Magazin
TEMA TJEDNA: PANDEMIJA LAŽNIH VIJESTI (I)

Ne vjerujte lažima ni kad pokušavaju biti istinite
Objavljeno 4. srpnja, 2020.
DRUŠTVO LOŠEG SPEKTAKLA: ZAŠTO JE NEGATIVNA VIJEST MNOGO JAČA OD POZITIVNE?

Vezani članci

TEMA TJEDNA: PANDEMIJA LAŽNIH VIJESTI (II)

Lidija Dujić: Smrt je u medijima i dalje najjača valuta

INTERVJU: NENAD VERTOVŠEK

Lažne vijesti postaju priče stvarnije od stvarnosti

Epidemiolozi diljem svijeta svakim danom bilježe sve veći i zabrinjavajući broj djece oboljele od koronavirusa! Ova je rečenica samo jedan u nizu primjera negativnih, ali i lažnih vijesti kojima smo svednevice bombardirani. Naime, pri odabiru događaja koji će postati vijest, mediji se često vode zajedničkim interesom, a to je senzacionalizam pod svaku cijenu, umjesto objektivnosti i istine. Koliko je lažna vijest utkana u novinarsku struku govori i izreka "If it bleeds, it leads" ("ako krvari, to vodi"), koja upućuje na to da će urednik prije odabrati negativnu nego pozitivnu vijest.

Pa iako i sama publika često izražava nezadovoljstvo količinom negativnog sadržaja u medijima, rezultati znanstvenih istraživanja pokazuju kako će u praksi ipak, makar podsvjesno, prije odabirati takve sadržaje, zato i ne čudi kako se u borbi za publiku brojni mediji prilikom odabira, ali i same prezentacije vijesti, velikim dijelom vode upravo načelom negativnosti. Navedenu tezu najbolje je potvrditi aktualnim primjerima, pa se i Deutsche Welle zapitao je li, primjerice, istinito sve što se piše o koroni? Jer epidemija je bilo i prije, ali još nikad nije bilo takvih drastičnih mjera, što stvara plodno tlo i za širenje raznih teorija zavjere. Na Sveučilištu Münster istražili su kako funkcioniraju takve teorije u doba pandemije, pa su od siječnja do ožujka analizirali približno 120 tisuća objava na stranicama raznih njemačkih medija na Facebooku. Njihov spektar je širok, ali mnogo je i onih koji šire mržnju svake vrste i svakako se žele razlikovati od "službenih" medija i političke elite. Glasine koje se šire u pravilu su kombinacija stvarnih informacija i raznih teorija. Primjerice, o tome da je virus stvoren u jednom kineskom vojnom laboratoriju, ili američkom, ali nema nikakvog dokaza za tvrdnju da je virus stvarno potekao odande, još manje da je umjetno stvoren, a najmanje kao biološko oružje. Isto tako, Albanci nisu, kako to neki mediji tvrde, genetski otporni na koronavirus. Lista koronagluposti koje kruže internetom poduža je. Neke su jednostavno smiješne, a neke su zastrašujuće. Ali mnoge glasine nisu tako ekstremne, nego su promišljeni način za potkopavanje povjerenja građana u institucije države u kojoj žive. Dakako, eskalacija negativnih vijesti, kao i senzacionalizam u kontekstu koronakrize nije zaobišao ni Hrvatsku, iako za to nije bilo nikakvog posebnog razloga, budući da su Nacionalni stožer i Vlada krizno stanje, komunikaciju te mjere oporavka držali pod kontrolom.

