Magazin
EUROPSKA RASKRIŽJA: OD MARKSA DO KORONE I NATRAG

Uzroci mnogih današnjih problema kriju se u našoj nedavnoj prošlosti
Objavljeno 4. srpnja, 2020.
NOVA KNJIGA KSENIJE VIDMAR-HORVAT: O PERIFERNOJ EUROPI NA (NE)OČEKIVAN NAČIN

Čudni smo mi ljudi. Krajem 80-ih godina prošloga stoljeća nismo mogli živjeti od pojmova poput Europe, višestranačja, tržišta, kapitala, demokracije, ljudskih prava, slobode… Gotovo kao da smo se natjecali tko će češće spomenuti upravo te "čarobne" pojmove koji su nam već samim svojim spominjanjem trebali jamčiti i bolji život, veći standard te neupitnu sigurnost…

I ne samo što smo ih nekritički spominjali, nego smo iskreno vjerovali da će se njihovom jezičnom (zlo)uporabom riješiti, manje-više, svi naši ondašnji politički i ini problemi. Usta su nam bila puna Europe i demokracije! Budućnost koju smo sebi sami projicirali izgledala je i više nego idilična u odnosu na tadašnju sumornu i neizvjesnu komunističku stvarnost u kojoj su posljednji maratonci jedne neuspjele utopije trčali svoj posljednji krug. Tada još uvijek nismo mogli znati da će taj naš posljednji krug biti baš toliko krvav, a da ćemo jednu utopiju supstituirati nekom drugom, jednako nerealnom utopijom: "Postkrizno je europsko sjećanje jako udaljeno od svečanih izjava o zajedničkom nasljeđu i bliskosti pripadanja u prošlosti. Europsko je sjećanje, koje nastaje na zgarištima dviju kriza (financijske, 2008. godine, i migrantske, 2015. godine, op. Z.K.), obilježeno sumnjom i razočarenjem pred europskim projektom" (str. 94).

I kao što je već 70-ih godina prošloga stoljeća poznata francuska teoretičarka Julia Kristeva u svojim tekstovima konstatirala da su upravo revolucije u jeziku temeljni preduvjet svih onih drugih revolucija, u ranim 90-ima mogli smo posvjedočiti ispravnost te konstatacije, jer je naš jezik, ili još preciznije, jer su naše "jezične želje", kao što su Europa, kapital, demokracija, višestranačje…, postale naš jedini realitet. Pretjeranom (zlo)uporabom jednih, navodno, poželjnih pojmova, uspjeli smo u potpunosti supstituirati neke druge do tada obvezujuće/vladajuće pojmove, kao što su: samoupravni socijalizam, internacionalizam, politika nesvrstanosti, bratstvo i jedinstvo, planska proizvodnja, nepartijski pluralizam, općenarodna obrana…

ČEŠKI POUČAK
Ali, kako stvari trenutačno stoje, ni taj novoosvojeni realitet ne čini nas nešto previše sretnima. I ta Europa, i taj kapital, i to nesretno tržište, i ta toliko žuđena demokracija, i ta sloboda koja nas samo još dodatno obvezuje, jer ne samo što nam omogućava izbor između više mogućnosti, već nas suočava i s mogućnošću da prilikom odabira između više različitih mogućnosti možemo učiniti i pogrešan izbor i nisu, zapravo, neke vrijednosti kojima bismo se trebali nešto previše veseliti. Naime, svako lice ima i svoje naličje o kojem, naravno. u onim godinama "poleta i zanosa" i nismo nešto previše razmišljali. No, to i nije nešto novo. Takvi smo, zapravo, mi! Naši životi uglavnom su obilježeni neumjerenim, euforičnim raspoloženjima koja, u pravilu, završavaju teškim apatijama. U svaku promjenu ulazimo tako što se isprva nekritički radujemo, a kada ta "radost" pokaže i neke od svojih slabosti, kada stvari ne idu onako kako smo to zamislili, onda ne samo što smo ljuti na cijeli svijet oko sebe, jer nam ništa više nije jasno, svemu se čudimo i ne pada nam na pamet da se upitamo jesmo li možda i mi negdje, u međuvremenu, pogriješili. Samokritičnost nam i dalje nije jača strana. Uvijek su nam za naše probleme krivi neki drugi, komunisti, Srbi, neinformirana međunarodna zajednica… Radi se o tipičnom ponašanju ljudi s "periferije" koji nepogrešivo kasne na sve susrete s poviješću.

