Novosti
NADARENI – ZABORAVLJENI: ULOGA OBITELJI U RAZVOJU DAROVITOG DJETETA

Uma Gradac: s dvije godine je čitala, sa šest izdala prvu knjigu
Objavljeno 7. kolovoza, 2020.
Ja sebe ne želim nazivati posebnom i drugačijom , iskreno ne vidim nikakvu preveliku razliku između sebe i ostalih svojih vršnjaka. Mislim samo da sam ja imala više prilika u djetinjstvu da učim nego oni

Vezani članci

NADARENI – ZABORAVLJENI: REZULTATI OVISE O PODRŠCI OBITELJI

Snovi se, ipak, mogu ostvariti

Bila je čudo od djeteta. S pet i pol godina znala je što je periodni sustav elemenata, DNK, dijafragma, što su halucinacije i fotosinteza, kojim jezikom govore u Peruu, vadila je korijene iz brojeva,  voljela od  povijesnih ličnosti Einsteina, Kopernika, Lavoisiera i Ghandija. 


- Ne volim Nikolu Teslu zato što on ne voli žene. Rekao je da su ženine oči samo svjetlo u praznoj glavi – govorila je tada Uma Gradac. Kad odraste željela je biti forenzičarka ili biokemičarka kako bi ispravila pogreške svojih prethodnika, primjerice Aleksandra Fleminga.
- Otkrio je penicilin, ali nije mislio kako je nama kad pijemo antibiotik pa osjetimo gljivice kao nuspojavu. Ja ću otkriti antibiotik koji će imati  svojstva penicilina i jogurta da istodobno ubije i gljivice – pričala je tada djevojčica u svojim medijskim istupima. A njih je bilo poprilično.


(Uma Gradac 2012.)



Sa šest godina održala je promociju svoje prve knjige "Umine umotvorine", u kojoj je javnosti objasnila tko je, što radi, što misli o znanstvenicima, književnosti, moralu, školi, planetu, čovječanstvu... Ili kako je to ona sama objasnila: "Ja sam Uma iz Uminih umotvorina koja vam je naumila nešto reći." Uma je članica Gradske knjižnice bila od druge godine, a do šeste je između ostalog pročitala Shakespeareova “Romea i Juliju” i “San Ivanjske noći” i sve knjige o Harryju Potteru..


Prošlo je od tada dvanaest godina, Uma Gradac odrasla je u samouvjerenu djevojku koja je ovog ljeta upisala studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.


Zašto promjena i kada se predomislila?


- Dosta davno se dogodila promjena... onda kad sam skužila da kemija nisu samo mućkanja, epruvete i slično što već djeca misle u svojim glavama. Davno sam se, tamo pred kraj osnovne škole opredijelila da me više zanimaju društvene znanosti... Razmišljala sam u osnovnoj školi što ću, a onda sam zaključila da su mi društveni predmeti zanimljiviji. Tako je to krenulo. Mislim da ću biti dobar psiholog – kaže Uma. Iako je kao djevojčica objavila dvije knjige, a pisala je i kolumnu u časopisu za mlade, sada ipak piše samo za vlastiti gušt.


PIŠE, ALI SAMO ZA SEBE

- Pišem, ali to je onako više za mene, ništa što bih htjela objaviti. Tko zna, možda se i predomislim, ali sada je to tako. To što pišem je nekako baš osobno i radim to iz hobija ili da pomognem sebi u donošenju nekih odluka, rješavanju izazova i slično. Već dugo nisam napisala ništa što bih voljela objaviti. Slala sam svoje radove na Lidrano, to su bile kratke pripovjetke, ali neko veće djelo, roman, ne, baš ne – kategorična je. Kad  iz današnje perspektive gleda na sebe na početku osnovne škole tvrdi da ne vidi neku preveliku razliku između sebe i ostale djece.