OD KUGE DO TRUMPA
Sve u svemu, globalne pandemije uvijek su bile popraćene glasinama i teorijama zavjera. U središtu širenja lažnih vijesti, kako u prošlosti tako i danas, stajale su vijesti o izvoru i načinima širenja zaraze. "Teorije zavjere u pravilu opisuju kako razne grupacije koje djeluju u tajnosti pokušavaju kontrolirati ili uništiti neku instituciju, državu ili čitav svijet", kaže profesor Michael Butter sa Sveučilišta u Tübingenu. Kada je kuga poharala Europu sredinom 14. stoljeća, nitko nije znao odakle je zaraza krenula. Ubrzo su počele kolati priče o trovačima bunara. I brzo su pronađeni "krivci" - Židovi, sa svojim paklenim planovima za upravljanjem svijetom! Konkretno, jedna neobjašnjiva zaraza dobila je političku pozadinu i eksplodirala u pogromima i protjerivanju Židova. A uzročnik je bila - štakorska buha! No, ovakve teorije zavjere nisu specijalnost nekih davnih vremena opterećenih bremenom praznovjerja i neznanja. Između 1918. i 1920. tzv. "španjolska gripa" izazvala je između 25 i 50 milijuna smrtnih slučajeva, više nego sam Prvi svjetski rat. Njezin izvor otkriven je tek u tridesetima - podtip ptičje gripe H1N1, a do tada je bilo uvriježeno mišljenje da je "‘španjolska gripa‘ plod njemačkih vojnih laboratorija". No neslavni rekorder po broju dezinformacijskih kampanja svakako je bolest imunosnog sustava AIDS. Sovjetska tajna služba KGB 1983. lansirala je glasinu kako AIDS kao biološko oružje potječe iz laboratorija u Fort Detricku, gdje su Amerikanci eksperimentirali na zatočenicima, manjinama i homoseksualcima te da su kasnije tvrdili da je izvor zaraze u Africi. Iako su znanstvenici iz ostatka svijeta tu tezu okarakterizirali kao glupost, ova teorija zavjere još se do danas tvrdokorno drži na životu.

Zato je talijanski Politico napravio pregled lažnih vijesti od 15. stoljeća do izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Kako se navodi, lažne vijesti pokazale su svoju ružnu stranu u Trentu, u Italiji, na uskrsnu nedjelju 1475. godine. Dvogodišnji dječak Simonino je nestao, a franjevac Bernandino da Feltre u propovijedima je tvrdio da su dječaka oteli Židovi koji su ga ubili, a krv iskoristili kako bi proslavili Pashu. Nacistička propagandna mašinerija oslanjala se na iste priče o Židovima koji piju krv kršćanske djece. Jedna antisemitska web-stranica i danas prepričava priču o Simoninu kao da je u potpunosti istinita.

Uglavom, lažne su vijesti od početka bile senzacionalističke i ekstremne, pripremljene da zapale strasti i predrasude. I često su završavale nasiljem. No, možda je nasablasnija činjenica koliko su zapravo uporne i moćne. Inače je kroz povijest "prave" vijesti bilo poprilično teško potvrditi. Postojali su brojni izvori, od publikacija političkih i vjerskih vlasti do iskaza očevidaca, ali nije postojao nikakav koncept novinarske etike ili objektivnosti. Zajedno s tiskom širile su se i lažne vijesti, od spektakularnih priča o morskim čudovištima i vješticama, do tvrdnji da su za prirodne katastrofe krivi grešnici. Senzacionalizam temeljen uglavnom na negativnim vijestima, ne nužno uvijek lažnim, uvijek se dobro prodavao. Nakon Gutenberga, sve do kraja 19. stoljeća, kada su se na tržištu pojavile moderne novine, hvalile su se ekskluzivama i reportažama, ali nisu prezale ni od lažnih priča kako bi povećale prodaju. Žuto novinarstvo u tom je vremenu cvalo, a koristili su se lažni intervjui, izmišljeni stručnjaci, i lažne priče kako bi se izazvali željene emocije - bijes ili sućut. No, ako postoji jedna dobra stvar koja proizlazi iz duge povijesti lažnih vijesti i njihovih rezultata, od građanskog nasilja do ratova, jest to što su takve vijesti izazvale nezadovoljstvo dijela javnosti koje je tražilo objektivnost. Tako je nastalo tržište koje je "othranilo" industriju relativno objektivnih medija na prijelazu 19. u 20. stoljeće. No, to su neka davna vremena...

SPIN DOKTORI
Bez obzira na to što tendencionalizam i senzacionalizam nikada nisu nestali, objektivno novinarstvo postalo je uspješan poslovni model, a relativno donedavno i dominantan model. Sve do internetskih vijesti naše ere novinarske norme nisu ozbiljno promijenjene. Naime, lažne vijesti ponovno su postale snažna sila i u 21. stoljeću. Digitalne vijesti na velika su vrata vratile žutilo u mainstream. Zato je najveći izazov medijskih profesionalaca naći način da se val lažnih vijesti bar obuzda, a koliko je to moguće i zaustavi. Primjerice, nedavno se Zadar našao u središtu zanimanja svjetskih medija. Negativna vijest o tome kako je u Zadru otkazan humanitarni teniski Adria Tour te kako je niz teniskih zvijezda zaražen koronavirusom, probila se senzacionalističkim pristupom i lažima na prominentna mjesta u sve relevantne svjetske medije. Iz fokusa ne treba izbaciti ni interesne skupine u borbi za svakog ovosezonskog turista.

