Luteranski kršćani diljem svijeta u četvrtak su obilježili 490. obljetnicu Augsburške vjeroispovijedi. Riječ je o temeljnom vjeroispovijednom spisu Evangeličke Crkve i po redoslijedu je četvrti spis (odmah iza Apostolskog, Nicejskog i Atanazijevog vjerovanja) u Knjizi Suglasja (Concordia) iz 1580. godine te se ubraja među najznačajnije dokumente Reformacije.

Kako nam je objasnio član prezbiterija Evangeličke crkvene općine Osijek dr. sc. Samir Vrabec, 25. lipnja 1530. godine, u maloj kapelici biskupske palače u Augsburgu kancelari Ivana Postojanog (Johann, der Beständige), kneza izbornika Saske naglas su pročitali Augsburšku vjeroispovijed Karlu V., caru Svetog Rimskog Carstva. Uz kancelare, čitanju su nazočili knezovi izbornici, plemstvo i predstavnici gradova koji su potpisali konačni tekst Vjeroispovijedi 23. lipnja. Premda je Karlo V. sazvao sabor u Augsburgu kako bi, između ostaloga, suzbio luteransku reformaciju, bila mu je potrebna sva moguća potpora i stabilnost unutar Carstva zbog nepovoljnih vanjskopolitičkih prilika. Bilo je jasno da su knezovi izbornici, plemstvo i gradovi koji su prihvatili Augsburšku vjeroispovijed spremni za nju položiti svoje živote. Stoga je car morao popustiti.

- Premda je Augsburška vjeroispovijed trebala biti izraz vjere opće Crkve i poslužiti kao temelj izmirenja između luteranskih reformatora i Rimske Crkve, Rim nije bio spreman revidirati svoja učenja te je uslijedila žalosna povijest oružanih sukoba i progona između protestanata i rimokatolika sve do Westfalskog mira 1648. Augsburšku vjeroispovijed pripremili su Philipp Melanchthon i Johannes Brenz, a sa sadržajem se suglasio i Martin Luther koji je bio u bijegu. Augsburška vjeroispovijed nije pisana da bude ispovijed nove pojedinačne crkve. U njoj se ponajprije ukazuje na nesuglasja u učenju tadašnje Crkve i onome što proizlazi iz Svetog Pisma. Stoga se u njoj ne iznose učenja koja su neupitna i zajednička objema konfesijama. Luther je bio za ‘oštriji ton‘ Vjeroispovijedi, no Melanchton je želio ukazati da je luteranski nauk u svojoj bîti "katolički" (grčki: katholikos = univerzalni, sveopći).

Stoga se kroz cijelu Vjeroispovijed navode učenja crkvenih otaca i koncila rane Crkve koja ukazuju na kontinuitet između luteranskog učenja i učenja ranog kršćanstva, ističe Vrabec. D. Celing