Hrvatska tamburaška glazba iznjedrila je pregršt vrhunskih vokala, i muških i ženskih. Ljepota tambure je u tome što je u njoj teško tražiti razliku, tko god ju pjeva dušom i srcem, jedinstven je za sebe. Ona je jedna od takvih, jednostavno se predaje onome što voli, a tamburu voli svim srcem i zato joj potpuno pripada epitet jedne od diva hrvatske tambure - Osječanka Blanka Došen. Blanka je velika ljubiteljica folklorne i starogradske glazbe i izvodi ju s dušom, dobitnica je i Porina za najbolji folklorni album 2019. godine, što puno govori o kvaliteti njezinih izvedbi. "Glas Slavonije" uvijek je uz nju, pa smo u ovo vrijeme epidemije porazgovarali s njom o trenutnoj glazbenoj fazi, planovima…., a Blanka je odgovarala prepoznatljivo s osmijehom.

Iza vas je kao glazbenice možda najteže vrijeme, vrijeme potpune glazbene tišine. Kako ste se snašli u doba te nesretne korone, koliko je ona utjecala na vas i vašu glazbu?


- Kako su nam pristigla nemila vremena poput ove koronakrize, u ljude se uvuklo podosta straha, neizvjesnosti, pa čak i mentalne agresije. Ovo je bio jedan veliki test za svakoga od nas što se tiče duhovnog stanja, tj. mentalne izdržljivosti. Moram priznati da se nisam bojala same bolesti, ali više me je zabrinjavalo poststanje, dakle taj ekonomski aspekt, što nam slijedi nakon... Najviše su mi u fizičkom smislu nedostajali nastupi te moji prijatelji jer sam podosta vezana uz njih. Izrazito sam društvena i jako mi je bitan socijalni kontakt s ljudima, no to me ipak nije omelo u duhovnom kontaktu s njima. Dapače, na daljinu sam shvatila koliko doista volim svoje prijatelje te koliko sam blagoslovljena što su u mom životu prisutni. Dakle, kriza je s jedne strane dobro došla za mene. Ako sam nekad i bila u "debati" s Bogom jer mi je teško bilo svojom ljudskom logikom razumjeti Njegovu logiku, ovo je bilo idealno vrijeme "posložiti kockice" i položiti svoj život i sudbinu u Njegove ruke i na milost. Molitva mi je čuvala duh, ali sam i svaki dan puno vježbala i pripremala glazbene materijale. Naime, kako se paralelno uz hrvatski folklor bavim i ruskim folklorom, skupila sam impresivnu glazbenu građu i "bacila" se na svakodnevno višesatno vježbanje. Imam sreću što mi je prijateljica Lilian Pogledich prava Ruskinja (Moskovljanka) koja živi u Osijeku, pa mi je puno pomagala oko toga.

Krajem prošle godine objavili ste odličnu pjesmu ‘‘Milostinju u ljubavi ne primam‘‘. Kako je protekao prvi dio ove godine, glede novih pjesama, suradnji?

- Prije svega hvala na komplimentu. Moje prošlogodišnje pojavljivanje na Požegi mogli bismo smatrati uspješno odrađenim projektom, ali prije svega protkano je lijepim događajima. Pjesmu sam baš dobila na svoj rođendan, 2. srpnja, od same autorice Jasminke Blašković, koja uz Miroslava Škoru potpisuje tekst, a sve je to glazbom i aranžmanom uresio Krunoslav Dražić. Pjesma je dobila i svoje vizualno izdanje u obliku spota, gdje sam snimila predivne kadrove Parka prirode Papuk, tj. kompleksa Vila Montis Aurea. Ono što svakako ne bih izostavila, a to je više od desetljeća suradnja s najpoznatijom etnostilisticom u Hrvatskoj, Vinkovčankom Slavicom Musa. Ona je svojim nenadmašnim etnokreacijama oplemenila cijeli spot kao i većinu mojih televizijskih nastupa. Za mene pjesma nije potpun doživljaj ako nije vizualno popraćena stilski i tome pridajem izrazito veliku pozornost jer i sama u uživam u estetici. Pjesma mi je posebno draga, možda najvrjednija od svih pjesama iz emotivnih razloga jer prateće vokale u pjesmi pjeva moja kći Barbara Togonal, inače studentica treće godine Umjetničke akademije u Osijeku, odsjek Glazbena pedagogija. Kao majci srce mi je prepuno ponosa i dragosti jer je moje dijete uljepšalo svu tu priču.