O aktualnoj temi lažnih vijesti precizno se referirao i talijanski novinar Marchelo Foa u knjizi "Gospodari medija", u kojoj kompetentno promišlja o tome što su mediji te navodi: "Stavljaš goleme naslove o masakrima za koje se kasnije dođe do saznanja da nisu bili, veličaš herojske podvige i onda otkriješ da su inscenirani, poklanjaš veliku pozornost stavovima političara, a zanemaruješ mišljenja običnih građana, iako se s vremenom pokaže da su oni bili pouzdaniji. Ne znaš objasniti zašto se neke vijesti pojavljuju na prvim stranicama novina i među udarnim TV informacijama, da bi zatim iznenada potpuno nestale. I to bez ikakvog valjanog razloga. Shvaćaš da što se više govori o nečem ljudi to manje razumiju, da stranice i stranice posvećene istoj stvari, kao i tko zna koliko sati programa, ne uspijevaju proizvesti ništa drugo osim konfuzije...", zaključuje Foa, aludirajući i na ono što već gotovo jedno stoljeće rade spin doktori, osobe koje najčešće mijenjaju imidž političara od negativnog u pozitivni. Iako je prema definiciji pojam spin doktor neutralan, u javnosti se često povezuje s manipuliranjem informacijama, njihovim "friziranjem" i negovorenjem istine.

Sve u svemu, kao ni na koronavirus, Hrvatska nije otporna ni na fake news. Tome smo svjedočili i kroz protekle mjesece kad se Stožeru i Vladi, koji su kvalitetno upravljali krizom, pokušalo imputirati neke “krive poteze”, i dovoditi u pitanje njihov rad na posve neprimjeren način, demagoški i populistički, a k tome još i kroz spektar lažnih vijesti i namjernog podmetanja. Inače za kontrolu ispravnosti i objektivnosti vijesti iz Hrvatske postoje stranice poput Faktografa koje pružaju javnosti samo provjerene informacije i službeni su član IFCN-a (International Fact-Checking Network). Ali kako se onda Hrvatska nalazi među zemljama s najvećim brojem lažnih vijesti? Naime, statistika iz 2018. govori nam da se Hrvati susreću s lažnim vijestima na dnevnoj bazi češće nego većina ostalih europskih zemalja. Pitanje je na koje ćemo još dugo tražiti odgovor, bez obzira i na, iz Europske komisije, najavljene rigorozne kazne.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Samo dobre vijesti
Umorni od sumornih naslova, zastrašujuće statistike i duboke nesigurnosti zbog pandemije koronavirusa mnogi ljudi pokušavaju podići svoje raspoloženje tragajući samo za dobrim vijestima. Posljednjih dana stranice specijalizirane za optimistične vijesti bilježe velik porast posjetitelja. Pretraživanje pojma “dobre vijesti” na Googleu sada je pet puta češće nego na početku godine. Internetski časopis The Good News Network, osnovan krajem prošlog stoljeća, utrostručio je promet u ožujku i sada ima deset milijuna posjetitelja. I drugi mediji, poput Guardiana, Foxa, HuffPosta, ili Yahooa, imaju stranice posvećene optimističnim vijestima. CNN-ova stranica The Good Stuff, pokrenuta prošle godine, od prošlog mjeseca ima 50 posto više pretplatnika, kazala je glasnogovornica mreže. “Naš urednički tim registrirao je sve veći interes za priče koje izazivaju osmijehe, o zadivljujućim otkrićima, junacima svakodnevice, poticajnim trenucima i divnim stvarima koje se zbivaju diljem svijeta”, dodala je.

MARIJA SLIJEPČEVIĆ

INFORMACIJSKI PROSTOR JE ZAGAĐEN I NEUREDAN

 

Usporedo sa širenjem pandemije i koronakrize, eskalacija lažnih vijesti i informacija poprima zabrinjavajuće razmjere. Zašto je negativna vijest mnogo jača od pozitivne vijesti, pa i u kontekstu aktualne koronakrize, pitali smo Mariju Slijepčević, višu predavačicu na Veleučilištu VERN‘?

- Mislim da zaključak nije tako jednostavan, da je negativna, ili lažna vijest jača, nego je često prikazana na način koji privlači više pozornosti. Kreatori takvih informacija dobro znaju kakvom će vrstom objave privući pozornost i na koji će način određene skupine ljudi reagirati. Četiri najvažnija kriterija su informacije/vijesti koje izazivaju emotivnu reakciju, uključuju snažnu vizualnu komponentu, imaju snažan narativ i ponavljaju se.

