Katolička Crkva slavi u subotu blagdan sv. Benedikta Nursijskog. Ovaj praotac zapadnog redovništva (koje je u 4. stoljeću poslije Krista na istoku ustanovio sv. Bazilije Veliki, zajednički svetac Katoličke i Pravoslavne Crkve) odlukom pape Pavla VI. proglašen je svecem zaštitnikom “cijele Europe”. Redovnici benediktinci, koje je osnovao 529. godine, bili su jedan od stupova europske civilizacije jer su ustrajno promicali pismenost, znanost i kulturu, posvuda osnivajući škole.

Zanimljivo je primijetiti da sv. Benedikta ne časte samo katolici nego i pravoslavci, pripadnici orijentalnih kršćanskih crkava kao što su Kopti, Armenci, Sirijci, Etiopljani i Eritrejci pa čak i Anglikanska Crkva iz redova protestanata. Sv. Benedikt osnovao je i glasoviti samostan u Montecassinu koji je stoljećima bio jedno od ključnih civilizacijskih središta u Europi. Ondje je 543. i umro.

Izrazita je zasluga benediktinaca osnivanje škola posvuda u zapadnoj Europi, a prepisivanjem odnosno umnožavanjem knjiga omogućili su uspon znanosti i izlazak iz barbarstva. Prečesto se srednji vijek netočno i tendenciozno u duhu ideologije prosvjetiteljstva nepravedno naziva mračnim, zanemarujući velika znanstvena i civilizacijska postignuća toga vremena. Karolinšku renesansu i napredak tehnologije naročito u 12. stoljeću i poslije nemoguće je zamisliti bez ustrajnog reda benediktinaca. Zasluge ovoga reda jako su važne kada je riječ o evangelizaciji europskih naroda, među kojima su i Hrvati, a radnosrednjovjekovnu hrvatsku državu nemoguće je zamisliti bez benediktinaca, naročito kada je riječ o diplomaciji.

Iako se benediktinski samostani danas nalaze isključivo na moru (Krk, Cres, Rab, Pag, Zadar, Šibenik, Trogir i Hvar), manje je poznato da je ovaj red djelovao i u drugim dijelovima Hrvatske. Grad Beli Manastir svoje izvorno ime Pélmonostor temelji na činjenici postojanja cistercitskog (benediktinskog) samostana iz 13. stoljeća. Njegov današnji naziv u duhu srpskog jezika potječe iz vremena nakon sloma Austro-Ugarske u Prvom svjetskom ratu (1923.) kada je južna Baranja administrativno bila podređena Novom Sadu. D. Celing