U 9 sati 15. rujna 2013. predala sam dokumentaciju za poslijediplomski doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a u 15 sati dobila sam nalaze pretraga na kojima je pisalo - karcinom! No, odlučila sam, neću odustati od svoje želje da doktoriram, borit ću se i pobijediti. Do tada sam bila prošla već osam operacija, doduše ni jedna nije bila vezana uz karcinom, pa sam odlučila onu koja slijedi tretirati kao samo još jednu, kaže Osječanka Višnja Vekić-Kljaić koja je 3. srpnja točno u podne obranila doktorski rad Strukturne i sadržajne odrednice kurikuluma ranog odgoja i postala prvi doktor znanosti iz znanstvenog polja pedagogija - grane rani i predškolski odgoj na Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera.

U Hrvatskoj je to do sada uspjelo samo jednoj njezinoj kolegici iz Zagreba, no Višnja svoju znanstvenu karijeru ne doživljava kao natjecanje s drugima, nego kao izazov u kojemu testira svoje mogućnosti. Iako je imala kriza i doktorski joj je studij potrajalo duže no što je planirala, nitko tko ju dobro poznaje nije dvojio da će uspjeti u svojoj nakani. Naime, malo je tako svestranih i upornih ljudi kao što je Višnja, popis svega čime se bavila ili ju još zaokuplja uistinu je impresivan.

Višnju poznajem od vrtića, išle smo zajedno i u "Dvanaestu" sve dok se nakon četvrtog razreda nije preselila na Bosutski i prešla u "Jocu i Micu". Putevi su nam se ponovno spojili u CUO-u, nakon čega se Višnja odlučila za studij predškolskog odgoja na Pedagoškom fakultetu. Od završetka do danas, skupivši 30 godina rada u struci, Višnja je odgojiteljica u gradskoj predškolskoj ustanovi Dječji vrtić Osijek. U njezinoj joj Pčelici svi tepaju teta Višnja, a to dvadesetak godina nakon što su napustili vrtić čine i svi njezini nekadašnji vrtićarci čije životne uspjehe vrlo pozorno prati.

Nekim odgojiteljicama smeta kada ih se naziva tetama, posebice otkad njihov studij traje pet godina i njime stječu titulu magistra. Višnji ne smeta, dapače. "Djetetu u vrtiću ja sam teta, doduše, zato što radim u dvojezičnoj skupini, s integriranim engleskim jezikom, povremenu me zovu i teacher. No za njihove sam roditelje i širu zajednicu odgojiteljica, koja se trudi uspostaviti podržavajući profesionalni odnos. Odgojitelj nije u vrtiću samo da čuva dijete, jer ondje se odvija značajan odgojno-obrazovni proces. Roditelji djece u moj skupini oduvijek su bili uključeni u rad s djecom, oni sudjeluju u nekim našim aktivnostima ili ih predlažu, mi smo zapravo partneri u odgoju. U 21. stoljeću to više nije upitno, svako dijete treba ići u vrtić, a kurikulumi u njima trebaju biti što kvalitetniji! U sustavu je mnogo dobrih odgojitelja, no Ministarstvo znanosti i obrazovanja trebalo bi nas više uvažavati. Ja sam, primjerice, pobijedila predrasude i dokazala da odgojitelj može steći i doktorat znanosti ako to želi", odlučna je Višnja.