Tu ne treba zanemariti ni algoritme koji unaprijed selektiraju tipove informacija prema našim digitalnim otiscima, uz znanstveno utemeljenu pretpostavku ideološke segregacije prema kojoj ljudi konzumiraju više vijesti koje podržavaju njihova postojeća uvjerenja, pa takve vijesti smatraju vjerodostojnijima i prihvaćaju ih bez obzira na kvalitetu argumenata.

IZBJEGAVANJE VIJESTI

Ako termini poput "informacijsko zagađenje" i "informacijski poremećaji" precizno opisuju fenomen širenja dezinformacija i lažnih vijesti, korijeni takve komunikacije nisu od jučer. Drugim riječima, povijest lažnih vijesti prilično je duga i nasilna. Što nam o tome možete reći?

- U tom kontekstu može se reći da je duga koliko i samo komuniciranje, međutim, nikada do sada nije toliko osoba, organizacija i interesnih skupina imalo "glas". U medije koji su jedini imali masovne publike nije mogao ući svatko i sa svakom informacijom, a urednici i novinari smatrali su se gatekeeperima, osobama koje čuvaju vratnice javne rasprave i štite interese javnosti.

U ovom trenutku svatko ima pristup milijunskom auditoriju i informacijski prostor postao je zagađen i neuredan (information disorder). U takvom okruženju teško je detektirati koje su informacije bitne, ali, nažalost, i koje su točne. Usto, povjerenje u medije na povijesno je najnižoj razini ikada, a mjeri se i trend aktivnog izbjegavanja vijesti. Prema tom istraživanju, koje provodi institut Reuters na uzorku od 38 zemalja, Hrvatska je država u kojoj najveći broj stanovnika aktivno izbjegava vijesti, njih čak 56 % (najniži je postotak u Danskoj, svega 15 %).

Dakle, iako je povijesno poznat kontekst propagandnoga komuniciranje i informacijskog ratovanja, ipak nikada do sada nije bio tako lak put do globalnih medijskih publika i milijunskih auditorija. Upravo zato raste potreba za revitalizacijom medija koji će pomoći u očuvanju demokratskog procesa i koji će mnogobrojne informacije (koje primjerice političari direktno dijele putem svojih društvenih mreža) kontekstualizirati, analizirati, objasniti posljedice i uzroke događaja i međunarodnih geopolitičkih postupanja.

ZARAZNE TEORIJE
Kad smo kod korone, ovo nije prva pandemija koju prate apsurdne teorije zavjere. Povijesna lista je dugačka...?

- Teorije zavjere pratile su i brojne druge pandemije i epidemije, naročito španjolsku gripu koja je zarazila više od četvrtine svjetskog stanovništva, SARS-Cov-2, ebolu, pojavu AIDS-a...

Glavni direktor Svjetske zdravstvene organizacije izjavio je nedavno da se ne borimo samo protiv virusa, nego i protiv teoretičara zavjera te da su dezinformacije o koronavirusu najzaraznija stvar oko njega. U kriznim trenucima povećava se potreba za informacijama, ali one više ne dolaze samo od strane znanstvenih elita i ljudi su okruženi desecima različitih izvora koje ne znaju i/ili ne žele kritički valorizirati.

Koliko su širenju fake newsa u 21. stoljeću pridonijeli digitalni mediji, globalna umreženost, internet, blogovi...?

- Sve navedeno pridonijelo je zbog svoje masovnosti i multikanalnosti. Promijenile su se navike medijskih publika i informacije su postale dostupnije nego ikada u povijesti, a pokretanje medija postalo je nezamislivo jeftino.

PROVJERA INFORMACIJA
Što je s povjerenjem u medije? Vidimo da medijski spinovi uključuju i lažne vijesti... Kako prepoznati dezinformacije i lažne vijesti? Koliko mogu pomoći tzv. fact-checkeri, servisi za provjeru informacija, koristili se taj "alat" u RH, i tko najviše?

- Savjetima o prepoznavanju lažnih vijesti bavi se iscrpno područje medijske pismenosti. U najkraćim crtama, riječ je o tome da kritički preispitujemo sadržaje i informacije koje konzumiramo. Ključna pitanja koja si svaki medijski korisnik treba postaviti je tko/što je izvor informacije, i postoji li neki interes iza objavljivanja informacije.

