Kultura
20. OLJK: ZVIJEZDA BARUNA BECKERSA

Milovan Tatarin: Ovo je prava promocija, knjiga je sada kod kuće
Objavljeno 9. srpnja, 2020.
Autor doista Tvrđu voli i fasciniran je njome i gradom koji je nekada doista izgledao kao zvijezda, što se danas ne vidi

U nekim bi se drugim uvjetima reklo da sam vrlo popularan, jer je ovo trebala biti četvrta promocija, nakon one u prosincu na pulskom sajmu knjiga, potom zagrebačke planirane za 13. ožujka i osječke šest dana poslije - našalio se na svoj račun poznati osječki sveučilišni profesor Milovan Tatarin, čija je knjiga Zvijezda baruna Beckersa - sentimentalna povijest nutarnjeg grada predstavljena u sklopu 25. osječkoga ljeta kulture. I prva je to "prava" promocija, jer se događa - in situ, u Tvrđi.


Na promociji u prosincu u Puli autor "nije imao sreće" jer je prije njega u programu sajma bio okrugli stol o "ukletom neimaru" Bogdanu Bogdanoviću, a nakon njega performans o Marini Abramović, pa se našao u stiješnjenim granicama, bez službenog domaćina. Knjigu je tada predstavila dekanica Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku i autorova prijateljica, prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, te glavni urednik knjige Luka Šeput. U Osijeku je ta čast pripala dr. sc. Marini Vinaj (knjižničarska savjetnica, voditeljica Odjela knjižnice MSO-a) i Grguru Marku Ivankoviću (viši kustos Povijesnog odjela MSO-a).

Nježne godine

- Snašao sam se, nisam više u nekim mladim i stidljivim, nježnim godinama pa sam sam moderirao svoju pulsku promociju, no ova je prava, jer se događa u Tvrđi, tu su svi lokaliteti o kojima pišem. Knjiga je sada kod kuće! - pomalo ushićen je autor. Od znanstvenika i autora njegova kalibra nije ni za očekivati da je netko prije njega nešto slično napisao.


- Pročitao sam poprilično literature, tekstova o Tvrđi, no ovakvih ne. Većinu tekstova koji su napisani i Tvrđi pisali su povjesničari, koji su po sistematizaciji svog radnog mjesta obvezni iznositi godine, objektivne podatke, sve ono što je ostalo od gradskog arhiva - objašnjava Milovan Tatarin priznajući da je za pisanje ove knjige bilo - više okidača, uvijek ih je više. Svjestan je da zvuči pomalo patetično, no istina je da on doista Tvrđu voli i fasciniran je njome i gradom koji je nekada doista izgledao kao zvijezda. To se danas ne vidi.


- Osjećao sam da bih tom gradu htio nešto dati. To je opći razlog, a onaj duboki, unutrašnji želja je da se neprekidno učiš kako biti suosjećajan s drugima. Iako danas govorimo o empatiji, mi više nismo suosjećajni. Licemjerni smo. Ovo je idiotsko i prilično glupo vrijeme, u kojem je individualizam prešao u egoizam. Govorimo da smo pojedinci, neponovljivi, osobiti, da neprekidno pomažemo i sl. No, unatoč tehnološkom napretku, čovjek nije razvio svoju empatiju. Tada se u životu dogodi, kao što se dogodilo i meni, da počnemo gubiti ljude i sam se počneš odljuđivati od drugih, redefiniraš pojam prijateljstva, a negdje ti nedostaje ta empatija koju svi posjedujemo, ali ju sve teže diseminiramo. Najjednostavnije je kultivirati empatiju kroz književna djela, a još bolje uzmete li knjigu koju ne možete često imati u rukama, knjigu mrtvih. Listajući ju, brzo vam prođu mjeseci, godine, desetljeća, pa i stoljeća. Mnogo je tu imena, svi su imali sudbinu, svi su voljeli, patili, a sada ih više nema. Nema ni traga da su postojali, a veliki su ljudi bili - podsjeća prof. Tatarin, kojega je ta prolaznost, gubljenje u životu duboko dirnulo i dira ga i zato je njegova knjiga prepuna zabilješki poput one da je umrlo dijete nekog kočijaša i sl., puna je smrti, jer je ona najvažnija odrednica života.


