Da su igrani filmovi najčešće hrpa zavodljivih laži koje unatoč tome volimo gledati svjedoči i najnoviji incident u Egejskom moru. Svi se rado sjećamo šarmantne talijanske komedije "Mediterraneo" u kojoj jedan od protagonista izgovara izmišljenu uzrečicu "Turchi (e) Italiani: una faccia, una razza". Da ipak nema mjesta nekom velikom prijateljstvu na grčkom otoku Kastelorizo svjedoči činjenica da je ondje ovih dana zamalo izbio krvavi rat.

Prema urbanoj legendi o kojoj je izvijestio bulevarski njemački dnevni list Bild-Zeitung oružani sukob Turske i Grčke s nesagledivim posljedicama za svjetski mir i budućnost Sjevernoatlantskog saveza odlučno je spriječila njemačka kancelarica Angela Merkel telefonski razgovarajući s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoğanom i grčkim premijerom Kiriakosom Micotakisom, vjerojatno koristeći isti onaj mobitel koji joj ustrajno već godinama prisluškuju Amerikanci. Da se jedna europska država za tako malo približila ratu i to ne makar se kime nego s do zuba naoružanom Turskom užasnulo je mnoge u Europi.

Povod kavgi koja je zamalo postala megdanom na najudaljenijem grčkom otoku Kastelorizu su nafta i plin koje je Turska odlučila eksploatirati u blizini tog komadićka tuđeg ozemlja, udaljenog tek nešto više od nautičke milje od jugozapadne obale Male Azije. Kako bi omogućili pokusno bušenje u spornom akvatoriju na koji pravo polaže i Grčka, Turci su u ovu opskurnu operaciju poslali čak 18 ratnih brodova. Zategnutu i eksplozivnu situaciju relaksirao je tek pravodobni poziv kancelarice Merkel koja je urazumila obje strane tako da je međusobna uporaba vatre odgođena na neodređeno vrijeme. Stručnjaci upozoravaju da je sukob oko toga kome pripadaju potencijalna nalazišta zemnog plina i nafte neminovan.

Taj otok je imao burnu povijest. U 14. stoljeću osvajaju ga vitezovi sv. Ivana Jeruzalemskog koji na obližnjem grčkom otoku Rodosu osnivaju svoju križarsku državu. Pada pod vlast otomanskih Turaka 1512. nakon čega se u više navrata izmjenjuje vlast kršćana (Mlečani, grčki ustanici, Francuzi) i Otomanskog Carstva. Tijekom talijanske invazije na Libiju 1911. Kastelorizo tik uz tursku obalu zajedno s ostatkom Dodekaneskog otočja postaje dijelom Kraljevine Italije. Dvije godine nakon kraja Drugog svjetskog rata Dodekanezi postaju Grčka.

Spomenuta talijanska komedija snimljena je upravo na Kastelorizu, a pamtit ćemo je upravo po poznatoj talijanskoj uzrečici "Greci e Italiani: una faccia, una razza" i njezinoj parafrazi koju izgovara prijetvorni turski ribar. No, čini se da je vrijeme šale i lijepih fraza daleko iza nas. Odnosi Grčke i Turske prilično su loši u posljednje vrijeme, ako su ikada i bili dobri.

Ponovno pretvaranje nekadašnje pravoslavne katedrale Svete Mudrosti u Istanbulu u džamiju dodatno je pogoršalo odnose između dviju zemalja. U dekristijaniziranom svijetu u kome živimo, i to ne samo u Europi i Sjedinjenim Državama nego i u Rusiji, namjerno se zaboravlja da ta saborna crkva istočnim kršćanima, u prvom redu pravoslavcima, znači isto što i katolicima bazilika sv. Petra u Rimu. No, ako to ne znaju u Parizu, Berlinu i Moskvi, toga je itekako bio svjestan turski predsjednik-sultan Erdoğan, odlučivši pregaziti jedan od najvećih simbola kemalizma kako bi "urbi et orbi" obznanio da Turska više nije sekularna država, a tko zna hoće li opstati i sami republikanizam. Bio je to nož u leđa političkoj baštini jednog od najvećih državnika 20. stoljeća Mustafe Kemala Atatürka koji je želio posuvremeniti Tursku i osloboditi je okova otomanske prošlosti. Gotovo da je Atatürk u tom naumu postumno i uspio da prije četiri godina Erdoğan nije izvršio islamistički prevrat. Tobožnju vojnu pobunu protiv sebe pretvorio je u unaprijed osmišljeni masovni obračun sa sekularističkim snagama koji traje sve do danas. Na udaru se posebno našla turska vojska koja je prema kemalističkom ustavu trebala biti jamac sekularističkog usmjerenja Turske, ali i pravosuđe, školstvo te mediji. Tisuće ljudi bačene su u zatvor jer su sanjali Atatürkov san.

Da je u pitanju mač, i o to onaj isti koji je papa Benedikt XVI. spomenuo u svom glasovitom govoru u Regensburgu 2006., govori i sablažnjivi prizor sa slavljeničke prve molitve petkom (tzv. džuma-namaz) u novootvorenoj džamiji Aja Sofiji. Obraćajući se s propovjedaonice (minbera) u prvom redu muslimanima, a potom i svima ostalima, glavni turski imam u rangu ministra Ali Erbaş u ruci je držao otomanski mač! Bio je to trijumfalistički čin koji je slavio osvajanje kršćanske svetinje, ali i prijetnja. Pijan od sreće, Erbaş-efendija je rekao kako će "preporod Aja Sofije biti prvi znak ponovnog uspona naše civilizacije". Turski predsjednik-sultan koji je bio u publici, odnosno klanjao u bivšoj katedrali, mogao je biti posve zadovoljan jer je cijeli svijet svjedočio pobjedi njegove politike neootomanizma. Nažalost, to svođenje islama na mač unazadilo je međureligijski dijalog nekoliko stoljeća unatrag.

Svoju ekspanzionističku politiku Erdoğan potvrdio je grubim miješanjem u Sirijski građanski rat još od samoga početka kada je uz svesrdnu potporu Sjedinjenih Država omogućio Islamskoj Državi da izvozi naftu cjevovodom Kirkuk-Ceyhan i tako financira njezina zlodjela. To je bila jedna od najvećih podlosti koju nam je priredio Washington, i to puno prije zloćudnog Donalda Trumpa. Želja da se postigne dominacija u islamskom svijetu dovela je Tursku do vojne pustolovine u Libiji u kojoj trenutno sve ide prema Erdoğanovom planu.

Sitna čarka kod otoka Kasteloriza koju je spriječila Mutti Angela nije ništa u usporedbi s razgraničenjem na moru između Turske i Libije iz studenog prošle godine kojim je Ankara odlučila proglasiti isključivi gospodarski pojas (EEZ) na štetu susjedne Grčke i Cipra. Naoko nedužno stavljanje potpisa na ovaj sporazum bila je kuvertirana objava rata. Što u Ankari misle o teritorijalnoj cjelovitosti Grčke govore česti preleti turskih ratnih zrakoplova i beposadnih letjelica nad grčkim otocima. Prošle godine u ožujku turski lovci F-16 ugrozili su čak i let helikopterom tadašnjeg grčkog premijera Aleksisa Ciprasa iznad Egejskog mora, pokazujući kako jako malo nedostaje do izazivanja rata koji bi upropastio kolektivnu sigurnost u Europi i na Sredozemlju, a vrlo vjerojatno ugrozio i krajnje krhki svjetski mir. Sve to govori kako pokazivanje mača u bivšoj carigradskoj katedrali nije nimalo bezazleno.