Podosta festivala je otkazano, no svi se ipak nadamo Požegi. Kakvi su vaši planovi do kraja godine, vjerujem da je bez obzira na sve raspored ipak gust...


- Što se tiče samih projekata, ove godine se podosta toga poremetilo. Najviše mi je žao što je otkazan festival u Pitomači, jer uživam dolaziti na taj festival zbog uvijek sjajne atmosfere. Naime, imala sam prekrasnu pjesmu autora Drage Vranješ Vargović i Stjepana Rudinskog „Hvala ti zemljo, hvala ti mati”, koja je već uvrštena u finalnu večer. Nadam se sljedećoj godini. A Festival u Požegi, kako sam čula, ipak (hvala Bogu) kreće i, ako budu stvari povoljne, možda se i tamo pojavim. Za tu priliku mi je Osječanin Pavo Tudik napisao pjesmu "Probali sve smo". Voljela bih ipak imati više živih nastupa jer, kako stvari stoje, umjetnici su najveće koleteralne žrtve ovog kaosa. Željela bih naglasiti da i mi imamo svoje obitelji, da živimo od toga posla, da su nam studija i slični projekti ulaganja u posao, nikako zarada.

Pripremate li možda neki novi nosač zvuka ili singl?


- Usporedno radim još jednu pjesmu kojoj se najviše radujem jer sam dobila pjesmu baš o kakvoj sam maštala. Posvećujem je svojoj pokojnoj baki Ani, a zašto baš njoj, o tome nešto više kad dođe vrijeme. Snimila sam do sad tri nosača zvuka, od toga dva s Mariom Zbiljskim (mojim prijateljem, producentom i instrumentalistom albuma) te je jedan od tih "Starogradski biseri" dobio Porina za najbolji album folklorne glazbe. Dakle, apropos starogradske glazbe i romance, tu sam zatvorila krug (što se tiče diskografije) te mislim da sam na svoj način obogatila fonoteku hrvatskog folklornog blaga. Vrijeme je da krenem k novim autorskim pjesmama, gdje mora biti (s moje strane) zadovoljen samo jedan uvjet - umjetnička kvaliteta.



Kao jednu od diva hrvatske tambure, moram vas pitati vaše mišljenje o tamburi i tamburaškoj glazbi danas u Hrvatskoj?

- Kroz smijeh moram napomenuti da se ne osjećam divom, tek umjetnicom koja živi po impulsu svoje duše. Možda bi mi kao mlađoj odgovarao taj epitet, ali čovjek s godinama sazri i shvati da su zemaljski epiteti minorni u odnosu prema kreativnosti i danoj nam mogućnosti od Boga, raditi ono što volimo. Kako u životu sve radim srcem, nikad kalkulacijom, tako i stanje u našem tamburaškom resoru uzimam teško k srcu. Naime, u odnosu prema proteklim desetljećima tambura kao (naglašavam) hrvatski nacionalni instrument pala ja na margine i medijskih i kulturnih događanja. Puno je tu parametara koji su ‘zaslužni‘ za to stanje. Ukupni svjetski trendovi podosta su utjecati i na naše glazbenike koji su ipak pali pod potražnjom tržišta. Nadalje, instant-ulaženje u medijski glazbeni prostor bez mukotrpnog rada, stalnog usavršavanja, tj. površan pristup tomu, u konačnici urušava cijeli sustav. Nekim glazbenicima u ovom tamburaškom miljeu nedostaje naprosto elementarnog znanja o glazbi. To je kao da idete biti književnikom, a niste proučavali Krležu ili Dostojevskog. Također, urušavanje duhovnih vrijednosti uzelo je danak i u tamburaškoj glazbi trenutno. Godinama naglašavam da su kultura i umjetnost jedne zemlje uzročno-posljedično vezane uz gospodarski prosperitet jedne zemlje. Umjetnost pooštrava intelekt, diže razinu duhovnosti, a takav narod ne može biti ni ekonomski siromašan. Zemlje koje imaju bogatu kulturu poput Njemačke i Rusije dokaz su tome stoljećima. Na njih se trebamo ugledati jer oni iznimno ulažu materijalna sredstva u kulturu, tj. umjetnost. Ne bez razloga! Bojim se da će trebati jedno izvjesno vrijeme ili jedan dobar restart dok se stvari ne postave opet na zdrave temelje. Naravno, bez pomoći visoke politike, mi smo nemoćni promijeniti stvari stubokom! Stoga, volimo svoju domovinu njegujući hrvatski folklor, hrvatsku umjetnost općenito!

Razgovarao: Vladimir GRGURIĆ