Konačno, treba pogledati samo statističke podatke iz 30-ih godina prošloga stoljeća i usporediti ih sa sadašnjim, onda ćemo vidjeti da se, u međuvremenu, ništa dramatično nije dogodilo - sve one države koje su bile siromašne i tada, i dalje su jednako siromašne u odnosu na one koje su bile bogate, Njemačka, Engleska, Francuska, Češka…. Ako nas pamćenje dobro služi jedino je, u međuvremenu, Češka izgubila onu visoku poziciju koje je u ondašnjoj, predratnoj Europi, zauzimala. Češka je pred Drugi svjetski rat uistinu bila jedna od najrazvijenijih industrijskih zemalja u Europi. Status prijeratne tvornice "Škode" nemjerljiv je sa statusom Škode poslije završetka rata! I ta se razvijenost očitovala u svakome pogledu, gospodarskom, kulturnom, političkom… Nije ni čudo što su Česi od samoga početka toliko brundali protiv komunizma, protiv totalne sovjetizacije češkog društva, što su njihovi pisci u egzilu pisali ozbiljne eseje o "tragediji zemalja Srednje Europe". Naime, nema nikakve dvojbe da je komunistički režim u Češkoj predstavljao regresiju u odnosu na Beneševu ili Masarykovu Češku.

I knjiga Ksenije Vidmar-Horvat "Periferna Europa - Tranzitologija i postkrizni diskursi u jugoistočnoj Europi" (Sandorf & Znanstvena založba Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani, 2020.), jedno je iznimno vrijedno i analitično izdanje o tom našem naknadnom "čuđenju", jer se pokazalo da ništa nije onako kako smo to mi u našim najljepšim snovima zamišljali. Doduše, to ne znači da i ova knjiga nije bez određenih slabosti. I ova knjiga nije imuna od "crnih rupa", i u ovoj knjizi na mnogim mjestima autorica elegantno preskače neke neugodne teme, jer je i njezina dekonstrukcija realiteta krajnje selektivna, odnosno većinu problema u Europi vidi u žilavoj otpornosti nacionalističkih/partikularističkih projekata u odnosu na one univerzalističke. Posebice se ta selektivnost očituje u onim "površnim" analizama koje se odnose na vrijeme prije onih radikalnih političkih promjena u bivšoj državi, prije procesa europeizacije, prije pristupanja EU-u…, jer se u tom vremenu, od 1945. pa do 1990. godine formirao takav mentalni sklop koji i dalje proizvodi određene učinke. I te učinke nije moguće samo tako zanemariti. I oni bi trebali biti integralni dio svake ozbiljnije analize!

BAUK POVRŠNOSTI
No, i pored svih tih "ideoloških" slabosti, "metafizičke gluhoće", i dalje se radi o iznimno zanimljivoj i poticajnoj knjizi koja na najbolji mogući način pokazuje koje su sve to, u današnje vrijeme, dominantne europske teme bez kojih nije moguće misliti europsku budućnost. O nekim od tih "dominantnih tema" nešto samo više pisao [1] prošle godine prije izbora za Europski parlament, kada sam pokazao i dokazao svu političku insuficijentnost (jedan francuski pisac vjerojatno bi uporabio jednu mnogo točniju sintagmu od ove moje nježne konstatacije o posvemašnjoj insuficijentnosti hrvatskih političkih elita, tako što bi se nedvosmisleno referirao na sav taj "sjaj i bijedu…" naših političkih kurtizana) velike većine naših kandidata, koji su i dalje uvjereni da su u današnjoj europskoj Hrvatskoj upravo narativi o nuteli i sardinama najvažniji europski narativi. Stoga je prava šteta što će ovu knjigu pročitati maksimalno stotinjak ljudi u Hrvatskoj, a kojima je i bez ove knjige, ionako, manje-više, sve oko ove teme jasno. Doduše, ne bi bilo loše kada bi ovu knjigu pročitali i naši vrli politički analitičari/komentatori koji, u pravilu, ne pokazuju baš neki preveliki respekt, a još manje interes prema čitanju ozbiljnih teorijskih tekstova [2]. Naime, želim vjerovati da bi poslije tog čina i njihove analize/komentari bili nešto ozbiljniji nego što trenutačno jesu. Bauk površnosti, manje ili više spretnih političkih dosjetki, već duže vrijeme u potpunosti je kontaminirao (hrvatsku) političku scenu! Isto tako, treba biti iskren i reći da odnos između "autentične" i "periferne" Europe ne predstavlja samo problem ovoj autorici. Ne tako davno imali smo priliku slušati ozbiljnu javnu debatu na "Otvorenom univerzitetu u Sarajevu" koju je moderirao Igor Štiks, a na kojoj su, između inih, sudjelovali i ozbiljni društveni teoretičari, Mujkić, Imamović, Velikonja [3]…, koji su tom prilikom pokušali problematizirati upravo ovaj nesretni odnos između središta i periferije Europe. Nažalost, unatoč svim njihovim kritičkim refleksijama na temu odnosa središte vs. periferija, iz meni nerazumljivih razloga, ovi su sudionici u raspravi ispustili samo jedan "sitni" detalj - kontekst! Naime, stječe se dojam da su se svi ti procesi, i proces europeizacije jugoistočne Europe, i procesi proširenja EU-a te nove imperijalizacije i hegemonizacije toga dijela Europe, dogodili u nekom zrakopraznom prostoru, u nekim idealnim, laboratorijskim uvjetima. Nevjerojatno je kako ti ozbiljni teoretičari "zaborave" da su i u tom dijelu Europe postojali vrlo delikatni političko-ekonomski odnosi, kao da su ondašnje političke elite u tim zemljama bile autonomne u svojem djelovanju…

Štoviše, i u toj raspravi dominirao je (Yu)nostalgični diskurs, koji ni na koji način ne dovodi u pitanje političko-ekonomske i ine odnose u bivšoj državi. Odjednom više ništa u toj državi nije bilo sporno. Ovu moju primjedbu nikako ne bi trebalo shvatiti da sam nešto posebno oduševljen postojećim odnosima u (hrvatskom) društvu. Ali, uzroci mnogih naših današnjih problema kriju se u našoj nedavnoj prošlosti. Naša današnja kultura sjećanja u najvećoj je mjeri rezultat nekih radikalnih ideoloških operacija u nedavnoj prošlosti. Upravo zbog toga što je, u nedavnoj prošlosti, pamćenje/sjećanje bilo kontrolirano, što su mnoge teme, čak i one neutralne, naše prošlosti bile nepotrebno tabuizirane, mi se danas vraćamo i onim "lošijim" tradicijama kojima se ne bismo trebali nešto previše ponositi. Ali, povratak tim "lošim" tradicijama, nije ništa ino, nego reakcija na čitav niz ranijih zabrana. Stoga nije primjerena ni ona usporedba sa situacijom u Norveškoj gdje se Norvežani još dandanas srame svoga Quislinga, a kod nas suradnici okupatora postaju neki novi junaci. Ne mislim da je između komunizma i nacizma moguće staviti znak jednakosti, ali ni razlike između ova dva totalitarizma nisu tako velike, kako mnogi žele misliti, pa je onda posvema logično da se Norvežani srame svojih kvislinga, jer poslije završetka Drugog svjetskog rata oni su formirali demokratsku, a ne komunističku vlast. Vjerojatno bi se i u nas građani sramili svojih kvislinga da su imali prilike živjeti u demokratskom društvu. Isto tako, ne stoji ni usporedba dvaju pozdrava, ZDS, s jedne strane, i nacističkog pozdrava, pa se kaže da je nezamislivo da u današnjoj Njemačkoj taj pozdrav postane legitiman. To je, bez ikakve dvojbe, točna konstatacija, ali s jednom malom objekcijom: ni u Hrvatskoj, da nije bilo agresije, ne bi bilo ni pozdrava ZDS! Veliko je pitanje da je nekim slučajem Njemačka 90-ih godina bila napadnuta kako bi se ponašala njemačka vojska, odnosno koju bi tradiciju u tom ratu prakticirala?! O tome koliko je sama ideja "tržišta" opasna za ljudsko zdravlje, pisao sam u jednom od svojih pisama/zapisa iz izolacije [4]. Opasnije je čak i od korone. U trećem poglavlju ta opasnost je i više nego korektno opisana: "Neoliberalno (postmoderno) stanje, nasuprot tome, brutalnom inačicom individualizma socijalnu državu pretvara u ‘aktivacijski model‘ upravljanja, to jest u ‘učinkovito‘ uspostavljanje tržišta blagostanja na kojem kompetentni tržišni subjekti mogu individualno prihvaćati političke odluke koje se tiču blagostanja - kao ulaganje u svoje osiguranje za starost, zdravstvenu skrb ili obrazovanje (…). Odgovornost se prenosi na ramena građana (…). Postnacionalni građanin (subjekt prava) i postnacionalni poduzetnik (subjekt interesa), gledaju jedan drugome oči u oči, no nikako ne u suradničkom tonu" (str. 43).

UMJESTO ZAKLJUČKA
[1] Vidjeti moje prikaze knjiga I. Krasteva - After Europe, D. Murreya - Čudna smrt Europe. Imigracija. Identitet. Islam, kao i M. Agiera - Nove seobe naroda. Novi kozmopolitizam. Svi ovi prikazi publicirani su u Magazinu, subotnjem političko-kulturnom dodatku osječkog Glasa Slavonije.

[2] I spram te poražavajuće činjenice referirao sam u prikazu knjige "Kako ostati bez domovine. Sedam koraka od demokracije do diktature", poznate turske političke aktivistice Ece Temelkuran. Prikaz je također objelodanjen u Magazinu Glasu Slavonije.

[3] O mojoj kritici pojedinih stavova ovih autora više u mojoj knjizi "Nostalgija - kratka povijest zaborava", Meandar, Zagreb, 2016.

[4] Pisma/zapise iz izolacije od pojave korone redovito objelodanjujem na FB-stranicama osječke Akademije za umjetnost i kulturu.

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
O autorici...
Prof. dr. sc. Ksenija Vidmar Horvat (1966) je sociologinja kulture i komparatistkinja. Od 2000. godine na Odsjeku za sociologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Ljubljani predaje obavezni kolegij Sociologija kulture, a bavi se i medijima, rodnom problematikom i globalnom kulturom.

Znanstvenoistraživački joj je rad usredotočen na problematiku kulturne globalizacije, postsocijalizma, transkulturalne studije, kulturne identitete, manjine, sjećanje, pitanja postnacionalnog kozmopolitizma i europeizacije. Članica je uredničkog savjeta časopisa European Journal of Cultural Studies i ekspertne skupine za proučavanje romske kulture pri Europskoj uniji. Prikupila je i uredila klasične tekstove s područja filmske i televizijske teorije, suurednica je posebnih izdanja slovenskih časopisa Delta, Teorija i praksa te Časopisa za kritiku znanosti, a suurednica je i elektronskoga izdanja Velikog općeg sociološkog leksikona. Autorica je i urednica sljedećih knjiga: “Ženski žanrovi” (2001), “Uvod u sociologiju kulture” (2004), “Globalna kultura” (2006), “Budućnost međukulturnog dijaloga u Europi: međupogledi” (2008), “Zemljovidi između. Eseji o europskoj kulturi i identitetu nakon završetka hladnoga rata” (2009). Od 2009. godine je predstojnica Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta. Od 2013. do 2016. bila je članica Komisije za istraživanje i razvoj Sveučilišta u Ljubljani.
Ne mislim da je između komunizma i nacizma moguće staviti znak jednakosti, ali ni razlike između ova dva totalitarizma nisu tako velike, kako mnogi žele misliti..
Ne bi bilo loše kada bi ovu knjigu pročitali i naši vrli politički analitičari/komentatori koji, u pravilu, ne pokazuju preveliki interes prema čitanju ozbiljnih teorijskih tekstova...
Uvijek su nam za naše probleme krivi neki drugi, komunisti, Srbi, neinformirana međunarodna zajednica… Radi se o tipičnom ponašanju ljudi s “periferije”...
Možda ste propustili...

ISTARSKO-SLAVONSKE VEZE: KORONA, KULTURA I KOMUNIKACIJA

Priča produženog trajanja čiji je svršetak nedokučiv

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

VODENI SVIJET: LJETO BIBLIJSKIH KIŠA

Od Gunje do Zagreba: Poplave ne biraju mjesto ni vrijeme, ljudski nemar je konstanta

2

ISTARSKO-SLAVONSKE VEZE: KORONA, KULTURA I KOMUNIKACIJA

Priča produženog trajanja čiji je svršetak nedokučiv

3

TEMA TJEDNA - POVIJESNI DOGOVOR: FINANCIRANJE OPORAVKA I RAZVOJA (I)

Europski novac za hrvatski izlazak iz krize