Prije nepunih mjesec dana svoje nadolazeće, peto studijsko izdanje novim je singlom “Bijela jedra” najavila grupa Pavel. Nehotice napisana prije nesreća prouzročenih koronavirusom, nova pjesma jednog od naših najuspješnijih pop-bendova priča je o brodu koji stiže u spas, prema svemu sudeći, sjajno prihvaćena od strane publike. U povodu toga porazgovarali smo s Aljošom Šerićem, pjevačem, gitaristom i autorom Pavela, kojeg smo, osim o novoj pjesmi, upitali i o njihovu prošlotjednom nastupu na Baš Naš festivalu, novoj postavi benda, pisanju pjesama i drugim aktualnostima.

Za početak, kakvi su dojmovi sa svirke na platou Gradec, vašeg prvog koncerta nakon šest mjeseci?

- Pomalo je nestvarno bilo svirati nakon toliko vremena. Do posljednjeg trena strepjeli smo hoće li se koncert održati, pogotovo zato što nam je i kiša prijetila čitav dan. Ako neće korona, e onda će kiša! S obzirom na to da Pavel ima dugačku povijest “baksuzluka”, ne bi nas čudilo orkansko nevrijeme upravo tijekom našeg nastupa. Srećom, sve je proteklo sjajno - puno ljudi, lijepa manifestacija, mi smo dobro svirali... Sretan sam.

Tko čini aktualnu postavu Pavela, kako je okupljena i kako zasad funkcionira? Što je grupa dobila dolaskom novih članova?

- Opet nas je osam, novi su Toni Tkalec na gitari, Mario Radan na bas-gitari i Filip Hrelja na bubnjevima. Funkcionira odlično, trebalo je otvoriti prozore, lakše se diše, ne kažem da je u prethodnoj postavi bilo ne znam kako teško, ali došlo je do određenog zasićenja u odnosima. Ja i inače ne bježim od promjena, bilo kad su u pitanju producenti, redatelji spotova pa, eto, i članovi benda. Žao mi je jer sam, naivno, u jednom trenutku mislio da ću u prošloj postavi Pavela i ostariti. Pogriješio sam, a tješi me, naravno, to što je ipak pet članova od osam nepromijenjeno - to ulijeva sigurnost.

Predstavi nam vaš aktualni singl “Bijela jedra”. S obzirom na situaciju s koronavirusom, osjećaš li se zbog te pjesme bar malo kao prorok, jer napisao si je prije nego što je sve počelo? Kakve su dosadašnje reakcije na pjesmu i videospot?

- Reakcije su sjajne, iznad očekivanja, i drago mi je što je ljudi prepoznaju. Tonka ju je skužila još u demo fazi, a potom i Jere Šešelja, naš producent. Međutim, ono što me najviše veseli jest da je ona jedna od rijetkih pjesama koja se nije pogubila na putu iz demo faze. Previše pjesama završi ukrivo kad dospije u studio, izgubljene u prijevodu valjda. Shvatio sam da je pola uspjeha pjesme u tome da je uspijemo dovesti u fazu mastera, a da ne pokvarimo ono nešto dobro i neopipljivo, ono čisto što je imala u trenutku nastanka. Kap vode na dlanu kroz pustinju. Nije istina da je dobra pjesma dobra pjesma i da će biti prepoznata bez obzira na aranžman ili produkciju. Odijelo čini čovjeka, a dokaz su brojne pjesme koje su uspjele tek u naknadnim izvedbama i drukčijim aranžmanima. “Nothing Compares 2 U” mi prva pada na pamet.

Je li moguće pišući hit istovremeno stvarati i umjetnost?

- Naravno da jest, međutim umjetnost je ionako teško definirati. Je li umjetničko djelo Cohenova “Hallelujah” ili je to “Dancing Queen” od ABBA-e? Možda Domijanova “Ulica jorgovana”? Da bi hit-pjesma imala umjetničku vrijednost, potrebno je da ima i određenu estetiku za koju aktualni milje smatra da je vrijedna ili da oplemenjuje, naglašavam aktualni milje, jer konkretno u pitanju ABBA-e malo bi koji ondašnji kritičar svrstao “Dancing Queen” na bilo koju relevantnu listu najboljih ostvarenja, a danas se ista smatra jednim od vrhunaca čiste pop-glazbe, pjesmom koja je postavila postulate onoga što danas nazivamo “švedskim popom”. Za sebe nikada neću reći da stvaram umjetnost. Ne smatram se umjetnikom, samo sam nešto više umješan u rađenju pjesama, melodija mi leži, imam sreću da od istih sedam nota brzo nađem rješenje za frazu. Volim dobru, pametnu harmonijsku progresiju, ali nedostaje mi naobrazbe, žao mi je što nisam glazbeno pismeniji. Ima privatnih tečajeva solfeggia, već duže se igram mišlju da upišem nešto slično. Dogodine.

Je li ti lakše pisati pjesme za druge ili za Pavel? Jesi li više onaj tip autora koji čeka nalet inspiracije ili pristupaš pisanju kao svojevrsnom zadatku?

- Nikada ne čekam inspiraciju, to je izlika za lijenost. Inspiraciju valja ganjati lopatom, opaliti je po glavi i dovući u studio. Zamisli da pekari čekaju inspiraciju, ne bismo se kruha najeli. Nervira me kad neki kolege pričaju o stvaranju glazbe kao o posebnom tajnom ritualu koji je poznat samo rijetkima, kad govore o skladanju spominjući božanske kanale i prikopčavanje u galaktičke struje svijesti, misleći da će takvim lažnim misticizmom osnažiti svoj talent. Skladanje je isto kao i kopanje tunela - prvih pet rupa će ti završiti u vodi, ali ako si i zeru nadaren i uporan, kad-tad ćeš prokopati na drugu stranu.

Kažeš kako najviše voliš pisati o bježanju. Što misliš, zašto je tako?

- To je pitanje za mog psihijatra. Doduše kod dotičnog nisam bio već petnaest godina, ali siguran sam da bi me već smjestio u neki jungovski arhetip. Ne znam zašto pišem eskapističke pjesme - lijepo mi je u životu, imam divnu ženu, prekrasnu kćer, krov nad glavom, dovoljno novca za paštetu na kruhu i koju pomidoru. Dakle, sve je kako treba. Kad već znam da nemam zašto ili kome pobjeći, lijepo je maštati. Na koncu, uvijek netko zna za neki burek koji je bolji od onoga koji upravo jedeš.

U veljači si dao otkaz kao pravnik. Kako to da si se odlučio na taj potez i nedostaje li ti već bavljenje pravom?

- Ne nedostaje. Odlučio sam se zato što sam prestao sve stizati, život me je prisilio na odluku jer više nisam mogao biti i dobar pravnik i dobar glazbenik, a da budem iskren, teško bih se odlučio za glazbu da nisam u proteklih par godina postigao to da uredno i pristojno mogu živjeti isključivo od glazbe. Rekoh već, pašteta i pome, meni dosta.

Što se u tvom životu promijenilo zbog cijele ove situacije oko koronavirusa? Što ti je najviše nedostajalo iz vanjskog svijeta tijekom karantene i jesi li možda spoznao nešto novo o sebi?

- Spoznao sam da nisam takav mizantrop kakvim sam se smatrao, ipak su mi nedostajali nepoznati ljudi i gužva u centru, buka velikog grada subotom navečer. Dakle, sve ono što mi je prije korone išlo na živce. Nevjerojatno, ali nedostaju mi i turisti u Zagrebu.

Kao netko tko je dugo godina na sceni, što misliš o novim generacijama bendova/glazbenika koje se pojavljuju i tko ti je od njih zapeo za uho?
Što najviše slušaš u posljednje vrijeme i slušate li kad Tonka i ti zajedno glazbu?

- Uvijek je bilo, ima i bit će dobre glazbe - treba samo malo zagrebati ispod površine, popratiti koji portal, pročitati koju kritiku... Obožavam eklektičnost Davida Longstretha i njegovih Dirty Projectorsa, posljednji album Jasona Isbella je sjajan. Ima jedna mlada engleska kantautorica koja bi mogla biti “next big thing”, zove se Holly Humberstone, uguglajte je.

Možeš li nam otkriti planove za budućnost Pavela? Imate li dogovora oko koncerata i kada možemo očekivati novi album?

- Svi koncerti koji su bili zakazani su otkazani, čak smo u ono vrijeme kratkog koronaprimirja imali naznake da bi nekih novih datuma moglo i biti. Međutim, čim su brojke skočile iznad pedeset, sve je opet utihnulo.

Nema veze, posvetit ćemo se stvaranju i snimanju. Plan je do kraja tekuće godine završiti snimanje novog albuma. Ako nam virus dopusti, u rujnu bismo trebali opet biti u RSL studiju u Novom Mestu u Sloveniji.

Razgovarao: Danijel MIKLIĆ