Dokumentarni film Tomislava Žaje "Ivanova igra" na ovogodišnjem izdanju Austria International Film Festivala osvojio je nagradu za najbolji sportski dokumentarac. Nakon festivalskih prikazivanja u Francuskoj, Rusiji, Grčkoj, Izraelu i SAD-u priča o naglo prekinutoj karijeri i dramatičnom životu jednog od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena, Ivana Gudelja, uvrštena je i u programe International Sound & Music Film Festivala u Puli, Liburnija Film Festivala u Opatiji, Garden Route International Film Festivala u Južnoj Africi i Ananse Cinema International Film Festivala u Gani. Kao producent, scenarist i redatelj Žaja je realizirao više od pedeset dokumentarnih filmova, od kojih su mnogi nagrađivani u zemlji i inozemstvu, a što nam je rekao u razgovoru o filmu "Ivanova igra" i njegovu glavnom protagonistu, donosimo vam u nastavku.

Koliko vam znači nagrada na Austria International Film Festivalu, ali i činjenica da je film uvršten u programe filmskih festivala diljem svijeta?

- "Ivanova igra" zapravo je biografski dokumentarac, što znači da nije toliko sportski, iako je glavni protagonist filma nogometaš i uključuje mnoge slavne nogometaše s prostora bivše Jugoslavije. S te strane mi je nagrada u toj kategoriji logična, jer film se bavi sportom. Međutim, iskreno sam se nadao da će, kao biografski dokumentarac o vrhunskom sportašu, biti uvršten u možda nekoliko specijaliziranih festivala koji se bave biografskim ili filmovima s temom sporta, tako da me ugodno iznenadilo da je u kratko vrijeme uvršten u programe desetak festivala diljem svijeta. Strašno mi je drago zbog toga, kao i zbog nagrade na Austria International Film Festivalu. To je veliko priznanje cijeloj ekipi, koja je tri godine posvećeno radila na tom projektu.

Što to znači za sam film i koji su, prema vašem mišljenju, razlozi njegova početnog uspjeha?

- Mislim da se radi o univerzalnoj priči koja govori sve jezike, a festivali su prava prilika da ljudi u raznim zemljama čuju tu priču i, nadam se, budu inspirirani, kao što smo bili i mi dok smo radili na filmu. On je prijavljen na još dosta festivala u svijetu i sljedećih mjeseci dobivat ćemo odgovore. Razmišljao sam o tome koji su razlozi da je film krenuo tako uspješno, pa mi se čini da mu je na neki način pomogla i ova nesretna situacija s koronavirusom. Ivan je samoizolaciju i sve ovo o čemu sada mnogi od nas prvi put čujemo u životu proživio 1986. Mi govorimo o 14 dana samoizolacije, on je bio dva puta po šest mjeseci zatvoren u sobi s virusom hepatitisa B, najtežim, smrtonosnim, oblikom hepatitisa, o kojem se u to vrijeme vrlo malo znalo, kao što nam je i koronavirus neka vrsta nepoznanice. Nažalost, jedna aktualna priča, zbog čega je možda film našao put do šire publike.

Kako i kada ste se upoznali s Ivanom Gudeljom te kako ste ga doživjeli tijekom tog susreta?

- To je bila slučajnost... Ili je jednostavno tako trebalo biti. (smijeh) Nazvao me kolega iz Splita i rekao da zna za jednu priču koja je fenomenalna, ali nije nešto što on inače radi i da bi mene mogla zanimati. Rekao je da će me povezati s čovjekom za kojeg možda znam. Naravno da ga znam, cijelo djetinjstvo sam odlazio na utakmice gledati Ivana Gudelja, koji mi je bio jedan od idola. Naš prvi susret bio je u Zagrebu, nekoliko mjeseci nakon smrti njegove supruge, u siječnju 2015. Vidjelo se da u sebi pati, ali je izvana bio izuzetno snažan. Doživio sam ga kao stijenu od čovjeka koju ništa ne može srušiti i taj prvi dojam bio mi je i prva inspiracija za film. A da se radi o nevjerojatnoj fizičkoj i mentalnoj snazi, poslije su mi potvrdili svi njegovi nekadašnji suigrači i suparnici s kojima sam razgovarao.

Film o takvom čovjeku može poslužiti kao primjer mladima, zar ne?

