Kultura
ERIKA ŽILIĆ VINCETIĆ NE ZNA NI BROJ HOBIJA

Vilinske su kućice postale pravi hit i svi ih žele imati
Objavljeno 27. srpnja, 2020.
U njezinoj sobi za bijeg nastaju vilinske kućice od glinamola koje svi žele

Predstaviti Eriku Žilić Vincetić, profesoricu povijesti i hrvatskog jezika i književnosti, inače djelatnicu Državnog arhiva u Osijeku, nije lako u nekoliko rečenica. Kreativka je nepresušne energije i nema toga polja umjetnosti i kulture u kojemu se nije okušala. Ona piše kratke priče, recenzira ono što pišu drugi, predstavlja knjige dragih kolega, vješta je u izrađivanju vilinskih kućica, jedna je od osnivačica Društva ljubitelja književnosti Littera, aktivna je u Dječjem kreativnom centru Dokkica...

Moram odnekud početi, pa najbolje da mi sama kažeš čime se ti sve to baviš? Premda slutim da bi kraći popis bio onoga čime se NE baviš.


- Prije svega, ja sam majka trogodišnjeg djeteta i Blaževa supruga. Oduvijek sam voljela crtati, pa me prva sjećanja iz djetinjstva upravo vežu uz dva crteža koje sam kao malena djevojčica svima crtala: roda i pilić. Kako su godine odmicale, crteži i tehnike su se mijenjali, pa sam od bojica došla do ulja na platnu. Nakon udaje i zaposlenja crtanje nakratko prestaje, i javlja se u svim tehnikama tek nakon rođenja djeteta, ali s isključivo jednom temom: likovima i scenama iz bajki. Tada je otprilike krenulo bajkovito uređenje kuće: stare sam slike zamijenila onima koje volim i sama nacrtam, a što mojoj duši nešto znači. U tom nenadano otvorenom bajkovitom svijetu spontano sam krenula izrađivati vilinske kućice od glinamola, a koje se originalno prave od filca.

Kućice su postale hit, jer ih svi žele imati, pa rijetko imam koju kod kuće. Druga strast je pisanje, a omiljeni žanr povijesna fikcija, što je i logično s obzirom na moje zvanje. Romani i priče temeljene su na povijesnim događajima. Trenutačno dovršavam vrlo zanimljivu povijesnu fikciju o Osijeku, koja uključuje putovanje kroz vrijeme i povijesne spise. Ovih dana sam s četiri prijateljice, koje sam upoznala na Tečaju pisanja romana kod Darije Klaričić Veg, osnovala Društvo ljubitelja književnosti "Littera", koje će prije svega biti u Osijeku potpora piscima amaterima, pa pozivamo sve koji su zapeli u pisanju, ili žele se time baviti, da nam se jave. Planiramo i brojne književne večeri, klub čitatelja, razne zanimljive radionice. Zainteresirani se mogu javiti na našu FB i Instagram stranicu ili na e-mail drustvolitttera@gmail.com. Udruga Dokkica na neki me način otkrila, tj. nakon gostovanje u Jedanaestici u Dokkici, javnost je saznala za mene, za što veliko hvala predsjednici udruge Ines Novak.

Jasno mi je da svi nemamo istu količinu energije, još manje intenzitet, način sagorijevanja. No, je li moguće jednakom se strašću svime baviti? Što ti je br. 1?

- Moguće je, jer ako ste takva osoba, ionako ne možete pristupiti nečemu drukčije od onoga što vam je u naravi. No, ne treba pretjerivati u broju hobija, a moj broj jedan oduvijek je bilo i ostalo crtanje, potom pisanje.

Imaš neki čarobni sat koji dan čini dužim? Ili neko posebno "gorivo"?

- Sve ove poslove obično radim navečer, kada uspavam dijete, točnije između 21 sat i ponoći. Vikendom ponekad i preko dana, ako imam prilike, tj. ponajviše kada je vrijeme kišno pa ne možemo izići. "Gorivo" mi je definitivno kava u šašavim šalicama.

Tko dijeli sve te tvoje radosti s tobom? Neka prijateljica, sestra, suprug, susjeda, kolegica?

- Sa mnom moje radosti dijele sin i suprug, naše obitelji, prijatelji koji dođu na druženje. Svi me podržavaju u tom i hvala im za to.

Je li popis tvojih zanimacija konačan? Ili ima nešto što još želiš, upravo se uvježbavaš u tome? Sigurna sam da si vrijeme karantene i izolacije dobro iskoristila.

- Voljela bih se okušati i u lončarstvu, nedavno sam vidjela šalicu za kavu u obliku vještičjeg kazana, i silno bih htjela piti kavu iz nje. Zvuči ludo, znam.

Imaš i svoju sobu za bijeg od stvarnosti? Tko te tamo dočekuje, ili koga ti tamo ugošćuješ?

- Soba za bijeg postoji, a to je moja blagovaonica koju sam sama obojila, restaurirala stari namještaj u njoj i uredila u bajkovitom stilu. Prepuna je uokvirenih crteža iz bajki, vilinskih kućica, lampi u obliku gljiva, zrcala i knjiga. To je i moja radionica. Tamo dovodim goste kada ih želim razveseliti, ili odvući ih od onoga što ih muči u svoj šareni svijet.

Narcisa Vekić

HOBIJI SU ODUVIJEK SPAVALI U MENI
Kada si i kako koji hobi otkrivala, i jesu li to sve hobiji? - Kada pričam o hobijima, volim reći da su oni oduvijek spavali u meni, a da ih je epidemija aktivirala. Mnogi ljudi koji me godinama znaju čude se otkuda znam raditi to što radim. Stvar je što to nije ništa novo, nego jednostavno nije bilo vremena za ispunjavanje svojih sklonosti i želja u užurbanom modernom načinu življenja. Crtanju me kao maloj djevojčici naučio otac, prvu priču napisala sam u srednjoj školi i, nažalost, bacila je, jer mi se činila bezveznom, pjevala sam i u zborovima, plesala ritmiku, trenirala krav magu (izraelska vojna borilačka vještina), itd. Od svega navedenoga pisanje i crtanje/slikanje bili bi hobiji.
Možda ste propustili...

ANGELUS! - FINISSAGE IZLOŽBE U MLU

Ne propustite pogledati građu sakralne tematike

ANSAMBLI HRT-A OBILJEŽILI MEĐUNARODNI DAN STARIJIH OSOBA

Koncerti na otvorenom u četiri zagrebačka doma

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

2. FESTIVAL DJEČJE KNJIGE U VINKOVCIMA

Vratiti knjigu - u dječje ruke

2

VRIJEDNA INICIJATIVA

Feričanci dobili ogranak Matice hrvatske

3

VELIKO PRIZNANJE DURMANU

Naraštajima koji dolaze ostavlja pravo blago