- Tom rečenicom koju je župnik ili njegov pomoćnik negdje potkraj dana zapisao, stavlja vas izvan postojanja, izvan povijesti, a drugi ljudi idu dalje. Fascinira me kako su neki ljudi, koje ja nisam poznavao, imali svoje pune živote, ostavili neke tragove. Nisu mislili da su veći od života, da su veći i bolji od drugih, nego su jednostavno živjeli od danas do sutra. Nitko ih nije naučio što je sreća, nitko im nije poklonio koncept sreće, upute za dobar i kvalitetan život, nisu imali life coaching, nego su živjeli, a kada su nestali, iza njih je nešto ostalo, makar ta rečenica u knjizi umrlih - dodaje Milovan Tatarin.


Uvjeren je da ćemo mi, koji smo "toliko važni" i ostavljamo tragove u digitalnom, Narcisovu vodenom zrcalu zvanom Facebook - unatoč našoj želji za vječnom mladošću i vječnim (su)postojanjem - ostaviti malo toga iza sebe, a najmanje ćemo ostaviti sjećanja u drugih ljudi. Upravo je to tragično, napominje autor.
Poštena knjiga

- Knjiga teži kilogram i 82 grama. Toliko treba težiti jedna poštena knjiga - kroz smijeh je dodao prof. Tatarin, priznavši da nije ni slutio kamo i dokle će ga odvesti pisanje knjige, a nije, u konačnici, ni želio imati "veliku knjigu".


- Imao sam opću predodžbu kako bih želio napisati tu knjigu. Svaki sam četvrtak sjedio u Državnom arhivu. Listao sam te knjige mrtvih i usustavljivao podatke, no oni su se odjednom sami počeli "organizirati". Onda naiđem na osobu za koju nikada nisam čuo, nisam ni mislio da ću o njoj pisati, a zapravo je riječ o jednoj posve fascinantnoj Mariji Pauli Kallaneck, velikoj gospođi koja je poslije otišla u Moravsku i šteta je o njoj ne pisati. Pa onda tko je bio Giovanni Giuseppe Francesco Tremelli i kako je svirao na orguljama 1698.?! Tada nije postojala crkva sv. Mihovila, samo Husein-pašina džamija. Pitao sam se tko je bio taj čovjek, tražio ga i pronašao. Moja knjiga samo djelomično je zadržala komadić onoga što sam mislio da će biti. Pretvorila se u veliko sjećanje na ljude koji su živjeli u ovom gradu. Volio bih kada bi više ljudi znalo tko je sve ovdje živio - podijelio je s nama sjetno Milovan Tatarin, zahvaljujući čijoj će knjizi tako sigurno i biti.


S obzirom na to knjiga već dugo živi, do autora stižu i komentari onih koji su ju pročitali. Među njima je i jedan čitatelj koji je planirao knjigu čitati u karanteni, uvjeren da će mu "taman pokriti" to vrijeme u izolaciji, no ubrzo se javio prof. Tatarinu rekavši da ju je pročitao puno brže nego što je mislio, unatoč činjenici da ima 799 stranica. Priča ga je povukla i htio je još. Iako je u Osijeku bio, kaže Milovan Tatarin, taj je čitatelj poželio ponovno posjetiti Tvrđu jer bi ju sigurno gledao nekim drugim očima.
- Neki mi kažu da su mojom knjigom testirali svoje mišljenje da brzo čitaju i shvatili da to nije baš tako - napomenuo je autor, priznavši da zapravo ne zna kako njegova knjiga među čiteteljima živi i kotira.


Narcisa Vekić
799. str.
TEŽI KILOGRAM I 82 GRAMA
Možda ste propustili...

NA 66. SPLITSKOM LJETU 4. KOLOVOZA

Pijanistički recital Marijana Đuzela

DUBROVAČKI SIMFONIJSKI ORKESTAR NA 71. LJETNIM IGRAMA

Koncert posvećen Beethovenu

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

FORUM EUROPSKIH KAZALIŠTA U STUDENOME U DRESDENU

Za spas izvedbenih scenskih umjetnosti Europe

2

LAST MINUTE OPEN JAZZ FESTIVAL ODRŽAN U BALAMA

Ljubitelji glazbe uživali u sjajnim izvedbama

3

SVEČANA PROSLAVA 20. OBLJETNICE KAZALIŠTA ULYSSES

Publika pratila program s brodova u zaljevu