U vrijeme kada se ona upisivala na fakultet, studij predškolskog odgoja trajao je dvije godine. Stoga je Višnja 2010. upisala 3. i 4. godinu na Fakultetu prirodoslovnih, matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru kako bi stekla VSS. Uslijedio je Poslijediplomski sveučilišni (doktorski) studij Pedagogija i kultura suvremene škole, gdje je uz dragocjenu pomoć i veliku podršku svoje mentorice, prof. dr. sc. Vesnice Mlinarević, uz golemi trud i odricanja, stekla titulu doktorice znanosti. "Sedam godina velik sam dio svog vremena izvan posla posvetila svom doktorskom radu, tako da sam, recimo, potpuno zapustila svoju ljubav prema beletristici. Morala sam se, naime, držati samo stručne literature, jednostavno nisam imala vremena za ostalo. Uz moju mentoricu, prof. Mlinarević, puno mi je pomogla prof. dr. sc. Anka Jurčević Lozančić s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a veliku zahvalnost dugujem i privatnom dječjem vrtiću Zvrk u Đakovu, koji je bio moj istraživani vrtić. Što sam istraživala? Pojednostavljeno, teorijskom analizom relevantne literature istraživala sam što je to što utječe na odgojitelja da strukturira kurikulum u svojoj odgojnoj skupini, a onda sam akcijskim istraživanjem s etnografskim elementima te odrednice mijenjala iz tradicionalnih u suvremene. Naime, poznato je da Republika Hrvatska ima Nacionalni kurikulum ranog odgoja (2015.) kao službeni dokument koji je temeljen na suvremenim spoznajama o dječjem učenju i razvoju. Ali, u praksi su, nažalost, prisutni još mnogi tradicionalizmi koje treba mijenjati. Upravo sam to radila zajedno s odgojiteljima i ravnateljicom u đakovačkom Zvrku", kaže o svom doktorskom radu. Svoje bi znanje, uz 30-godišnju odgojiteljsku praksu i iskustvo, voljela prenositi na studentice i studente te se nada kako će joj se stjecanjem titule doktora znanosti otvoriti neke nove karijerne mogućnosti. Jer, tvrdi, kako se s vremenom mijenja odnos prema djetetu, tako se mijenja i uloga odgojitelja, kao i odnos društvene zajednice prema vrtiću, stoga bi svojim novostečenim kompetencijama, vjeruje, mogla uvelike pridonijeti u svom gradu.

Višnja je i mama dviju kćeri, Lucije (25), koja je upravo obranila diplomski rad na studiju medicine u Osijeku, i Elene (20), koja završava prvu godinu na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu. Kćeri su joj bile velika inspiracija i podrška da ustraje na doktorskom studiju, kao i suprug Branko. "Kćeri i ja učile smo godinama, svaka u jednoj sobi, pa je na kraju i Branko odlučio završiti fakultet koji je davno prekinuo. Tako je nedavno, u 54. godini, stekao diplomu Ekonomskog fakulteta u Osijeku", ponosna je na svoju složnu obitelj. Kljaići obožavaju svoju morsku oazu u Šimunima na Pagu, gdje godinama pune baterije plivajući i uživajući u morskim specijalitetima. Višnja i Branko desetak su se godina zajedno rekreirali na zumbi, no odnedavno su se posvetili fitnessu na spravama i s utezima. Osim toga, Višnju ćete najčešće vidjeti na biciklu, uvijek u nekom điru, s prepoznatljivim imageom. Kada bi ju trebalo opisati jednom riječju, bio bi to pridjev - neumorna.

"Kad sam operirana zbog karcinoma, pitala sam svog doktora hoću li moći uskoro u Dansku na razmjenu i hoću li biti u stanju nositi svoj kofer. I doista sam otišla! Poslije toga sam prošla šest ciklusa najinvazivnijih kemoterapija, no čak mi ni kosa nije opala iako su mi rekli da se to svima dogodi. Protumačila sam to kao dokaz moje neuništivosti i nikada nisam ni pomislila da bih mogla izgubiti bitku protiv bolesti, da više neću moći sve što sam mogla prije bolesti. Bila sam osnažena svojim načinom života i svojim prkosnim karakterom. Doduše, u posljednje vrijeme osjećam da ponekad moram povući kočnicu, nešto odgoditi za sutra, malo se odmoriti, jer, ruku na srce - ipak su mi 53 godine", priznaje kroz smijeh.

I doista, teško je nabrojiti sve čime se Višnja bavila, među ostalim izrađivala je nakit, božićne ukrase, adventske vijence i oslikavala uskrsna jaja, a i njezin je stan uvelike odraz njezine kreativne osobnosti. Godinama je pisala kolumne za Glas Slavonije, koje je potom prikupila u knjizi. Obožava putovanja, a u posljednje vrijeme najčešće putuje s prijateljicama. "Volim društvo i druženja, prijateljice mi puno znače. Ekstrovert sam kojeg ne drži mjesto, obožavam biti u pokretu. Kažu da kretanje na otvorenome potiče spajanje sinopsi u mozgu, zbog toga, valjda, moj i radi sto na sat", kaže Višnja, 182 centimetra nepatvorenog optimizma i nepresušne energije.