Ono što je problem jest činjenica da smo izloženi prevelikom broju informacija, a prema istraživanjima portala www.medijskapismenost.hr, svega 11 % hrvatskih građana ima priliku naučiti kako kritički evaluirati medijski sadržaj.

Fact-checkeri, ili servisi za provjeru informacija, postali su u zadnjih deset godina globalna pojava, i u ovom trenutku ima ih oko 290 na šest kontinenata i u 78 država. Bave se najčešće provjerom izjava izrečenih u javnom prostoru, naročito od strane političara. Na neki način postali su profesionalni pokret koji djeluje prema etičkom kodeksu i na godišnjim konferencijama skupljaju članove iz više od 55 država.

Ova umreženost i suradnja postali su naročito vidljivi u 2020., kada se više od 100 članica međunarodne mreže provjeritelja informacija (International Fact-Checking Network) udružilo kako bi se zajedno borili protiv dezinformacija o bolesti COVID-19. Napravili su CoronaVirusFactsAlliance Database i na 40 jezika zajedno su skupljali informacije, prevodili, objavljivali i dijelili informacije o neistinama koje su se pojavljivale diljem svijeta, a ticale su se, primjerice lažnih vijesti o lijekovima, cjepivima, maskama za zaštitu i slično.(D.J.)

IVA NENADIĆ

DEZINFORMACIJE BRŽE OD VIRUSA

 

U politikama Europske unije problem širenja velikog broja dezinformacija online već je nekoliko godina službeno prepoznat kao jedan od ključnih izazova za europske demokracije - kaže dr. sc. Iva Nenadić, asistentica na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, te dodaje:

- Smatraju to i građanke i građani EU-a; prema rezultatima Eurobarometra iz jeseni 2019., njih gotovo 80 % vidi postojanje velikih količina pogrešnih i čak manipulativnih informacija problemom za demokraciju, što je porast u odnosu prema istom istraživanju provedenom 2018. (tada ih je to smatralo 76 %). Prema posljednjem istraživanju Reutersova instituta, građani diljem svijeta navode domaće političare kao primarni izvor dezinformacija, a visoko na listi su i mediji. Facebook vide kao glavni kanal za širenje lažnih podataka. Problem su infrastrukture online-platformi kojima upravljaju algoritmi koji nisu transparentni. Znamo da je svaki korisnik društvenih medija izložen drukčijim informacijama koje mu/joj sugerira algoritam u skladu s prethodno iskazanim preferencijama i nizom drugih podataka koje online-platforme prikupljaju o nama a da mi toga često nismo ni svjesni.

Što najviše pridnosi širenju dezinformacija?

- Jako je važno razumjeti kompleksnost problema: svakom se može dogoditi da podijeli pogrešnu informaciju, a posebno medijima, kojima su informacije posao, ali danas te pogreške imaju potencijal da postanu viralne i izazovu neke neželjene posljedice. Drugi, i puno veći, problem organizirane su kampanje dezinformiranja, odnosno namjerno širenje informacija koje su pogrešne i namjerno manipulirane kako bi zavarale, ostvarile neki interes (npr. ekonomski ili politički). Iako nam još uvijek nedostaje empirijskih dokaza o tome jesu li ljudi ranjiviji ili otporniji na dezinformacije danas, u eri online-platformi i društvenih medija, nego što su to bili u eri tradicionalnih medija, istraživanja pokazuju da se neistine šire znatno dalje, brže, dublje i šire od istine u svim kategorijama informacija, a pogotovo kada su u pitanju političke vijesti i u izvanrednim okolnostima (na primjer, oko COVID-19 ili nakon potresa u Zagrebu). Ako u takvim situacijama nadležne institucije ne reagiraju pravovremeno i ne informiraju građane na adekvatan način (preko medija i društvenih medija), otvara se prostor za širenje nagađanja i panike, često nenamjerno, ali ponekad i ciljano. Uz ljudsku narav, koja nas čini sklonima dijeliti nešto neočekivano, što dezinformacije uglavnom jesu, i infrastruktura i poslovni model društvenih medija podržavaju, pa čak i potiču, takav sadržaj. Širenju dezinformacije pridonose i tehnologije poput botova (robota) - automatizirani programi koji oponašaju ljudsko ponašanje na mreži, koji su posebno učinkoviti kada šire emocionalne poruke s malo informativnog sadržaja.

Prošle godine o toj ste imali jedno predavanje...?

