Jasmin Hadžić iz baranjskog Kozarca zajedno će s dvojicom suboraca Edom Baltićem i Mariom Bilaćem 5. kolovoza na kninskoj tvrđavi podići hrvatski barjak sudjelujući na taj način u proslavi 25. godišnjice velike pobjede u vojno-redarstvenoj akciji Oluji. Na istom mjestu i u isto vrijeme kao što su prije četvrt stoljeća kao pripadnici Puma, 7. gardijske brigade, uz svog zapovjednika, generala Ivana Koradea s jarbola prvo skinuli srpsku zastavu i na najvišem vrhu kule kninske tvrđave razvili 25 metara dug hrvatski barjak.

"Onog trenutka kada smo skinuli srpsku zastavu s jarbola znao sam da je riječ o nečem velikom, nečem što ću pamtiti cijeli život i ponositi se time. S tvrđave se širio fantastičan pogled, kada smo razvili našu trobojnicu, imao sam osjećaj da vidim cijelu Hrvatsku, da vidim svoju Baranju, Vukovar, Osijek... da vidim cijelu slobodnu Hrvatsku, vidio sam njezinu budućnost", prisjeća se Jasmin tih trenutaka koji su mu ostali duboko urezani u sjećanju cijeli život. Hrvatski barjak na kninskoj utvrdi bio je tada i znak kraja rata. Svjesni toga bili su i ovi mladići, da je srpska politika završila upravo na onom mjestu gdje i počela.


"Nisam ni sanjao da ću pet dana prije svoga 19. rođendana imati taj privilegij da sudjelujem u tako važnom događaju kao što je oslobođenje hrvatskog kraljevskog grada Knina i da ću doći na kninsku utvrdu. Kada smo oko 9 sati ušli u Knin, general Korade je odabrao nas trojicu da se popnemo na vrh tvrđave i naredio samo jedan zadatak - skinuti srpsku zastavu. Iako smo bili jako dobro pripremljeni i obučeni, danonoćne borbe su nas iscrpile. Bilo je još povremene pucnjave po gradu, ali smo mi, ne obazirući se na to, trčali prema vrhu tvrđave. I na kraju smo uspjeli prvi se popeti gore i razviti našu zastavu", kaže Jasmin, koji već 20 godina radi kao strojar i vozač u osječkom Cestingu.


Iako su mu Srbi iz kuće u Kozarcu 1991. godine, kada je imao samo 15 godina, odveli oca i 18-godišnjeg brata i ubili ih u Dalju, zbog čega je ostao bez dva svoja najveća životna uzora, u rat je krenuo samo s jednim ciljem - da Hrvatska bude potpuno slobodna država.


"Pumama sam pristupio čim sam mogao, 1994. godine, i ondje sam prošao najteže gardijske obuke. Bio sam mlad, pun energije, no u meni nije bilo mržnje, nisam bio osvetoljubiv jer sam znao da to nikako nije dobro imati u sebi, posebno u ratu. Prvi teren bio mi je Dinara, Livanjska poljana, to su bili nadljudski napori, bio sam na Maloj Manjači i gledao u Banju Luku, no Oluja je vrhunac mog ratovanja", tvrdi Jasmin koji je i danas pun energije, spreman uvijek nešto raditi i prihvaćati nove izazove.


Nije od onih koji se žele prepustiti mirovini, nego želi stvarati i raditi, korisno pripadati društvu. Uspješno je prebrodio i krizno razdoblje izlaska iz vojske i povratka u civilni život. "Imao sam razdoblje kada mi je strašno teško bilo prilagoditi se normalnom životu. Imao sam kaos u glavi, osjećaj kao da ne pripadam sredini u kojoj živim. Kao da su svi protiv mene, ali sam te stvari uspio riješiti upornim radom", kaže ovaj 44-godišnjak, koji nije razočaran onim što je u Hrvatskoj napravljeno poslije rata. Naravno, kaže, moglo je i bolje, ali dodaje kako i svi građani moraju dati svoj doprinos tome da bude bolje.
"Moramo više cijeniti svoje, ono što imamo. Imam osjećaj da ljudi više nemaju povjerenja ni u koga, a da bismo nešto napravili, mora svatko krenuti od sebe, mijenjati svoj odnos prema društvu. Ne želim ići u Njemačku ili drugamo, kao što ne bih volio da moja djeca idu bilo kamo van zbog posla", zaključuje Jasmin napominjući da rat i prošlost ne trebaju biti priča kojom će se ljudi baviti svakoga dana, nego to mora ostati povijesna priča, a svi se moramo baviti budućnošću. T.Prusina