Ništa novo nije činjenica da Slavonski biennale kustoskim konceptom odgovara na aktualnu situaciju. Tako je pretprošlo izdanje te sve važnije bijenalne umjetničke manifestacije u fokusu imalo migracije, prošlo ravnu ploču, odnosno teorije zavjere, a ovogodišnji je kustoski tim odlučio autore potaknuti na razmišljanje, promišljanje i davanje odgovora na temu: Slika kao virus.

Kustosica izložbe, Valentina Radoš, koja punih deset godina vodi tu manifestaciju, svake godine za svoje suradnike pomno bira stručnjake. Upravo činjenica da je sastav ocjenjivačkog suda svake godine drukčiji jamči raznovrsnost u svakom smislu, a u konačnici i umjetnicima različitih estetika i pogleda na svijet oko sebe šansu da osvoje nagrade.


Dr. sc. Krešimir Purgar predsjeda timom, u kojem su, uz višu kustosicu MLU-a Valentinu Radoš, dr. sc. Nataša Lah, Jasminka Babić i Matija Debeljuh, osvajač Grand Prixa 26. biennala. Igor Kuduz dizajner je vizualnog identiteta.


U šali Valentina Radoš dodaje kako se nada da će za dvije godine tema biti nešto vedrija, nakon migrantske krize (koja još uvijek nije ni završila ni jenjala, samo je gurnuta u "drugi plan") i COVID-19. Od umjetnika očekujemo svježinu, kritičnost, kreativnost, a od naše najdugovječnije i najopsežnije izložbe suvremene likovne umjetnosti, koja je k tomu natječajna, da im ponudi dovoljno izazovnu temu da na nju požele odgovoriti. Odaziv već godinama pokazuje kako s tim nemaju problema, jer je broj pristiglih radova uvijek daleko veći od izložbene kvote. Potvrda je to osnivačima i organizatorima da su još prije više od pola stoljeća utrli dobar put.


- Sve što je Biennale do sada bio i što jest, nama stavlja mali presing biti uvijek "u trenutku", što je posve u redu. Što bi se reklo, pratimo otkud i kako vjetar puše ili umjetnicima pokušavamo predstaviti neku relevantnu temu, pitanje, ne baš izazov, ali nešto što će velikom broju autora biti zanimljivo, a to znači i publici. Koliko god zvučalo namjerno i prouzročeno vremenom u kojem trenutačno živimo, ovogodišnja tema Slika kao virus smišljena je već prošle godine - otkriva nam zanimljiv detalj kustosica. Biennale se, razumljivo, održava svake dvije godine, ritam je predvidljiv, pa ona kao kustosica manifestacije bar godinu dana unaprijed nastoji znati u kojem će smjeru ići. O svemu mudro šuti dok natječaj ne iziđe, što autori napeto iščekuju. Prošle je godine Valentina Radoš kontaktirala kolegu Purgara i ponudila mu suradnju, koju je on rado prihvatio.


- Izabrala sam ga namjerno. Kao prvo, jer cijenim njegov rad u području vizualnih umjetnosti i vizualne komunikacije, a usto od prije dvije godine izv. prof. dr. sc. Krešimir Purgar predaje na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Nadam se da će se njegovim radom i radom njegovih kolega Osijek osnažiti kao središte vizualnih umjetnosti u Hrvatskoj. Upravo me taj pogled na povijest umjetnosti, kao na znatno širu pojavu slike, ne samo umjetničke slike nego i sve one koje nas svakodnevno bombardiraju iz brojnih izvora, fascinira niz godina - objasnila nam je kustosica Radoš svoju polazišnu točku za ovogodišnji, 27. biennale, na koji autori svoje radove mogu prijaviti do 30. rujna. Od ljeta 2019. ona i dr. sc. Purgar komuniciraju o temi slike kao invazivne sile, nečega što postoji u našoj vizualnoj kulturi.

- Namjerno sam pitala Krešimira Purgara da temu postavimo na temelju pisanja vrlo cijenjenog teoretičara sa Sveučilišta u Chicagu, W. J. T. Mitchella. I tako je sve krenulo. Malo nas je sve zatekla pandemija koronavirusa. Ostali smo u okvirima svoje teme, ali je kolega Purgar vrlo vješto izvukao citat iz Mitchellove knjige iz 2005. What do Pictures Want, gdje govori o slici kao virusu. Nadam se da je tema dovoljno široka - zaključila je Radoš, dodavši kako se nada da nitko temu ne će doslovce shvatiti te da ne očekuje ilustracije COVID-19, nego dublji ulazak u krakove suvremene komunikacije.