- Ja sebe ne želim nazivati posebnom i drugačijom, iskreno ne vidim nikakvu preveliku razliku između sebe i ostalih svojih vršnjaka. Mislim samo da sam ja  imala više prilika u djetinjstvu da učim nego oni. Sva su djeca  znatiželjna  i motovirana  samo što nemaju tako poticajnu okolinu kao što sam imala ja – od roditelja, učiteljice pa do svih odraslih osoba kojima sam vjerovala i koji su me jako poticali na učenje i istraživanje i to – kaže. Nije preskakala razrede, ali je u školu krenula godinu dana ranije nego je trebala.


(Uma na Sarajevo film festivalu)



- Trebala sam u školu krenuti sa sedam godina, a krenula sam sa šest jer više  nisam mogla izdržati u vrtiću, jedva sam čekala ići u školu i to su mi dopustili – prisjeća se kroz osmjeh. Naglašavajući da nikada nije imala problem s kolegama, da se brzo sprijateljila sa svima.


- Ja sam dosta otvorena osoba i jako volim ljude, posebno  upoznavati nove ljude i razgovarati s njima. Nikad nisam imala problema s tim, kao dijete nisam ni bila svijesna mnogo toga što se događalo oko mene, posebno toga kad sam bila u medijima u osnovnoj školi. Nikad ni prema kome nisam imala predrasude, bilo mi je lijepo u osnovnoj i srednjoj školi, a nadam se da će mi dobro biti i na fakultetu – vjeruje Uma, a roditeljima darovite djece savjetuje da budu strpljivi s njima i da odgovaraju na njihova pitanja.


 - Roditelji znaju djecu shvaćati zdravo za gotovo, a zapravo  djeca imaju jako puno toga pametnoga za reći, iako se to tako nekome ne čini... I voljela bih da  djeca šire svoje interese, ali bih roditeljima savjetovala da ih ne izlažu medijskoj pozornosti kakvu sam ja dobivala, to na mene nije, ali na nekoga može loše utjecati, posebno na onog tko možda neće ostvariti svoje potencijale – upozorava Uma.
Njezina majka Armela Gradac kroz smijeh,  kaže da je zaista zadovoljna time „kako je Uma ispala“.


USKLAĐENE MAMA I KĆI

- Pa ja se nemam tu što žaliti. Uma i ja smo se  baš nekako našle, ja sam uživala u njoj, ne mogu reći da mi je to bilo teško i da mi je  bio izazov. Ona je meni jedina pa ne mogu uspoređivati, ali od početka  do sada meni je to bilo uživanje, ja sam s njom istraživala i pratila je. Ona je zadavala ritam. Kad čujem kakva su druga djeca onda mogu reći da se kod nje sve događalo malo intenzivnije, malo ubrzanije, dinamičnije ali nas je to nekako i povezalo, valjda su nam se ritmovi uskladili – objašnjava Armela, naglašavajući da je Uma imala sreće sa školom i osnovnom i srednjom.


(Uma Gradac s mamom Armelom koja joj je uvijek bila potpora)



- U osnovnoj školi je naišla na učiteljicu koja ju je  pratila i s kojom je bila usklađena. Baš su se prepoznale i zajedno rasle. Osnovna škola joj je bila odlična, a i srednja. Pohađala je Drugu gimnaziju. Na početku kad je došla profesori su se malo čudili, a to je kasnije preraslo u anegdote, u humor... Njoj  je stalno sve ispadalo, sve je naopačke pisala, nikad nije imala  bilježnicu,  profesori su uvijek govorili - misliš da ona ne sluša, ali kad je se  pita čuje i zna sve, čuje što priča profesor i priča istovremeno okolo s ljudima i puže po podu Bilo ju je na sve strane. Dobije test i treba ga predati za ocjenu, a testa nema,  ne zna gdje je, nitko ne zna gdje je, je li ona to pojela ili što je s tim dogodilo... Jednostavno je tako bilo, ali to su profesori prihvatili nekako sa simpatijom – prisjeća se Armela. Dodaje da bi nastavnike u školama trebalo educirati kako bi bili osposobljeni za rad s darovitom djecom. Ali, prva podrška moraju im biti roditelji.


