U pjesmi broj šest četvrtog albuma venezuelske producentice koja se potpisuje imenom Arca, imenom "Afterwards", gostuje Björk. Na momente zaista prekrasan komad glazbene sinergije, od koje vam se koža naježi, a u kojoj islandska diva na španjolskom pjeva poemu Antonija Machada "Anoche cuando dormía". I trebao bih vam sada možda objasniti tko je Machado, zašto je Björk odabrala baš tu pjesmu prepunu osjećaja poniznosti, čuda i tuge te koja je veća slika u cijeloj priči o Arci. Ali odlučio sam da neću. Svaka riječ koju bih napisao, a da nije vezana isključivo uz glazbu, vjerojatno bi bila skretanje pozornosti s odličnog albuma koji pokazuje kako elektronska glazba u 2020. godini ima još jednog kandidata u utrci za godišnje izbore najboljih izdanja.

Zapravo, dok ga preslušavam, nisam ni sam siguran zbog čega me se toliko dojmio. Vjerojatno se dogodio onaj trenutak kada vaše putovanje potpomognuto nekom prekrasnom melodijom jednu dugu šetnju pretvori u iskustvo o kojemu biste najradije razgovarali sa svima, ali vas je strah kako će netko pomisliti da ste ludi što u istu rečenicu stavljate Mahlera i Ghersijevu. No ne mogu sa sigurnošću reći je li to bilo tijekom odjavne "No Queda Nada", modernim R‘n‘B-jem obojene "Machote" ili reggaetón plesnjaka "KLK", koju Rosalija uzdiže na pijedestal omiljenih glazbenih čudesa na albumu "Kick I". Ali nije ni bitno, jer ovih dvanaest pjesama toliko je zarazno, moderno i beskompromisno u svemu što nam Arca želi poručiti svojim idejama koje šamaraju konkurenciju, koristeći se prošlosti elektroničke glazbe kao ishodištem svoje odiseje, koja očito ne misli posustati. Jer Arca od svojeg debija "Xen" (2014.) pa preko njegovih nastavaka "Mutanta" i "Arce" nailazi samo na pozitivne kritike, no meni, osobno, album nikada nije bio ovoliko zanimljiv, raznovrstan i, što je najvažnije, pristupačan.