TvObzor
OSTAVIO JE NEIZBRISIVI TRAG U FILMSKOJ GLAZBI

Ennio Morricone: Genij kojeg smo voljeli
Objavljeno 10. srpnja, 2020.

Svi moramo jednog dana otići, tako je u 92. godini života ovaj svijet napustio i veliki filmski skladatelj Ennio Morricone. Ipak, puno je onih koji smatraju kako je ovaj slavni Talijan i građanin svijeta odavno stekao besmrtnost. Dakako, zahvaljujući svojoj neponovljivoj glazbi, ali i filmovima koji su nam se urezali ne samo u pamćenje nego i naše shvaćanje života.

Posjedovao je nepogrešivi smisao za stvaranje dojmljivih melodija koje su filmskoj radnji davale treću ili četvrtu dimenziju, izvrsno podcrtavajući dramsku radnju. Počesto smo iz brojnih razvikanih filmova zapamtili samo glazbenu temu iz pera Ennija Morriconea. Kada je ovaj skladatelj u pitanju, ne radi se samo o melodičnosti njegovih tema nego i nepogrešivoj atmosferi koju je stvarao i koja je nerijetko nadilazila naraciju s filmskog platna. Dovoljno je samo sjetiti se one zlokobne usne harmonike iz filma “Bilo jednom na zapadu” (“C’era una volta il West”) iz 1968. od koje se ledi krv u žilama. Autor ovih redaka bio je još mali kada je taj film prvi puta gledao. Čarobnost spomenute melodije nije ni u jednom trenutku bila upitna, ali ozračje straha, odnosno njegova opipljiva slutnja, toliko je snažno da se nikada ne može zaboraviti. Morricone je također bio pravi majstor aranžmana i orkestracija temeljenih na idejama iz popa i rocka koje su njegov autorski rukopis činile prepoznatljivim i osebujnim. Alena Murar čiji smo diplomski rad o filmskoj glazbi pronašli na internetu zamijetila je slijedeće: “Veliki Morricione primjer je skladatelja koji ima talent prepoznati što se na filmu događa, koju emociju i radnju će glumac iznijeti, te ponekad i odsvirati nešto drugo - nešto što istovremeno pridonosi doživljaju filma, a ne ostavlja dojam redundancije”. Zanimljiva je činjenica da je mladi Morricone četrdesetih godina prošloga stoljeća svirao trubu u noćnim klubovima kako bi prehranio obitelj. Upravo ta njegova sklonost improvizaciji kada je riječ o filmskoj glazbi najviše podsjeća na jazz. Izvori Morriconeovog autorskog nadahnuća bili su mnogostruki i neočekivani zbog čega je nerijetko smatran glazbenim eklektikom, no on to nije činio iz nužde ili manjka darovitosti nego iz vlastita izbora. O njegovoj poetici netko je napisao kako je Morricone stvorio uspješan stilski hibrid između klasične i popularne glazbe, rabeći mješavinu folka, rocka i zborsko-orkestralnog idioma. Ono što je bitno, glazba koju je stvarao bila je stopostotni kreativni otklon od holivudske konfekcije. Kasnije su ga mnogi drugi filmski skladatelji pokušavali nasljedovati, većina od njih krajnje neuspješno. Ennio Morricone bio je istinski original.

Njegov opus uključuje i stotinjak vokalnih te instrumentalnih skladbi pisanih za samostalno izvođenje. Bio je svojevrsni čudak. Glazbu je komponirao za stolom, zamišljajući u glavi kako će to zvučati kada njegove teme ožive u orkestralnoj inačici. Dobar dio života nije nikamo putovao, a sve što je imao za reći o filmskoj glazbi nastajalo je za njegovim radnim stolom u Rimu. Bio je radoholičar, znao je godišnje napisati glazbu za 20 filmova. The New York Times u svome nekrologu piše da je Morricone komponirao glazbu za više od 500 filmova. Da nije pisao za bilo koga govori i podatak da je njegova glazba obilježila čak 70 filmova koji su stekli neke od najvećih filmskih nagrada. Možda ćemo ga najviše pamtiti po špagetskim vesternima njegova zemljaka Sergija Leonea, ali i sjajnoj kriminalističkoj drami “Bilo jednom u Americi” (“C’era una volta in America”). Uvodna tema iz Leoneovog vesterna “Dobar, loš, zao” (“Il buono, il brutto, il cattivo”) zaštitni je znak Morriconeovog cjelokupnog opusa. Nekome drugome njegova omiljena filmska tema bit će “Chi Mai” iz filma “Maddalena” Jerzyja Kawalerowicza, “Gabriel’s Oboe” iz “Misije” Rolanda Jofféa ili “Le professionel” Georgesa Lautnera koji ćemo najviše pamtiti po sjajnoj glumačkoj ulozi Jean-Paula Belmondoa.

Iako se spretno poigravao sa stereotipima trivijalne glazbe, ovaj Talijan završio je studij trube i zborske glazbe na Nacionalnoj akademiji sv. Cecilije u Rimu. O njegovim širokim interesima govori i činjenica da je šezdesetih pohađao ljetne tečajeve nove glazbe u Darmstadtu gdje se kovala glazbena avangarda 20. stoljeća. Iz tog vremena valja zabilježiti i njegovo članstvo u Gruppo di Improvvisazione Nuova Consonanza koja se bavila avangardističkom improvizacijom. Ennio Morricone je bio čovjek uz čiju smo glazbu odrastali, radovali se i tugovali. Legendom je postao još za života, besmrtnikom također. Počivao u miru!n

Piše: Draško CELING
Možda ste propustili...

BRITANSKA KRIMINALISTIČKA SERIJA

Trovanja u Salisburyju

U POTRAZI ZA LEGENDARNIM GRABEŽLJIVCIMA

Noć Jeremyja Wadea

GANGSTERI, VARALICE I LOPOVI ŽIVOTINJSKOG SVIJETA

Rođeni buntovnici

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana