U luci u Bejrutu, eksplodiralo je skladište s 2750 tona amonijevog nitrata koji se koristi za proizvodnju umjetnih goriva i eksploziva. Još nije pouzdano poznato što je i tko prouzročio neviđenu eksploziju čija je toplina i silina popratnog udarnog vala bila tolika da se podrhtavanje osjetilo do 250 km udaljenog Cipra. Iako se mrtvi i ranjeni i dalje zbrajaju, do sada znamo da ima više od sto mrtvih i više od 4000 ozlijeđenih. Uništeno je na tisuće javnih i privatnih objekata, a sve gradske funkcije su paralizirane. Procjena je da je između 200.000 i 250.000 ljudi ostalo bez svojih domova, a vlasti sve čine kako bi im omogućili smještaj te ih opskrbili vodom i hranom. Libanonski premijer Hassan Diab u televizijskom je govoru pozvao sve države i prijatelje Libanona da pruže pomoć naciji rekavši: "Svjedoci smo prave katastrofe".

Također je nekoliko puta ponovio obećanje da će odgovorni za veliku eksploziju u luci Bejrut platiti visoku cijenu, ne komentirajući uzroke. Glavne ulice u središtu grada prepune su krhotina i oštećenih vozila, a zidovi i pročelja zgrada uništene su. Nad gradom se nadvio crni dim izmiješan s gustom prašinom kroz koje se šire jauci i zapomaganje ljudi. Zbog svega je Marwan Abboud, gradonačelnik Bejruta, ovo razaranje bez presedana nazvao “nacionalnom katastrofom poput Hirošime”. No Hirošima je svoju kataklizmu prebrodila, a pitanje je može li to i Libanon opterećen dugom od 170 posto BDP-a i neviđenim podjelama unutar sunitskog, šijitskog i kršćanskog indentiteta, a čije je nade o spasu koronavirus dokrajčio. I prije su, od 1975. do 1990., u državi bjesnile eksplozije, ali ne zbog nemara, nego zbog građanskog rata koji je potpuno razorio zemlju. Ljudi se još živo sjećaju uništavanja i posljednje velike pojedinačne eksplozija nalik ovoj. Naime, u Bejrutu se 1983. dogodio samoubilački napad vozilom s 5400 kg eksploziva, pri čemu je poginuo 241 američki vojnik i 58 francuskih padobranaca. I dok očekujemo službene rezultate istrage, za sada znamo da je amonijev nitrat bio zaplijenjen od strane bejrutske kapetanije još 2013., kada je bio u neovlaštenom tranzitu kroz luku na putu iz Gruzije do Mozambika.

O problemu skladištenja i gašenja amonijevog nitrata nešto nam je rekao protupožarni stručnjak i dugogodišnji vatrogasni zapovjednik iz JPVP-a Grada Osijeka Boris Banjan: "Amonijev nitrat nije zapaljiv, ali u dodiru s lakozapaljivim tvarima poput goriva, hidrauličkih ulja i sl., može izazvati oksidacijske, zapaljive i eksplozivne smjese. Zbog toga je vrlo važno obratiti pozornost na način skladištenja. Posebno je opasno, ako do pojave zapaljivih smjesa dođe u zatvorenim prostorima. Požar se može gasiti vodom, ali s maksimalne udaljenosti te pod potpunom osobnom zaštitom vatrogasaca. Svakako je potrebno spriječiti otjecanje vode korištene za gašenje u kanalizaciju i vodotokove. Najveće aktivnosti treba posvetiti smanjenju uskladištene količine na najmanju moguću mjeru. U svakom slučaju poštivanje propisa kod skladištenja i manipulacije s ovom opasnom tvari najbolji je način sprječavanja nastanka požara i eksplozije. Kod nas u Hrvatskoj, a posebice u Slavoniji i Baranji, skladište se i prometuju znatne količine ove tvari te je samim time moguća velika nesreća u svakom trenutku. Vatrogasci su toga svjesni i za ovakve situacije se pripremaju. No, mogućnosti stradanja kako gasitelja tako i drugih ljudi, vrlo su izvjesne. Stoga opreza nikad dosta", kaže iskusni osječki vatrogasac.