- Zapravo, o toj temi govorim bar jednom mjesečno, ako ne i češće, jer surađujem u europskim projektima koji istražuju rizike za medijski pluralizam u online-okruženju (a dezinformacije su jedan od tih rizika), a surađujemo i s medijskim regulatorima, civilnim društvom, samim online-platformama (društvenim medijima) i Europskom komisijom u pokušaju dizajniranja odgovarajućih regulatornih rješenja kojima bi se mogao smanjiti problem širenja dezinformacija online. Prošlog smo mjeseca predstavili najnoviji projekt - Europski observatorij digitalnih medija (edmo.eu), kojemu je cilj upravo stvoriti europsku mrežu suradnje i razmjene informacija između znanstvenika, civilnog društva, fact-checkera i medijskih regulatora. Problem trebamo najprije dobro razumjeti kako bismo na njega mogli adekvatno odgovoriti a da ne ugrozimo temeljna prava, kao što je sloboda izražavnja. Često čujemo kako bi država trebala stati na kraj problemu širenja dezinformacija, ali to nosi niz rizika za temeljne slobode.

Kad smo kod aktualnih zbivanja, oko korone se u medijima gomilaju također lažne vijesti, teorije urota...?

- Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) proglasila je uz pandemiju i "infodemiju", odnosno stanje u kojemu širenje i dostupnost prevelike količine informacija iz izvora različite vjerodostojnosti otežava informiranje i omogućuje da se dezinformacije šire brže i lakše od samog virusa. Infodemija može spriječiti učinkovit javnozdravstveni odgovor i stvoriti zbrku i nepovjerenje među ljudima. Kako bi se borio i s infodemijom, SZO je ostvario direktnu suradnju s online-platformama i osigurao da automatizirani sustavi preporuka informacija korisnicima sugeriraju primarno provjerene izvore (npr. ako utipkate COVID-19 u tražilicu na Googleu ili YouTubeu - najprije vam se izlistaju posljednje informacije SZO-a ili HZJZ-a, mainstream medija i obrazovnih institucija). I Facebook i Instagram će vam sugerirati da potražite informacije na stranicama SZO-a ili HZJZ-a. Novinarke i novinari u ovoj su krizi podnijeli jedan od najvećih tereta - izlagali su se virusu, često i bez adekvatne zaštitne opreme, bili su neke od službi koje su najviše radile, a istovremeno su mnogima smanjene plaće jer se, ionako krhko medijsko poslovanje, među prvima našlo na udaru krize. U ovih posljednjih nekoliko mjeseci vidjeli smo profesionalno i odgovorno novinarstvo u Hrvatskoj, ali i primjere senzacionalističkog iživljavanja kojemu je primarna svrha skupljanje klikova.

Kako i kojim "alatima", da se tako izrazim, možemo prepoznati informaciju od dezinformacije?

- Istraživanja pokazuju kako ljudi sve više pronalaze vijesti i relevantne informacije preko društvenih medija, a mladima je već sada to primarni izvor informiranja. Pritom je povjerenje u društvene medije znatno niže od povjerenja u tradicionalne medije (prije svega radio), makar je i to povjerenje u padu. Fact-checkeri se smatraju jednim od ključnih aktera u borbi proiv dezinformacija. U Hrvatskoj taj posao jako dobro radi Faktograf.hr. Međutim, provjeravanje činjenica je i sastavni dio novinarskog posla, odnosno to bi trebalo biti. No, kako bi mogli raditi kvalitetan posao, mediji trebaju imati ekonomsku sigurnost i učinkovit poslovan model, što je teško osigurati u vremenu kada su rijetki spremni financijski podržati novinarstvo, a očekuju da bude kvalitetno. Dio odgovornosti danas je i na samim građanima, koji trebaju kritički preispitivati informacije koje im se serviraju, pogotovo izvore od kojih dolaze. Nije svatko kompententan govoriti o svakoj temi. (D.J.)

Možda ste propustili...

SVI NAŠI NARATIVI: UZ 25. OBLJETNICU “OLUJE”

Osvajanje slobode i suočavanje s prošlošću

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. VJERAN STRAHONJA

Na visokom smo mjestu po ljudskom kapitalu i digitalnim vještinama

2

NEDJELJKO PERIĆ, RAVNATELJ INOVACIJSKOG CENTRA NIKOLA TESLA

Industrijske se revolucije ne
događaju, one se razvijaju kroz
osmišljene i planirane procese

3

REPORTAŽA: OD EUROAZIJE, PREKO AUSTRALIJE, DO KANADE I NATRAG

Globalizam na dva kotača