- Kako sam završila dječju i adolescentsku psihoterapiju susretala sam se s roditeljima darovite djece i činjenica je da mnogo toga ovisi o potpori sustava i okoline, ali najviše o roditeljima, o tome je li i na koji način oni podržavaju dijete. To odlučuje o tome kako će se dijete snaći. U obitelji mu je osnovna baza iz koje uči kako će ga  svijet prihvaćati i kakva su očekivanja od njega. Djeca i roditelji možda  apriori krenu s tim, ako je on drugačiji, drugi će ga tako doživljavati, ne razumiju ga i sl.
Uma je kretala s pozicije – zašto me ne bi razumjeli, pomoći ću im  da me razumiju,  zašto mi ne bi pomogli ako mi to treba, ljudi su dobronamjerni... tako je nekako ona mislila i u skladu s tim se ponašala. I nije imala problema
– zaključuje Umina mama Armela.


Piše: Irena KUSTURA ROSANDIĆ

* Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.

Otvorenim srcem do podrške


Zbog negativnih iskustava pojedine darovite djece i njihovih roditelja Armela Gradac konstatira da uvijek postoji dio društva koji  ostaje konzervativna i koji će teško prihvaćati promjene i drugačije, koji misli da se treba  držati postavki o jednakosti jer što smo jednakiji lakše će nam biti,  s prosjekom je  lakše, prosjeka se ne bojimo, s prosjekom ne idemo previše naprijed, ali  neće biti ni prevelikih iznenađenja, a s darovitima se nikad ne zna... Ali, nekako mislim da takvi nisu u većini i, mislim da  ljudi ipak mogu prihvatiti različito. Takvo je moje iskustvo. Kad se krene otvorenog srca i prema tome  da su ljudi  tu da nas podrže mislim da na to i naiđemo... Nama je do sada tako bilo.

(Uma s prijateljima na putovanju u Pragu)

Uživajte u svojoj djeci


Armela Gradac je dječji i adolescentski psihoterapeut, ili kako će naglasiti, po novom, savjetodavni terapeut za djecu i adolescente. U centru Savjetovanje i pomaganje Gradac, kojeg je sama pokrenula, nastoji biti podrška i pomoć prvenstveno darovitoj djeci i njihovim roditeljima.
- U pravilu više ostane roditelj na razgovoru nego dijete jer  kad roditelj  promijeni početne postavke to se automatski  reflektira i na dijete pa i  njemu bude lakše. Dijete  će napraviti sve  da ostane lojalan roditelju, čak i kad je buntovno  trudi se biti  lojalno, to je naprosto u djeci, oni žele roditeljima  potvrditi  da su oni ono što roditelj očekuje od njih... A kad se nekako ta očekvianja  poslože i kad dijete dobije malo  manevarskog prostora onda  ostvaruje svoje potencijale – naglašava. Svim roditeljima poručuje: „Uživajte u svom djetetu bez obzira je li darovito ili nije.  Samo to, to je lijek za sve“ zaključuje Armela Gradac.

Tesla mi je postao simpatičan


Kao dijete Uma Gradac je u medijskim istupima isticala da ne voli Nikolu Teslu. „Ne volim ga zato što on nije volio žene. Rekao je da su ženine oči samo svjetlo u praznoj glavi .“ - govorila je šestogodišnja Uma, koja je u međuvremenu promijenila mišljenje o Tesli.
-  Prije nekoliko godina bila sam u Smiljanu, u njegovoj kući, gledala sam tamo o njemu jedan prilog, o tome kakav je bio kao dijete i zaključila da smo dosta slični.  Tada mi je postao simpatičan. A to što je rekao za žene u ono vrijeme u kojem je on živio to je bilo normalno. Znamo da ga žene nisu previše ni zanimale zato ga ne treba osuđivati – misli danas Uma.

Možda ste propustili...