- Definitivno. Može biti primjer mladima, ali i starima. Vrlo je emotivan i mnogi su pustili suzu gledajući ga. Ono što je zanimljivo, filmom je oduševljen i onaj dio ženske publike koji uopće ne zanima nogomet. Kad se pokazalo da u ovoj priči nogomet više nije važan, shvatio sam da smo uspjeli napraviti dobar film. Radeći ga, pokušali smo dobiti tu neku paralelu nogometne i životne igre, jer Ivan je sinonim upravo za tu metaforu.

Kakvi su dojmovi sa svečane premijere u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu?

- Film o Ivanu Gudelju nema smisla premijerno prikazati nigdje osim u Splitu. To je prava splitska priča, film je najvećim dijelom i sniman u Splitu. Premijera je bila doista poseban doživljaj, publika je bila oduševljena. Održana je na najvišoj mogućoj razini i u nazočnosti brojnih vrhunskih sportaša, bivše hrvatske predsjednice, specijalnog izaslanika predsjednika UEFA-e… Nakon Splita smo imali nekoliko manjih projekcija, koje su također prošle prekrasno. Primjerice, u Imotskom, u blizini kojeg je Ivan rođen, pa u Metkoviću, gdje je došlo jako puno djece koja nemaju pojma tko su Ivan Gudelj, Ivica Šurjak ili Zlatko Vujović. Njima su to neki dinosauri iz prošlosti. (smijeh) Međutim, i ti klinci i ljudi koji ne prate nogomet - svi su zbilja odlično reagirali na film.

S obzirom na brojne Ivanove poveznice s Osijekom, možemo li očekivati i osječku projekciju filma?

- Ona je bila planirana za travanj u Hrvatskom narodnom kazalištu. Plan je bio krajem ožujka održati zagrebačku, lokalnu premijeru filma, i to u sklopu nešto šire priče inicirane od Ministarstva zdravstva. Smatrajući da je temu hepatitisa potrebno približiti mlađim generacijama, spojili su nas s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo, s kojim se priključio i Ured Svjetske zdravstvene organizacije u Hrvatskoj. Dakle, to je trebala biti i zdravstvena kampanja, u kojoj bi sudjelovali i vrhunski nogometaši, kao idoli mnogim mladima, kojom bi se upozoravalo i educiralo mlade o toj nevjerojatno raširenoj bolesti. Trebali smo obići i Sarajevo, Beograd, Ljubljanu i još neke gradove, međutim, sve je otkazano. I dalje imamo isti plan, no morat ćemo pričekati neka bolja vremena kako bismo nastavili tamo gdje smo stali.

Gdje za sada zainteresirani mogu pogledati film "Ivanova igra" i kada stiže na televizijske ekrane?

- Film je nedavno krenuo na online-platformi RTLPlay, a pravu, televizijsku premijeru trebao bi imati krajem listopada ili početkom studenoga na Al Jazeeri Balkans. Nadam se da će nakon toga ići i na drugim televizijama, a negdje od početka prosinca slobodni smo ga dati svim televizijama u Hrvatskoj i u drugim zemljama regije. Što se tiče svjetske distribicuje, o tome se brine tvrtka Antipode - Sales & Distribution iz Moskve. Inače, film u cijelom svijetu već sada mogu gledati i korisnici streaming platforme UEFA.tv. Upravo nam je UEFA, zajedno s HAVC-om, bila glavni partner u produkciji filma.

Jeste li režirali još nešto nakon što ste snimili film o Ivanu? Znate li već koji će biti vaš idući projekt?

- Baš sam prije desetak dana završio jedan kratki dokumentarac za Europski ured Svjetske zdravstvene organizacije, sa sjedištem u Kopenhagenu, koji me angažirao za rad na jednoj temi vezanoj uz mentalno zdravlje u vremenu epidemije koronavirusa. Mislim da smo napravili dobar film koji iz jednog drugog kuta govori o cijeloj ovoj situaciji, jer svi govore o epidemiji virusa, no ja smatram da je jako važno upozoriti na epidemiju mentalnih problema. Razgovarali smo s puno pacijenata, psihijatara i ljudi koji drže različite ustanove zatvorenog tipa u vrijeme epidemije. Riječ je o inspirativnom i vedrom dokumentarcu koji, s druge strane, vrlo otvoreno i emotivno progovara o teškim temama kao što su depresija ili prijetnja samoubojstvom. Trenutno sam u pripremama za jedan projekt za koji se nadam da će krenuti u rujnu, a koji će povezati suradnju Svjetske zdravstvene organizacije s jedne strane i Svjetske nogometne federacije s druge. Za sada vam ne mogu reći više od toga.