Najmlađa umjetnička organizacija u Hrvatskoj, Kazališna družina Teatar Fort Forno, ubrzano radi. Nedavno su se i Osječanima predstavili Putovanjem kroz Zbrdazdoliju, autorskim projektom Roberta Raponje s mladim glumcima Dominikom Karaulom i Grgurom Grgićem i to dva puta na istom mjestu, no ovaj put a u sklopu Međunarodnog festivala slikovnice Čuvari priče, a u nedjelju, 5. srpnja moći će se pogledati u dvorištu III. gimnazije, u sklopu Oljkića, u 10 sati.

Zaštitni znak Teatra Fort Forno jest korištenje teatarskog metajezika, a za sebe kažu da su mjesto susreta i kreativnog dijaloga, sve u cilju stvaranja i kreiranja energetskog teatra: teatra snažnih dojmova i emocija. Pred njima i publikom već je druga premijera - Jedna od sestara​. Humornu monodramu izvodi Katica Šubarić, mjesto održavanja je Barutana, dan održavanja 7. srpnja, u 21 sat. Režija je opet u rukama Roberta Raponje.

Ide li sve prema očekivanjima Vaše mlade organizacije?

- Teatar Fort Forno, umjetnička je organizacija koja je osnovana na inicijativu Plinija Cuccurina, koji je producirao dvije velike predstave Istarske priče i Sanjari budućnosti autora Borisa Senkera, u tvrđavi Fort Forno, u Balama. Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku u Balama ima svoju nastavnu bazu: tamo se organiziraju različite radionice, međunarodni Festival mladog teatra. U tvrđavi San Benedetto producirana je opera Čarobna frula, pod umjetničkim vodstvom Berislava Jerkovića. Vodstvo Bala prepoznalo je u Akademiji iz Osijeka kreativne i umjetničke potencije, i mi smo, uz likovne akademije iz Italije i Hrvatske, stalno tamo kroz kazališne, likovne i glazbene programe, ali i radionice ITA sektora, nutricionističke radionice... Ideja da se osnuje umjetnička organizacija pri Ministarstvu kulture proizlazi iz potrebe otvaranja kreativnog prostora mladim, darovitim ljudima koji studiraju na našem sveučilištu kako bi se izrazili i afirmirali u zemlji i inozemstvu kroz kazališni medij. Za sada ide sve prema planu i željama, unatoč pandemiji. Zato smo se ove godine odlučili proizvesti i producirati manje kazališne forme, ali izvedbeno vrlo zahtjevne.

Teatar Fort Forno vezan je uz dva grada.

- Osijek i Bale, Osijek jer ima Sveučilište koje ima golem ljudski i kreativni potencijal, a Bale jer je tamo tijekom ljetnih mjeseci međunarodna publika, imaju zanimljive i atraktivne izvedbene prostore u tvrđavama, na trgovima. Planovi su nam da udruživanjem i zajedničkim osmišljavanjem i produciranjem raznovrsnih programa nadopunjujemo, kreativno provociramo, i samim tim oplemenjujemo. Otvaramo vrata suradnje kroz projekte mnogima, a sve u cilju stvaranja kulturnog i kreativnog žarišta kako u Osijeku, tako i u Balama.

Prva je predstava već gostovala, nekako potiho, u GISKO-u. Nekako je prošla medijima ispod radara.

- Riječ je o javnoj probi koja se pred premijeru u Istri dogodila kao svojevrsna otvorena proba u GISKU, gdje će se 2. srpnja na Festivalu slikovnice dogoditi osječka premijera.

Što planirate s predstavom nakon OLJK-a?

- U zatvorenom je krugu Katica Šubarić u Osijeku igrala u tri navrata predstavu za manji broj gledatelja radi istraživanja svojih doktorskih hipoteza, a 7. srpnja na Osječkom ljetu kulture, nadamo se, u 21 sat izvest će predstavu u Barutani. U procesu je i montaža filmske inačice ove zanimljive priče o "studentici Ireni koja se kao i drugi mladi u 20-ima, našla pred izborom životnog puta i profesije koja će joj najbolje odgovarati i dovesti je do ispunjenja njezinih snova te socijalne afirmacije. Izbor nije lak, premda ona vrlo dobro zna što želi, ali roditelji, kao što to često biva, njezin izbor smatraju lošim i iracionalnim. Problem je u tome što Irena ima dara za literaturu, a oni, koji nisu posebno daroviti, ne znaju što je to žeđ za prekoračenjem granica i napuštanjem pravila prosječnosti. U svijetu slabo diferenciranih pojedinaca, individualac ima malu vrijednost, a Irena, rasuđujući logikom svog britkog uma i jezika, u stalnom je nesuglasju s okolinom. Njezin je cilj samoostvarenje, i to u nimalo unosnom području. Irena je darovita, žudi za znanjem, za proširenjem obzora. Čežnja za knjigama, čitanjem i pisanjem odražava potrebu za prekoračenjem zadanih obrazaca življenja. Čitači žele više od života. Više znanja, a ne stvari", kaže autorica Kordelija Paladin.

Uprizorenje monodramske forme vrlo je složen i zahtjevan glumački i redateljski postupak.

- Treba bdjeti nad svakim detaljem u predstavi, svakom izgovorenom riječju, svakim pokretom tijela i duše, svakom uporabom predmeta. Istodobno, u scenskom bi nastupu sve trebalo djelovati spontano, nenametljivo, a opet uzbudljivo, uvjerljivo i nadasve jednostavno, kako bi misli i emocije protagonistice omogućile gledateljima emotivnu i mentalnu spoznaju. A u ovoj je monodrami riječ o pravu na samoostvarenje kroz vlastiti izbor zanimanja i životnog puta. Kvaliteta osobnosti glavne junakinje Irene, koju je ponudila autorica Kordelija Paladin: raspričane, strastvene, zahtjevne, duhovite, nepredvidive u mišljenju i postupcima, bile su nam putokaz u izboru glumačkih i ostalih umjetničkih izražajnih sredstava, kao i u oblikovanju prostora igre te izloženosti suigračima u ovako koncipiranoj izvedbi - publici. U 24 prizora, gotovo ispovjedna iskaza, pred glumicom je izazovan zadatak - podložiti se složenom tekstu punom stilskih, mentalnih i humornih bravura, i propustiti kroz sebe misli i osjećaje glavne junakinje te izgraditi intrigantno lice puno unutarnjih kontradiktornosti i šarmantne uznemirenosti. Unutarnjim i vanjskim glumačkim sredstvima, glumica se pred publikom treba transformirati u sve svoje sestre: Korinu, Martu, Julijanu, Maju, majku i svoje dvije vremešne bake, treba proniknuti u njihovu esenciju, njihovu različitost i posebnost, i kroz njih progovoriti o ženskom identitetu i sudbini žene, danas i ovdje. Iznoseći priču o sebi i svojim životnim dilemama, Irena se svojom oštroumnošću referira na društvena i kulturna zbivanja u kojima živi, stoga se ona svojim nesvakidašnjim zapažanjima i snažnim, a opet nimalo lako donesenim odlukama promiče u strastvenu zagovaračicu prava na vlastiti slobodan izbor u svim poljima ljudskoga djelovanja, bez obzira na dob, spol i biološke zadaće koje bi prema očekivanjima drugih trebala ispuniti. Kao strastvena čitačica i zaljubljenica u literaturu, često svoja osjećanja potkrjepljuje mislima najrazličitijih autora: važno je da su one zapisane i tako sačuvane. Irena je na putu ostvarenja Coveyeve misli: "Morate sebe doživjeti kao programera, a ne kao program koji se izvršava".