priznati da si postao nihilistički licemjer, kakve si oduvijek prezirao.