"S pola stoljeća spisateljske prakse iza sebe te erudicijom europejca koji prigrljuje cijeli svijet i njegovo bogatstvo različitosti, hrvatski pjesnik Drago Štambuk (1950.) svjedoči kako poezija ima ekspanzivnu snagu univerzalnosti. Njegove dovršene, cizelirane, jezično izgrađene poetske cjeline, zvučat će dobro prevedene na bilo koji jezik jer nose u sebi tajnu ravnovjesja: osjećaji i misli harmoniziraju, surađuju, stvaraju estetski dojam i doživljaj; darivani smo upečatljivim slikama i zrncima mudrosti, koje će jednom posvjedočiti i naše osobno iskustvo. Smisao za detalj, osjećaj za nijansu, lirska paučina u kojoj katkada sijevne bridovit kamen ili ljeskanje mora: to su asocijacije koje ostaju kad sklopimo korice njegovih zbirki, poželjevši pritom iznova se vratiti nekoj omiljenoj stranici", piše, između ostaloga, u obrazloženju povjerenstva koje je jednoglasnom odlukom Nagradu "Tin Ujević" za 2020. dodijelilo Štambukovoj pjesničkoj zbirci Angjeo s bakljom, Atahualpa.

“To nije samo ‘sretna knjiga jedne godine’, kakva se može dogoditi i nekom drugom, ustrajnom i inspiriranom autoru, već predstavlja sukus pjesničke vještine razvijane pola stoljeća, te autorov intimni zemljovid, u kojemu se isprepleću povijesni slojevi, propitivanje civilizacijskih kodova, smisao patnje, potraga za istinom i ultimativna potreba za katarzom, kako bi čovječanstvo ponovo doživjelo svjetlost nade i afirmaciju ljudskosti. Izreći teške i složene teme s takvom mjerom elegancije, to može samo pjesnik odabran kod Muza, u čemu također prepoznajemo neku vrstu ‘sljedbe’ po živom Ujevićevu tragu” - zbog svega toga povjerenstvo smatra da je nagrada stigla u prave ruke, u pravi čas, onomu “koji s Ujevićem dijeli ljubav za zavičaj, slobodu istraživača i zamah Vasionca, sućut za bolne i satrvene duše i, nadasve, strast za jezikom, koju će osjetiti kao ‘dvije kapi ulja u istome zelju’ i blagovati kao najveći dar poklonjen čovjeku.” N.Vek.