Zahvaljujući uzbudljivoj izložbi "Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma: Omoti ploča u funkciji revolucionarne i rodoljubne glazbe 1947.-1990." postavljenoj u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u Zagrebu na svjetlo dana izašle su uspomene na brojna namjerno zaboravljena diskografska izdanja koja su glorificirala nekadašnji komunistički režim.

Najzaslužniji za ovaj pomalo neočekivani memento koji je uznemirio starije naraštaje estradnih poslenika i podsjetio ih na nestašnu mladost su njezini autori, kustos Željko Luketić i njegov suradnik u više sličnih projekata Leri Ahel. Podsjetimo, taj autorski dvojac već smo spomenuli u ovoj rubrici pišući o dvostrukom vinilnom albumu "Socialist Disco. Dance Behind Yugoslavia‘s Velvet Curtain 1977.-1987." objavljenom 2018. Njihova velika zasluga vezana za taj diskografski projekt jest izvlačenje iz kolektivnog zaborava važnih kulturoloških činjenica koji se tiču svakodnevice u bivšoj državi. Posebno je zanimljivo da je tu bila riječ o žanru podjednako prezrenom od predstavnika režima koji su u njemu vidjeli opasnost od pretjeranog utjecaja zapadnjačke dokolice na socijalističku mladež i starež, ali i vrlih kritičara rocka koji su u discu vidjeli isključivo šund. Intrigantna je uloga koju je osobno odigrao cijenjeni glazbeni kritičar, ali i cenzor, Darko Glavan koji je u ime druga Tita i "drugarice" Partije nemilosrdno udarao zloglasni porez na šund. Njegove žrtve su nerijetko bili oni domaći glazbenici koji su se umjesto "svetog" rocka usudili posegnuti za nesretnim discom.

Autorima spomenute kompilacije predbacili smo papagajsko ponavljanje ideološkog stereotipa iz bivše države o njezinoj prevelikoj liberalnosti u odnosu na nekadašnji Istočni blok, pa je ispalo kao da disco glazbe uopće nije bilo istočno od jugoslavenskog raja. Ono za čim su ljudi na istoku Europe žudjeli, a mi smo imali, bila je mogućnost putovanja po svijetu. Kada je riječ o popularnoj glazbi, nekadašnji istočni lager nije oskudijevao u onome što smo i mi imali. Naravno, samo kada je riječ o vlastitom pogonu, jer su diskografske kuće kao što su bile Melodija, Supraphon, Polskie Nagrania Muza ili Hungaroton puno rjeđe objavljivali licencirana izdanja nego što je to bio slučaj u našem samoprozvanom raju. No, manjak licencnih izdanja izvana nadoknađivao se masovnim krijumčarenjem preko granice. Upravo nemogućnost apsolutnog kontroliranja granica dovela je do vrlo neobičnog importa. Primjerice, u Ukrajini nije bilo nemoguće početkom 80-tih godina prošlog stoljeća imati audiokazetu sa strogo zabranjenim domoljubnim pjesmama, prošvercanu iz Kanade gdje živi brojna ukrajinska dijaspora. Kada je riječ o domaćoj glazbenoj sceni koja je slijedila utjecaje sa Zapada, tu su presudnu ulogu imali depresivni komunistički režimi, kakav je uostalom bio i jugoslavenski, pokušavajući šarmirati šire građanstvo sitnim ustupcima. Vlastodršci "svih zemalja" bili su itekako svjesni koliko je važno za održavanje diktature imati ispušne ventile. Jedan od njih je bila i popularna glazba koja je po mnogočemu mirisala na trendove s mrskog Zapada, ali je nekako režimu bila najdraža ako je još k tome pjevala o Titu, Partiji i revoluciji, upravo tim slijedom baš kako sugerira naslov istoimene režimske knjige Miroljuba Vasića.

Iako se autori i izvođači takvih pjesama danas tog dijela svoje biografije uglavnom stide, nosači zvuka s ideološkim porukama iz vremena prije pada Berlinskog zida svoje utočište su našli u skrovitim kućnim zbirkama, na sajmovima antikviteta te na internetskim dućanima poput Njuškala, Discogsa i eBaya. Svatko tko želi poslušati kako je zvučao album "Pionirske masovne i izviđačke pjesme" u izvedbi Dječjeg zbora RTV Zagreb ili singlica "U ime slobode/Povečerje" Krunoslava Kiće Slabinca to može pronaći na YouTubeu.

Izložba o utilitarnom dizajnu ne govori samo o kulturnoj politici bivše države i njezinim ideološkim proizvodima namijenjenim masovnoj uporabi, nego i o univerzalnosti dizajnerske poruke. Neovisno o tome tko je bio naručitelj, makar to bio i režim koji je masovno kršio ljudska i građanska prava, ljudi od dizajnerske struke nisu skrivali svoju darovitost pokazujući kako je moguće biti kreativan i vizualno dopadljiv, čak i u krajnje bizarnim situacijama.